Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
prepustite joj se,
Premda vas mac, skriven medju
perima njenim, moze povrediti.
A kad vam progovori, verujte joj,
Premda vam glas njen moze unistiti snove,
k'o sto severac opustosi vrt.
Jer, bas kao sto vas krunise,
ljubav ce vas i razapeti.
Isto kao sto vas podstice da rastete,
isto tako ce vas i okresati.
Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam
grancice najtananije sto trepere na suncu,
Tako ce se spustiti i do vaseg korenja i protresti ga u
njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja psenicnog,
sakupice vas u narucje svoje.
Omlatice vas, da bi vas ogolila.
Prosejace vas, da bi vas otrebila od kukolja.
Samlece vas, do beline.
Umesice vas, dok ne postanete gipki.
A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hleb za svetu Boziju svetkovinu.
Sve ce vam to ljubav uciniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali deo srca Zivota.
Budete li, pak, u strahu svome trazili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godisnja doba gde cete se smejati,
al' ne punocom smeha svog i plakati,
al' ne do poslednje suze svoje.
Ljubav ne daje nista osim sebe i nista ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne poseduje, niti dopusta da je poseduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad volite, ne treba da kazete: "Bog mi je u srcu",
vec: "Ja sam u srcu Bozijem."
I nemojte misliti da mozete usmeriti puteve ljubavi,
jer ljubav,
ako joj se ucinite vrednima,
usmerice vase puteve.
Ljubav nema drugih zelja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate jos i da zelite,
neka vam ovo budu zelje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani sto
peva svoj milozvuk noci.
Da spoznate bol prevelike neznosti.
Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i
uputite zahvalniicu za jos jedan dan ljubavi;
Da otpocnete u poslepodnevnom casu
i razmisljate o ljubavnom zanosu;
Da se s veceri vratite kuci sa zahvalnoscu,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pesmom slavljenickom na usnama…
Halil Dzubran
Budućnost pripada onima koji veruju u lepotu svojih snova!
Koga ljubimo kada ljubimo ... znamo li ikad tko je ljubljeno biće?
" Kad imam svoju ljubljenu, ja njome vladam i njezin sam gospodar. Kada ona ima mene, vlada mnome i moja je gospodarica. Ako onome koga ljubim mogu pričiniti radost, time se oslobađam potrebe, patnje, a ako mu mogu oduzeti kakvu patnju, time primam radost. Kao u prvom, tako i u drugom slučaju, ljubljenom sam biću dužan onoliko zahvalnosti koliko i ono meni, i u tom smislu možemo reći da ljubav sve zapisuje dvostrukom kredom.
4.
Zato bismo mogli reći da je onaj tko ljubi zahvalan svojoj ljubljenoj već zato što mu dopušta ljubiti. Ali pogledamo li izbliže, pokazuje se da mogu ljubiti samo onu osobu, to jest da mogu dopustiti da je od mene ljubljena samo ona osoba koja sa svoje strane ljubi mene. U tom smislu Bog se u Pismu vrlo često žali da malo ljudi puštaju da ih On ljubi, pa i to da ih ljubi tako malo, pa da zato On, iako je Ljubav, može zbilja ljubiti tako malo ljudi, a i njih – njihovom krivnjom – tako malo, iako bi ih itekako rado ljubio.
5.
Iz ovoga slijedi da zapravo ništa nije vrijedno ljubavi, osim ljubavi same; jer u području duha i srca, vrijednost, prihvatljivost i zasluga su jedno......."
"Četrdeset teza iz religiozne erotike"
Franz von Baader
S njemačkog preveo Mario Kopić
Budućnost pripada onima koji veruju u lepotu svojih snova!
Gospode, evo na sedzdu ti padam,
Pred vjecnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitvu ti u stihove skladam,
Prosec, "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedzdu ti padam.
Ti znas, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljecu ranom;
Al ljudi, med sto pod jezikom nose,
Otrov mi dadose u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustos i tamu
Ah, strast mi razum u okove sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu -
I s tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrco je grijeh -
Postadoh sarhos oholi i grubi,
Sav ideal mu sto je vinski mijeh...
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!...
I slavih Bakha kao sveto bice,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje zice
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveci Bakha kao sveto bice.
Svaciji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bjezahu
I sve me ciste klonule su zene...
Vaj! Tesko mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bjezim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vjecne rijeci,
Gospode, grijehe odrijesi moje
I bolesnu mi dusu izlijeci -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve sto moze da savlada...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem casom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine care -
O raspiri mi stare vjere plamen!...
Gospode, evo na sedzdu ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Prosec: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo na sedzdu ti padam!...
************
MUSA CAZIM CATIC
(1878. - 1915.)
Rodio se u Odzaku kod Modrice 12. marta 1878. godine gdje je pohadjao mekteb i osnovnu skolu, a nakon oceve smrti i majcine preudaje seli u Tesanj, uci brijacki zanat, upisuje se u medresu i uci kod tesanjskom muftije Mesud ef. Smailbegovica arapski, turski i perzijski jezik. 1898. godine odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Djikicem, a vec slijedece godine vraca se kuci i potom tri godine sluzi vojsku u Tuzli i Budimpesti. 1902. u Carigradu pohadja medresu Mektebi Numunci Terreki, a potom prelazi u gimnaziju. Bez materijalne potpore slijedece godine se vraca i u Sarajevu upisuje Serijatsku sudacku skolu.
Suradjuje u brojnim casopisima i listovima, ponajvise u Beharu. Nakon sto je zbog bohemskog zivota iskljucen iz skolskog internata, 1907. godine preuzima urednistvo Behara, a slijedece godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u medjuvremenu iskljucen i iz skole.
Odlazi potom u Zagreb, upisuje se na Pravni fakultet, krecuci se u Matosevu i potom Ujevicevu drustvu. 1910. godine opet se vraca u Bosnu, bez ikakve materijalne sigurnosti cesto mijenja mjesta boravka (Bijeljina, Tesanj, Sarajevo, opet Tesanj), a 1912. odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik casopisa Biser. To je vrijeme njegova najintenzivnijeg rada: pise pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdzicevu Muslimansku biblioteku.
1914. godine biva mobiliziran i nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli prebacen je u Örkeny u Madjarskoj.
Tesko bolestan, obolio od tuberkuloze, nakon lijecenja u Budimpesti vraca se u Tesanj krajem marta 1915. godine.
Umro je 6. aprila iste godine i sahranjen na tesanjskom groblju.
''Bez Božje ljubavi život je puka patnja, razum nerazuman, vjera tiranija.''
Veoma te slabo poznajem
veoma nesigurno sudim
o tebi.
Gradovi u kojima obitavaš poprimaju nešto
od tvoje čulnosti.
Krajolici koje u prolazu dopunjuješ...
Grane zatrepere od predosjećanja skorog vjetra...
Ime ti je od velikih kamenih slova
i gledano iskosa liči na tornjeve starih crkvi,
a izgovoreno, ono je svjetlije od lepršavih
golubova zvonjave!
Ulazi noć u moju utrobu, nestrpljiva kao vrisak djeteta.
Što da ti kažem u trenutku kad Zemlja
prestane da se okreće?
Milan Milišić
Meni, trenutačno, najljepša. I svaki put kad je pročitam, kao da se zaljubim. Ili je do proljeća?