Budilnik

[ram]

Kao netom pokošeno sijeno
Kao bistra voda studena
Kao biserni sjaj u travi
Kao zrela višnja rumena

Kao izlazak sunca iz Dunava
Kao Vltava kod Karlova mosta
Kao pjesma malih slavuja
Kao dolazak dragoga gosta

Kao zalazak sunca sa Orgulja
Kao ispod mjeseca zagrljene sjene
Kao dva imena u pijesku
Kao boginja izašla iz pjene

Kao jutarnji miris Provanse
Kao od samoga Boga stvorena
Kao kraj predugog čekanja
Kao nijedna nikada voljena

[ram]

Kvarnerska noć

Ne volim jesen
Iznad moga grada tmurne oblake
Pucketanje lišća i one dosadne kiše
Koje mi šapuću da tebe nema više
Ne volim

Ne volim zimu
Iznad moga grada guste snjegove
Pahulje sitne što mi lice dotiču
I sjećanja tužna na tebe potiču
Ne volim

Ne volim proljeće
Iznad moga grada život se budi
A ja sam još tako prokleto snen
Od straha da li ću opet biti njen

Ali volim ljeto
Ljeto nosi sve što mi je sveto
Dok iznad moga grada igraju sjene
Maestral mi nosi dodire njene
I znam da, eto, bliži se taj tren
Nakon dugih, predugih mjeseci čekanja
Ljubit će me usnama boje zrelih trešanja
A kad iz Jadrana sramežljivo
Mjesec izviri vanka
Na ramenu će mome mirno da spava
Kvarnerska vila, moja lipa Lovranka

[ram]

Susret s dragom gošćom nakon mnogo ljeta
Konačno si stigla iz dalekog svijeta
Pričaj mi o letu raširenih krila
Svemu što si bila i svemu što jesi
Samo mi ne pričaj što će biti sutra
Već prepusti da se sutra desi
I ne pričaj o Rimu i fontani želja
Svakom si me Lirom poljubiti htjela
Ne pitaj me nikad da'l sam bio tamo
Ne pitaj me ništa, predugo se znamo
Zaboravi sada svu tu prošlost davnu
Ne misli o tome što smo mogli steći
I kopiju svoju zaboravi slavnu
Poslušaj što ja imam tebi reći
Izgubili smo puno i meni je jasno
Nisam više mlad, ni ti nisi mlada
Ali za sreću nikad nije kasno
Za ljubav je uvijek pravo vrijeme - sada

[ram]

Mogao bih pisati o ljubavi
O tebi, o nama…
O nekoj mutnoj fotografiji u albumu sjećanja
U kutiji donje ladice mojih uspomena
Mogao bih pisati o besmislu
O životu, o smrti…
O sutra, o jučer…
Posebno o jučer
Nikada o jučer
Mogao bih pisati o trenutku
O beznačajnom trenutku u moru zaboravljenih trenutaka
Ni po čemu posebnom i pomalo dosadnom
Ali dragocjenom i neponovljivom
O trenutku koji je, sada već daleko iza mene
O trenutku kojega se sutra neću sjećati
O trenutku u kojem se ništa važno nije dogodilo
O trenutku koji mi baš ništa ne znači
O jednom savršenom trenutku…

[sunčica]

Po rastanku

Reci mi sad
kad već prošlo sve je,
časi bolni i časi dragi, lepi,
kad novi bol se starom bolu smeje,
od reči tvojih kad duša ne strepi
reci
da li te je moja tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo, mnogo volela?

Reci mi sad
kad me ne voliš više,
kad ti se prošloj ruga nova sreća
i kad se dana koji nekad biše
duša ti samo kad me vidiš seća,
reci
da li te je moja radost bolela
jednom kad nisam više tebe volela?

Desanka Maksimović

[sunčica]

Dve reči

Nekad sam bila dobra i mlada, i poverljiva,
i puna nada, nekada pre,
ti si mi tada reći mogo beskrajno mnogo
o kako mnogo, sa reči dve.
Spokojni bili su dani moji
a ti si srcu mi prvi koji beše drag,
pa iza svega što si mi reko katkad surovo,
katkad meko, ostao je trag.

Sad srce moje bije tiše
već manje volim, a znam više
nego pre
već sad mi ne bi reći mogo onako dosta,
onako mnogo sa reči dve.
I kad bi danas prišao meni
i hteo reći davno rečeno, buditi draž,
u srcu mome šaptao bi neko
da sve što si mi ikada reko - bila je laž.

Desanka Maksimović

[sunčica]

Šta se tu može

Mama mi kaže: luckasto moje
šta se to zbiva u tvojoj glavi?
U njoj dečaci, kažem, postoje
dečaci smeđi, crni i plavi.
Mama mi kaže: luckasto moje
zar mogu tamo svi da se slože?
Ja kažem mami: kad već postoje,
nek tu i stoje - šta se može!

Mama mi kaže: pusti priče,
zbijeni tako na šta liče?
Ja rukom mahnem i uzdahnem.
Svi oni liče, svi mnogo liče
na nešto lepo kao iz priče
na sve što želim, na sve što hoću...
Liče na nemir i na samoću.

Mama se smeška: luckasto moje,
pa oni znači ne postoje?
Postoje kažem, kao na javi,
dečaci crni, smeđi i plavi.
Šta da se radi? - mama veli.
Ja kažem: ništa, već - da se želi,
da čekanje nikad ne izbledi.
Mama mi kaže: da li to vredi?
A ja se smeškam: videćeš - vredi.

Miroslav Antić

[svjetlosni_mrav]

Originally Posted by angela

Zrela ljubav je sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta - zbiva se paradoks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju dvoje.

ne znam autora

Koga ljubimo kada ljubimo ... znamo li ikad tko je ljubljeno biće?

[zoricab]

Biti sretan

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.


Herman Hesse

[zoricab]

Hodočašće početka


Od vetra napraviti kišu

Od kiše vatru

Od vatre sunce

Od sunca bilje

Od bilja vazduh

Od vazduha izvor

Sa izvora molitvu

Iz molitve dar

Iz dara seme

Bezvremeno vreme

Na oštrici mača

Sa vrhom do zvezda

I pticu koja najavi reč

I reč koja ljubi istinu

I istinu koja je ljubav.