Osjetim kako ima dana kada ne reagujem puno. Sve nešto smireno.
A onda ima dana kada burno reagujem. Da mi je naći sredinu.
Kako bi ono u onoj pripovijetci:
Idi sine, onako, onako....
Evo našla sam:
"Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me:
-Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satrće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako...
Dalje nije znala ili nije mogla." (Majka)
Jesen, kiša, lišće.....ljudi se povlače u svoja skrovišta i svijet postaje prividno tiši kad buku čovjeka zamjene vjetrovi i visoki valovi, kiša nosi opalo lišće, nosi miris trave, drveta, zemlje...na svoj način.
Jesen mi je najromantičniji dio godine. Kao klincu sjetan oproštaj od ljetnih ljubavi i suočavanje sa novim zimskim zadacima i problemima koje nose.
Osjetim da bih mogla sad malo da odspavam, ali ne da crv mira.
Mirno je jutro, čujem samo zidni sat kako otkucava. Toplo mi je. Malo žigica stomak, ali znam da će proći.
Ima i pokoji auto. Kiša je stala.
U mislima svašta, na momente, odem, pa se vratim sebi i dobro mi je i teško mi je.
Sve je što je... Prihvatam i otpuštam. Učim, učim to još učim. Treba mi vježba. Treba mi volja da se pokrenem. Hoću mijenjati način prehrane. Baš to sad najviše osjetim.