Ako nešto ne radite s punim srcem, nešto u vama neće dopustiti da postignete pun uspjeh.
Ako tvoja sreća zavisi od postupaka drugih osoba onda zaista ne možeš biti sretna osoba.
Kad god neko kaže da vas voli, čuvajte se! To je lako povjerovati - svako može naći primjere iz vlastitog života: ili života bližnjih; roditelji koji zlostavljaju djecu, uzvikujući kako ih vole, žene i muževi koji se ubijaju verbalno ili fizički na oštrici noža, voleći jedni druge. Zašto riječ koja toliko obećava mora biti razapeta na križu obaveza, izbodena dužnostima, zadavljena hipokrizijom, ugušena običajima? Poslije “Boga” ljubav je najosakaćenija riječ u svakom jeziku. Najviši oblik pažnje između dva ljudska bića je prijateljstvo, a kada se pojavi ljubav, prijateljstvo umire.
Ljubav je prazna riječ ako su joj značenje oduzeli muž - kao posjednik i ljubavnik - kao čuvar.”
Mnogi su ljudi nesretni jer su izabrali biti nesretni.
Ne vjeruj svojim očima, njihove su mogućnosti ograničene. Gledaj pomoću razumijevanja, istraži ono što već znaš i tada ćeš shvatiti kako se leti.
Nikad nećete dobiti želju, a da pritom niste dobili i moć da je ispunite. Ipak, možda ćete se za njeno ostvarenje morati pomučitu.
Sloboda i radost ne postoje izvan tebe. Reci da su u tebi i u tebi su. Reci da su tvoje - i tvoje su.
Smrt zbližava u ljubavi još i više.
Suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako je gubimo, što time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja. Gubiti na određen način znači - dobivati.
Svako od nas dobiva blok mramora kada započinje svoj životni vijek i alat da ga uobliči u skulpturu. Možemo ga vući nedodirnutog za sobom, možemo ga istucati u šljunak, možemo ga uobličiti u slavu. Iz svih drugih života su nam ostali primjeri, dovršena i nedovršena životna djela koja nas vode i upozoravaju. Pri kraju, naša skulptura je skoro dovršena i možemo glačati i dotjerivati ono što smo započeli prije mnogo godina. Tada možemo najviše napredovati, ali da bismo to učinili, moramo premašiti privid zrelosti.
Sve je lako kada te vodi ljubav!
Svjetlost je samo zamjena, ona je tu umjesto nečeg sjajnijeg od svjetla, umjesto ljubavi!
Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti.
Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje nitko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno.
Zato moram biti svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao nitko.
Ali ne mogu čekati, ne mogu stojati, i sve ću vidjeti tek kad se dogodi.
Ljudi su previše živjeli u ratu. Izvana u sukobu s drugima, a unutra sa samim sobom, iz razloga što prihvaćaju samo jedan način života, a taj način je borba. U ime politike se bore s drugima, a u ime religije sa samim sobom. Zato smo stvorili jad i bijedu. Borba ne može donijeti mir. Ljudi moraju naučiti način kako da odbace te stare obrasce neprekidne borbe.
Neka vam ovo budu osnovna uvjerenja; budite u prijateljstvu sa egzistencijom izvana, a unutra budite u prijateljstvu sa svima i sa samim sobom – što je u suštini najteže za postići… Ljudi ne vole same sebe. To im ne pada na pamet. Lako je voljeti neprijatelja; ali je vrlo teško voljeti samoga sebe. Dobro se poznajete – kako biste mogli da se volite? Međutim, osoba koja može da voli samu sebe, može da voli i druge ljude. Ako zavolite sami sebe, onda ćete biti dužni da volite, svoje neprijatelje i sve druge ljude. Ako možete da volite sami sebe, onda ispunjavate osnovni uvjet ljubavi, iz takve ljubavi izranja mir. To je ulaz kroz koji započinjemo da primamo božje poruke.
U Egiptu, u kojem je u drevnom hrišćanstvu bilo je dosta velikih manastira, jedan monah družio se sa neukim prostodušnim seljakom, kakvih je bilo mnogo u zemlji. Seljak jednom prilikom reče monahu:
- I ja poštujem Boga, koji je stvorio ovaj svet! Svako veče sipam kozije mleko u čanak i ostavim ga ispod palme, a Bog noću dođe i popije ga. Mnogo mu se sviđa moje mlekce! Nikad se nije desilo da u čanku ostane i kap mleka.
Kada je čuo te reči, monah nije mogao da se ne nasmeje. On dobrodušno i jednostavnim rečima objasni svom prijatelju da Bogu nije potrebno kozije mleko.
Pošto se seljak tvrdoglavo držao svoje priče, monah predloži da sledeće noći krišom prate šta se događa pošto čanak sa mlekom ostave pod palmom.
Rečeno - učinjeno! Te iste noći su se monah i seljak pritajili malo dalje i po mesečini uskoro videli kako se čanku prikrala jedna lisica i polokala mleko do poslednje kapi.
Seljaka kao grom da je udario kad je to video.
- Da - skrušeno priznade on - sad vidim da to nije bio Bog!
Monah je pokušao da uteši seljaka pa mu stade objašnjavati, kako je Bog zapravo Duh, kako je On potpuno drugačiji od našega sveta, da Njega ljudi spoznaju na naročit način... Ali seljak je samo stajao pred njim oborene glave, a zatim je zaplakao i pošao u svoju kolibu.
Tada se i monah zaputio u svoju keliju. Ali kad joj se približio, ispred vrata ugleda Anđela koji mu je preprečio put. Bio je istinski zaprepašćen pa je u strahu pao na kolena. Tada mu Anđeo reče:
- Taj prostodušni čovek nije ni učen, ni mudar, ni načitan da bi Boga poštovao na drugačiji način. Činio je to onako kako je najbolje umeo, a ti si mu svojom mudrošću i načitanošću oduzeo tu mogućnost. Možda misliš da si ispravno postupio? Eh, mudrače, jedno ipak ne znaš. Videći koliko je iskreno srce tog seljaka, Bog je svake noći slao lisicu da ode do palme da bi ga na taj način utešio i primio njegovu žrtvu.
~Pamti sebe uvek i svuda. Seti se da si ovde došao sa
prethodnim razumevanjem
o neophodnosti borbe sa sobom –
samo sa sobom.
Stoga budi zahvalan svakom ko ti pruži tu mogućnost.
~Prodreš li u suštinu stvari, izbićeš na
trag sreće. I čemu, onda, sputavati tela prolaznim imenima?
~Mi nismo atomi prašine koja se u
oblacima bez cilja diže leti nad
drumovima, nego sićušni delovi
beskonačnog mozaika kome ja ne
mogu ni naslutiti smisao, oblik ili
veličinu, ali u kom sam, našao svoje mesto i stojim pobožno, kao u
hramu!
~Ako ćutiš - ćuti iz ljubavi.
Ako govoriš - govori iz ljubavi.
Ako opominješ - opominji iz ljubavi.
Ako opraštaš - oprosti iz ljubavi.
Unutrašnji koren neka bude ljubav, Iz ovog korena može da izraste samo dobro.
I za kraj Sokratova ~ Gnōthi seauton!
Da mi je bit plankton, pa da svitlin noću dok se oko mene kitovi koprcaju.
~Ako ćutiš - ćuti iz ljubavi.
Ako govoriš - govori iz ljubavi.
Ako opominješ - opominji iz ljubavi.
Ako opraštaš - oprosti iz ljubavi.
Unutrašnji koren neka bude ljubav, Iz ovog korena može da izraste samo dobro.
Linearni Način Prikaza
