Budilnik

[svjetlosni_mrav]

Vidio sam
strah u tvojim očima
strah
od izopćenja i
osude jer si
u društvu
boema, skitnice ...

... nisam
bio po ukusu
usmrdjele
'kulture' ...
ali
barem su
mi se noge
vjetrile ...

Moje su
cipele zijevale
lišene
vezica ...
U čežnji
za slobodom ...

I nisam
bio obučen
po posljednjoj modi ...

... sjedio sam
na zemlji
i bio
duboko zamišljen
dok su se
oni naručeno
smijali ...

Ipak došla si
privučena
iskricom moga duha
i pričala mi
o tome ...
tražeći sebe ...

Naša je
'ljubav'
kratko
trajala
jer boemi
vole slobodu ...

***

Ako me ne možeš
dotaknuti
iskričavim duhom
ne dotičim
me ni umom
ni riječima ...

Ne čeznem za
društvom
uspavanih ...
ne zato
što ne volim
ljude ...
već što me
budnost raduje ...

'Bolje je
biti sam
nego imati
budalasta
prijatelja' ...

Kada si sam
barem imaš sebe
a u društvu sa budalom
sebe izgubiš
a njega nikad ne
upoznaš ...

Da mi smo 'prokleti'
na usamljenost ...
jer čak i u društvu
mi smo sami ...
ne zato što ne
volimo društvo
već zato
što neznamo
o čemu bi
pričali ...

Naša je
'usamljenost'
čežnja za
slobodom ...
mi priželjkujemo
ekstatični
ples
na vlastitom
kavezu ..

Ljudi će
lako prezreti ...
um boema ...
i lako
'snimiti'
pozadinu
prolaznice
na ulici ...

o ukusima govorim ...

Ne ja nisam
okrutan ...
moje su
teške riječi
samo poziv
u dubinu ...
koje će ti
iznjedriti
radost ...

Govorim ti istinu
tvoja sloboda je
laž
krila su ti
spaljena
ti plačeš
čak i dok se
smiješ ...
ali te suze
nemožeš
vidjeti ...

Molim te
prestani,
probudi se ...

i pogledaj
u sebe

r a s t a n i se
od sebe ...'

[svjetlosni_mrav]

Ni jedan trenutak
nije izgubljen
ako si udisao
punim plućima
ako si živio ...
u dostignućima
duha
svog ...

Nijedan trenutak
nije uzalud
ako si po kozmičkim
usmjeren
silnicama
ako si se družio
sa svetim
skitnicama
ako si bio
istinski
potepuh ...

Nijedan trenutak
nije uzalud ...
ako si
osjećao u
prirodi
zračenja
ako si u svemu
vidio
znamenja
zapis
imena
Njegovog ...

Nijedan
trenutk
nije uzalud

Ako si dubini
stremio
i kroz padove
učio ...
put kroz
mirisno
cvijeće
krčio ...
i nisi
ludio
ni kudio
...

Nijedan
trenutk
nije uzalud

Ako si
se radi
istine mučio ...
i na greškama
svojim učio
da se ne
ponovi
notorni
b-lud ...

Koji nam
razotkriva
istinu
SVETU
istinu
duboku -
da čovjek
bez
lj u b a v i
je lud ...

[angela]

Da li osjećamo tu glad naše ljudske osobnosti za čistoćom, nevinošću, slobodom od svih ograničenja? Ta potreba je u nama jer je ona naša izvorna priroda, jer je to plan Stvoritelja da svi budemo slobodni, nevini, čisti i puni ljubavi u svemu i u svakom trenutku ... To se ponekad čini kao nemogući cilj, posebno na zemlji, ali ipak je to ... vrhunac, duhovni vrhunac čovječanstva ka kojem se neizostavno krećemo ...



[/quote]

[svjetlosni_mrav]

lik što ti radiš ovdje ... iskočio si iz matrice? :)

[svjetlosni_mrav]

PUT KOJI TO NIJE



Hodao sam i činilo se da nikuda ne pristižem, da nema ni početka ni kraja moga puta ... hodao sam a sunce na horizontu neumorno je pržilo moju glavu, padale su kiše, prolazile oluje ... prolomi oblaka smjenjivali su se sa danima punim ljepote i sunca i dalje sam hodao i činilo se da nema ni početka ni kraja moga puta ...


Predivno cvijeće svjedočilo je nijemu ljepotu pozivajući me u neko nepoznato izvorište odakle je ideja potekla ali uvijek se pojavio žalac ... koji se svojski trudio uprljati tu doživljenu sliku čarobnosti i ljepote ...


Hodao sam i dalje se činilo da nema ni početka ni kraja moga puta ...


Trudio sam se svim silama ne obazirati na taj nesklad, tu nedorečenost, tu očitu grešku, nesavršenost, vjerujući da ono što čvrsto vidimo u sebi kao iskonsko dobro mora nadići zle slutnje ... i hodao sam i dalje iako je izgledalo da nema ni početka ni kraja moga puta ...


Da li je smisao u neprestanom hodanju ... ? Zapitao sam se i sjeo ... nisam se umorio ... već pomislio kako nemam kamo stici ... jer me gravitacijska sila planeta neprestano ograničava ... (a za let na mjesec nemam novaca :) ) i dalje se činilo da nema ni početka ni kraja moga puta ...


Zatvorio sam oči i shvatio da i dalje mogu putovati ... da se manje umaram i opet ne pristižem nikamo ... izgledalo je kao da nema ni početka ni kraja moga puta ...


Plakao sam poput djeteta sluđen vlastitim pokušajima ... a onda se desilo ... na dnu ... kada sam odustao od svega, jer je sve izgledao nemoguće otvorio se procijep kroz moj osobni egoizam i tu je ucurila spoznaja o vječnosti ...


Počeo sam se smijati ... duboko iz punine bića, slatko, razorno ... više nisam razmišljao o putu ... o početku i kraju puta ... stupio sam na put ... moj put je postao neobuzdana radost ... i shvatih da nema puta, ... samo bezvremenost ... i kada stigneš tamo više ne putuješ ... samo jesi ...


Taj osjećaj još živi u meni ... nekad je jači a nekad slabiji .. ali uvijek mu se vraćam ... on je moja prva i posljednja ljubav ... najviša stvarnost koju sam doživio u životu ...

[svjetlosni_mrav]

SPOZNAJA:

DUHOVNI život traži jednostavnost. Jednostavnost nam daje moć ne-zapetljavanja ... kada nismo zapetljani reagiramo pravilno. To um čini čistim kako bi mogli osjetiti nutrinu koja je predivna... Kada je osjetimo mi postajemo to što osjećamo i život postaje lijep ...

budimo jednostavni

kako bi mogli osjećati NUTRINU neprestano ...

[fantazy]

Ne znam da li je ovaj pdf mjesto za ovo:
Sve što sam željela je uklopiti se u ovaj svijet.(dobro igrati lastiša, biti odličan učenik, naći prihvatljivog dečka, školovati se, zaposliti se, steći krov nad glavom, steći prijatelje, udati se, imati obitelj.......itd) Uz trud uspjela sam navući sve potrebne maske za to i vrlo uspješna (uspjeh - po mojim kriterijima) bila u segmentu na koji sam trošila najviše energije.
Ali nije došlo zadovoljstvo.

Onaj ko se upoređuje s drugima nikad neće biti sretan.
Molim Boga da mi da snage da danas budem bolja ja od one jučer ja.

Što mi je važno?
Za čime moja duša čezne? A da to nije ono što moje oko vidi u ovom svijetu. Što to moja duša vidi a um blokira slikama moje okoline?

Pogledaj Fantazy što te veseli? Gledam. Osmijeh. Osmijeh ljudi oko mene i po koje hvala...samo to.
Moje fizičko tijelo treba materijalne stvari, moje umno tijelo treba izazove, moje emocionalno tjelo treba prihvaćanje. A što moja duša treba u ovom životu?

Ja sam drugačija.
Nekoliko puta u zadnja dva dana su mi rekli da sam čudak.
Jesam.
Oduvijek sam i bila.
Ali sam stvorila svoje maske da bi bila prihvaćena i uklopljena.
Potisnuta je moja želja za tišinom i naučila sam davati ono što ljudima treba a ne ono što sam ja. Tu je nastao razdor zbog kojeg se počela javljati želja za pustim otokom i tišinom.
Ne čujem ujutro budilnik nego vrapce na boru ispred prozora. Ne vraća me zvuk zvona iz sna nego huk vjetra. Nisam sanjala stan kakav želim nego osjećaj u ugodnoj atmosferi prostora. Nisam sanjala srodnu dušu nego osjećaj da je on sretan kraj mene.
Sad samo molim ovaj svijet
Nemoj me stavljati u okvire.
Nemoj me mjeriti u centimetrima koji su dio tvoje percepcije.
Ja nisam zalutala na ovu planetu, niti u vaš svijet. Ovo je imaginarni jezik koji sam naučila da bih rekla zašto me trebate, ali je još uvijek siromašan. Još uvijek je ograničen zbog moje i vaše maske.

[teemo]

Fanty , hvala ti na iskrenosti i povjerenju

[angela]

[sunčica]

Originally Posted by fantazy

Ja sam drugačija.
Nekoliko puta u zadnja dva dana su mi rekli da sam čudak.
Jesam.
Oduvijek sam i bila.
Ali sam stvorila svoje maske da bi bila prihvaćena i uklopljena.

Pretpostavljam da su ti rekli da si čudak oni koji ne znaju sta je duhovnost, rad na sebi, istinsko upoznavanje sebe, samoizgradnja... već oni koji teže ka materijalnom ostvarenju, dobar posao, nekretnine, što više para, a jednog dana kad shvate da im to neće doneti istinsku sreću, zapitaće se gde su pogrešili...
Koliko sam imala prilike da te upoznam, ne mislim da si čudak. Samo osoba koja je na putu samospoznaje i upoznavanja onih, zaista pravih, vrednosti u životu.
A za maske, svi smo ih stvorili. Koliko nas javno pokazuje kad smo uplašeni, povređeni, zbunjeni? Ja prva ne. Koliko god da su mi bliski prijatelji koji me okružuju, svoje nedoumice, strahove i težnje, čuvam samo za sebe. Sa vama na forumu mogu to da podelim, mi smo nešto drugo, toliko različiti, a ujedno i mnogo slični, ali u spoljnom svetu da pokažem sebe onakvom kakva zaista jesam - teško.
Čemu to? Važno mi je da JA znam ko sam i šta sam, koliko vredim, a drugima to objašnjavati, ogoliti se, pa razmišljati posle hoću li biti prihvaćena ili ne - nema svrhe.