vidio sam ravnu dolinu kojom prolazi vijugava rijeka i u daljini kako se protežu tamne planine nekako kao da je sve stalo u vremenu a opet kao da će svanuti zora .vidio sam kako se tama preljeva prema svijetlu i kao da joj je sredina rijeke granica.uživajući u tom prizoru primjetio sam da se osoba obučena u tamne halje i s kapuljačom na glavi uzdigla iznad rijeke pola joj lica tamno pola bijelo u rukama tamna knjiga i kao da mi nešto želi reći.vrijeme je stalo oko mene tišina ja se budim i znam da ZORA PUCA BIT ĆE DANA SVIMA POZDRAV OD PETRA PANA !
-Nije mi rodjendan, niti je bilo koji drugi poseban dan, sinoc smo se prvi put posvadjali i rekao mi je mnoge okrutne stvari koje su me zaista uvredile... Ali, znam da se kaje i da nije mislio tako jer mi je poslao cvece danas...
-Nije nam godisnjica niti bilo koji drugi poseban dan... Sinoc me je prislonio uz zid i poceo da me gusi... Izgledalo je kao kosmar... Ali, iz kosmara se probudis i znas da nisu realni... Probudila sam se jutros sva u bolovima i sa modricama po celom telu... Ali, znam da se kaje jer mi je poslao cvece danas...
-Primila sam cvece danas, a nije dan zaljubljenih niti bilo koji drugi poseban dan... Sinoc me je tukao i pretio da ce me ubiti... Ni sminka nije mogla da sakrije podlive i modrice koje mi je napravio ovaj put... Nisam mogla da idem na posao danas jer nisam htela da se primeti, ali ja znam da se kaje, jer mi je poslao cvece...
-Primila sam cvece danas, a nije dan majki niti bilo koji drugi poseban dan... Sinoc me je opet tukao, ali ovaj put je bilo mnogo gore... Ali, ako uspem da ga ostavim, sta cu da radim? Kako sama da odgajam decu? Sta ce se desiti ako ne budemo imali novca? Tako se plasim! Toliko zavisim od njega, a moram da ga ostavim... Ali, znam da se kaje jer mi je poslao cvece danas...
-Primila sam cvece danas, DANAS JE JAKO POSEBAN DAN - DAN MOJE SAHRANE! Sinoc je napokon uspeo da me ubije... Tukao me je do smrti... Da sam bar imala hrabrosti i snage da ga ostavim, da sam citala strah u ocima svoje dece, da sam prihvatila profesionalnu pomoc, danas ne bih primala cvece...
Jednom, dok sam bio tinejdžer, moj otac i ja smo stajali u redu za
ulaznice u cirkus. Kon...ačno je, nakon dugoga čekanja, ispred nas ostala
samo jedna porodica, koja me je veoma zainteresovala. Bilo je osmoro
dece, verovatno su sva bila mlađa od dvanaest godina. Bilo je očigledno
da nisu baš bogati. Njihova odeća nije bila skupocena, ali je bila
čista. Deca su bila dobro vaspitana; stajala su u parovima iza
roditelja, držeći se za ruke. Uzbuđeno su brbljali o klovnovima,
slonovima i drugim učesnicima cirkusa koje će te večeri videti. Iz
njihovog ponašanja jasno se dalo naslutiti da nikada pre nisu bili u
cirkusu. Ovo je trebalo da bude vrhunac njihovih mladih života.
Otac i majka ponosno su stajali ispred njih. Mama je držala oca za ruku
gledajući ga kao da govori: »Ti si moj vitez na belom konju.« On se
smeškao i ponosno šepurio, gledajući je kao da odgovara: »Pa, naravno
da jesam.«
Prodavačica je upitala oca koliko ulaznica treba. Ponosno je odgovorio:
»Dajte mi, molim vas, osam dečijih i dve ulaznice za odrasle, tako da
mogu odvesti svoju porodicu u cirkus.« Prodavačica je kazala cenu.
Čovek nije imao dovoljno novca. Kako bi se sada mogao okrenuti i reći
svojoj deci da nema dovoljno novca za ulaznice u cirkus? Primetivši šta
se događa, moj je otac zavukao ruku u džep, izvukao novčanicu od
dvadeset dolara i bacio je na pod. (Mi nismo uopšte bili bogati!) Zatim
se sagnuo, pokupio novčanicu, lupnuo muškarca po ramenu i rekao:
»Oprostite gospodine, ovo vam je ispalo iz džepa.«
Čovek je znao šta se događa. On nije tražio milostinju, ali je svakako
cenio pomoć u očajnoj, srcu bolnoj i neugodnoj situaciji. Pogledao je
moga oca u oči, uhvatio ga za ruke čvrsto stežući novčanicu od dvadeset
dolara. Dok mu se suza kotrljala niz obraz, drhtavim je usnama
odgovorio: »Hvala vam, hvala vam, gospodine. Ovo zaista mnogo znači i
meni i mojoj porodici.«
Moj otac i ja vratili smo se do auta i odvezli kući. Te večeri nismo otišli u cirkus, ali tamo nismo bili uzalud.
Čovjek, koji nije u stanju da išta učini, vidi istinu - onda će on sigurno poludjeti. Međutim, to se rijetko dešava. Obično, sve je tako aranžirano da čovjek ne može ništa da vidi prije vremena.
Gurdjieff
Most people live their lives without ever nothicing…But In this world ,there are many secrets ,that you must never lay eyes upon.Once you do, you may never be able,to return to your normal life.
Leonardo da Vinči – Um slikara je kopija božanskog uma... Kada duh ne sarađuje sa rukom tu nema umetnosti... Priroda počinje od rezona a završava u iskustvu, a naš je posao obrnut to jest da počnemo od iskustva i da istražujemo rezon.
Mikelanđelo – Prava umetnost postaje plemenita i religiozna putem uma koji je proizvodi... Istinsko delo umetnosti samo je senka božanskog savršenstva... Čovek slika umom a ne rukama.
Rembrant – Slikarstvo je unuče prirode. Ono je u rođačkom odnosu sa Bogom. Imajte samo jednog gospodara – Prirodu.
Francisko de Goja – Mašta koju je napustio razum proizvodi nemoguća čudovišta; u saradnji sa razumom, ona je majka umetnosti i izvorište čuda.
Renoar – Umetničko delo mora da vas zgrabi, uvuče u sebe i odnese daleko. Ono je sredstvo kojim umetnik predaje svoju strast... Bol prolazi, lepota ostaje... Postoji kvazi mistički pogled na umetnost koji joj pripisuje natprirodno nadahnuće, opsednutost kosmičkim silama koja nema dodirnih tačaka sa pitanjima moći i privilegija ili pak sa odnosom koji umetnik ima prema hlebu i krvi. Prema ovom shvatanju, pesma nadvisuje borbu...
Vinsent Van Gog – Ne treba slušati jezik umetnika već jezik prirode i razvijati osećaj za stvari po sebi, za stvarnost, to je mnogo važnije nego imati oči za slike... Kažem vam, što više razmišljam o tome- to više verujem da ni jedno osećanje nije dublje umetničko od ljubavi prema ljudima... Jedino se kada slikam osećam živim. Velike stvari ne nastaju na impulsu već putem serija malih stvari koje se objedinjuju.
Albert Ajnštajn – Po mom mišljenju, najvažnija uloga umetnosti i nauke je da probudi religiozno osećanje i održi ga budnim kod onih koji su za njega prijemčivi.
Pablo Pikaso – Svako dete je umetnik. Problem je kako ostati umetnik kada odrastete... Umetnik je prijemnik za emocije koje nadiru odasvud: sa neba i sa zemlje, sa parčenceta papira, od oblika u prolazu, iz paukove mreže... Svrha umetnosti je da spere prašinu svakodnevice sa naših duša... Svi znamo da umetnost nije istina. Umetnost je laž koja nam omogućava da spoznamo istinu... Od trenutka kada umetnost prestane da bude hrana za duh, umetnik će biti u stanju da uposli svoju veštinu i izvodi sve trikove intelektualnog šarlatana. Većina ljudi danas više ne očekuje od umetnosti utehu ili egzaltaciju. Oni „prefinjeni“, oni bogati, profesionalni neradnici, destileri kvintensencije, traže samo neobično, senzacionalno, skandalozno od današnje umetnosti. Ja lično sam, od pojave Klubizma, hranio te momke onim što su hteli i zadovoljavao kritičare svakakvim bizarnim idejama koje su mi padale na pamet. Što manje su ih razumeli više su mi se divili. Zabavljajući se svim tim apsurdnim farsama, postao sam slavan, i to vrlo brzo... Za slikara slava znači prodaju i prihode. Kao što znate, danas sam slavan i bogat. Ali kada sam sam, ne budem toliko bestidan da smatram sebe umetnikom uopšte, svakako ne u divnom značenju te reči kada se odnosila na Đota, Ticijana, Rembranta, Goju, koji su bili veliki slikari. Ja sam samo javni klovn, prodavac magle. Razumeo sam svoje vreme i eksploatisao sam imbecilnost, taštinu, pohlepu svojih savremenika. Gorka je ova moja ispovest, mnogo bolnija nego što možda zvuči. No, makar ima vrednost iskrenosti, napokon.
Vilijam Fokner – Cilj svakog umetnika je da uhvati kretanje, koje jeste život, veštačkim sredstvima, i da ga zadrži tako dugo da se, kada nakon sto godina stranac na njega baci pogled, ono ponovo pokrene jer je ono život.