Duhovne poruke i pouke

[DeteSvetla6]

Ona je volela kako on piše, i on je pisao.

On je voleo kako ona diše i ona je disala.

Stvorena da joj povlađuju, laskaju i lažu, a on je govorio šta misli i kad to boli, ne priznajući premoć lepote pred istinom. Takav je bio od prvog dana.

Lepota je bogom dana,a duh je srcem i umom stvaran. Pred njenom hrabrošću se poklonio, jer je ravna njemu bila. Imao je šta i naučiti od nje, iako mlađe i sa manje ožiljaka od borbi,no nosila je dubinu u sebi. Nauči da gubiš, da bi znala pobeđivati, govorio joj je, a učio je od nje posmatrajući je...

Beskraj je ponekad igrao u njenim očima dok je mirno disala. Voleo je kako diše. I njen mir. I iskru njene lucidnosti. Plamen u potaji izvire iz očiju koje sijaju dok govori. Sve i da ne čuje, samo te oči posmatrajući savršeno bi je razumeo.

O tim slikama je pisao. Iz njenih očiju. Da sačuva trenutak. Jer, izgovoreno se brzo zaboravi...

I voleo je kako ona diše, a ona je disala ritmom koji voli.

Ona je volela kako on piše, i on je pisao, da bi videla njegovim očima svoje.


hvala ti sto me cuvas od zaborava

[DeteSvetla6]

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Biti srećan - Herman Hesse

[DeteSvetla6]

"Kad bismo svi mi imali mogućnosti, hrabrosti i snage da samo jedan deo svojih maštanja i najvrelijih želja pretvorimo u stvarnost, samo u jednom času svoga života, bilo bi celom svetu i nama samima odmah jasno ko smo, šta smo i kakvi smo, i šta sve mi ljudi možemo da postanemo i budemo. Srećom za većinu nas, ta mogućnost ne postoji i mi ne prelazimo nikad od maštanja i prolaznih suludih pomisli na dela i očite postupke. Ali onaj kome se to po njegovoj zloj sreći desi, taj nalazi u svima nama nemilosrdne sudije. U strogosti ili ravnodušnosti prema tom nesrećniku ispoljava se i nesvesno naša dvostruka osveta. Mi mu se svetimo i zato što je našao smelosti da učini to što je učinio, i zato što je mi nismo našli i nećemo nikad naći. Ili pak iskorišćujemo njegovu propast da se svetimo nekom trećem, protiv koga inače ne možemo i ne smemo ništa."

Ivo Andrić, "Omer-paša Latas"

"...Gde god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srecom , bilo je satkano od emocija. Novac nije nista , moc nije nista.Mnogi imaju i jedno i drugo , a ipak su nesrecni. Lepota nije nista , video sam lepe muskarce i lepe zene koji su bili nesrecni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve ; svako je zdrav ko se tako oseca , bilo je bolesnika punih volje za zivotom koji su se negovali do samog kraja, i bilo je zdravih koji su venuli muceni strahom od patnje.Ali sreca je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i ziveo za svoja osecanja. ; ako ih je negovao , ako ih nije gazio i potiskivao , ona su mu donosila zadovoljstvo.Lepota ne pruza radost onom ko je poseduje , vec onom ko ume da je voli i da joj se divi..."

Srecan je ko ume da voli / Herman Hese

Svi ljudi na zemlji naviknu se na to posle izvesnog vremena i zive, uglavnom, bez ljubavi, a da im nista narocito ne smeta.
Mozda zbog one male luckaste zvezde na kolenu, Sanjin slucaj je bio izuzetak. Ona je htela sve ili nista! Nije podnosila prevaru, na koju se ostali lako naviknu...

Momo Kapor


Ruža!

Volim ružu!

Mlade usne cijelog svijeta ljube ruže, ljube ruže.

Drhtavi san u srcu djevojke,

Niko ga nikada ne smije upoznati,

niko osim ruže.

Svaka žena na zemlji pomiješala je svoj dah

s mirisom ruže, i prošaputala je drhtavim usnama

dražesne riječi, plamteće riječi koje niko ne zna,

niko osim ruže, koja je sama najužareniji drhtaj.

Sigbjorn Obstfelder

[DeteSvetla6]

Kroj - Mika Antić

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

[DeteSvetla6]

„Ko ne brine o vodi ne brine za bolje sutra.“ Stara irska poslovica

„Zaboravljamo da ciklus vode i životni ciklus predstavljaju jednu cjelinu.“ Žak Kosto

„Hiljade ljudi živelo je bez ljubavi, bez vode nijedan.“ V.H. Auden

„Tek kada je bunar prazan, shvatimo koliko nam je voda važna.“ Bendžamin Frenklin

„Voda je pokretač prirode.” Leonardo da Vinči

„Voda je materija od koje zemlja ne može ništa sakriti; isisava ono najdublje skriveno u njoj i stavlja u naša usta.” Žan Žirado

[lucero]

Evo nešto što me se davno dojmilo,pa eto,staviti ću ovdje.To je zapis na jednome stećku s Radimlje,datiran u 1094. godinu.Pišem kako piše:

"Se znamenje Kneza Nenca,velikoga Kneza Bosanskoga,a postavi je sin njegov Knez Muven,
s Bozijom pomocju i svojih vjernih,a s inonom nijednom inom pomocju,nego on sam.

Ti,koji procitas moj kam,mozda si hodio do zvijezda.I vratio se,jer tami neima nista do ponovo ti sam.

Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio,tcuti ono tsto nije tcuo,okusti ono tsto nije otkusio,biti tami gdji nije bio,al' uvijek i svagdi,samo sebe moze najti,ili ne najti.

I mnogo ot moje ruke na zemji bi,a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini,i tad bih samo Bosnu sanjo.

Clovjece,tako da nijesi proklet,ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta,kad bijese susa,pa u nebu ne bjese nijedne suze
za me.

[DeteSvetla6]

Vreme ima dva dana: dan za tebe i dan protiv tebe.
Kad je dan za tebe, ostavi hvalisanje i odreci se oholosti.
Kad je dan protiv tebe, strpi se. Ne leti pre nego sto ti izraste perje. Tvoje je srce knjiga tvog oka i pazi dobro sta ćeš zapisati. Ti si danas skriven pod jezikom svojim i govor je u vlasti tvojoj sve dok ga ne izrekneš. Kad izrekneš ti si u vlasti njegovoj, jer jedna riječ često odnese blagodat i pribavi kaznu. A za istinu? Za istinu se ne brini. Istina obara uvijek onog ko se bori protiv nje.
Drejzer

Vaša raspoloženja mogu da budu veoma varljiva. Mogu vas zavesti u ubjeđenje da je vaš život gori nego što u stvari jeste. Kada ste dobro raspoloženi, život izgleda sjajno…imate perspektivu, zdrav razum, mudrost. Kada ste dobro raspoloženi, ništa nije tako teško, problemi izgledaju jednostavniji i lakše se rješavaju. Kada ste dobro raspoloženi, veza sa partnerom savršeno funkcioniše. Ako vas kritikuju, vi pomirljivo pirihvatate zajedljive komentare.

Ali kada ste loše raspoloženi, vaš život izgleda nevjerovatno težak i ozbiljan. Skoro da nemate nikakvu perspektivu. Sve shvatate isuviše lično i često pogrešno protumačite ono što vam ljudi govore.
U ovome je zamka: ljudi ne shvataju da se njihovo raspoloženje stalno mijenja. Oni misle da je život iznenada u posljednje vrijeme postao grozan, ili se to čak desilo u posljednjih nekoliko sati. Dakle, neko može biti ujutru dobro raspoložen, voljeti svoju ženu, posao, automobil i vjerovatno biti optimista kada je u pitanju njegova budućnost i dobro se osjećati kada misli na prošlost. Ali ako se do popodneva njegovo raspoloženje pokvari – on će tvrditi da mrzi svoj posao, da ima nesnosnu ženu i krš od automobila i da ne napreduje u karijeri. Ako ga pitate o djetinjstvu dok je tako loše rapoložen, vjerovatno će vam reći da je bilo izuzetno teško. Naravno, kriviće svoje roditelje za loše stanje u kome se trenutno nalazi.
Ovakvi brzi i drastični kontrasti mogu da izgledaju apsurdno, čak i smiješno – ali svi smo mi takvi. Kada smo loše rapoloženi, svijet oko nas se ruši. Potpuno zaboravljamo da, kada smo dobro rapoloženi, sve izgleda mnogo bolje. U zavisnosti od rapoloženja, doživljavamo identične životne situacije – za koga smo udati (oženjeni), gdje radimo, kakav automobil vozimo, kakve su nam mogućnosti – na potpuno drugačiji način! Kada smo loše volje, umjesto da krivimo naše raspoloženje (što bi trebalo), osjećamo da je čitav naš život promašaj. Kao da zaista povjerujemo da se svijet raspao prije sat-dva!
Istina je da život nikada nije tako loš kao što nam se čini kada smo loše raspoloženi. Umjesto da ostanemo takvi – loše volje, ubijeđeni da život sagledavamo realno, treba da naučimo da preispitujemo sopstvene misli. Podsjetite se:”Naravno da sam frustriran, depresivan, ljut, ja sam loše raspoložen. Tada se uvijek loše osjećam.” Kada ste loše volje, naučite da to stanje jednostavno shvatite kao neizbježno stanje koje će vremenom proći ako se ne uzbuđujete mnogo oko toga. KADA STE LOŠE VOLJE NE TREBA DA ANALIZIRATE SOPSTVENI ŽIVOT. Takvo nešto je ravno emotivnom samoubistvu. Ako imate pravi problem, on će i dalje biti tu i kada se vaše raspoloženje popravi. Poenta je da budemo zahvalni za dobro raspoloženje i istrajni u tome, da kada smo loše volje, ne uzimamo sve previše ozbiljno.
Sljedeći put kada budete loše volje iz bilo kog razloga, recite sebi: “I to će proći.”
I proći će...

[DeteSvetla6]

DIM BEZ VATRE


Bio jedan dim bez vatre - a zašto ne bi bio?
Evo jednoga od načina kako je mogao biti: postoji izvjesni dragi kamen, topaz, podvrsta mu je dimni topaz. Unutra, u tomu kamenu, koluta zlatni dim. Zaostao tko zna od kakve vatre u pravremenima zemlje, uhvaćen još rastaljenim čeljustima tvari, i neprogutan, stvrdnut u času kad se trebao rastočiti u nešto drugo i treće; i eto ga u topazu, dim bez vatre, dim zauvijek, zauvijek dim.
Kad pogledaš, vidiš: sačuvao je svoju karakterističnu kretnju: savija se, rijedi, i gusne, udara glavom o strop i stijene topaza, gasne i svjetluca, i tako stalno: dim, pa dim, dimi li, dimi.

Vodoskok, koji je pršio nad topaznim dlanom u sultanovu vrtu, pitao je dim:
”A gdje ti je vatra?”
Dim je na pitanje uzvratio pitanjem:
“Vatra - što je to?”
“To je tvoj uzrok,” objašnjavala je prskovita voda. “Vatra je moja starija sestra, jedna od nas petoro braće-i-sestara - petoro od kojih je sačinjen svijet. Bez vatre ti ne postojiš.”
“Kao što vidiš, to nije istina, jer postojim. Nego, reci mi koja su to braća-i-sestre od kojih je sačinjen svijet?”
“Jedna od sestara je zemlja. Ona je najmlađa. Ona najljepše miriše - svi mi ostali zapravo smo bezmirisni.”
“Hm. A braća?”
“Stariji od vatre je zrak.”
“A najstariji?”
“Najstariji je eter, onaj, kojega za razliku od nas drugih ne možeš ni vidjeti, ni čuti, ni opipati. On je u svima nama, prožima nas, drži nas sobom; nema svoje korito, ni svoj lik, ni svoje međe, a ni svoja posebna svojstva, kao mi ostali.”
“Tako li je to,” zamišljeno će dim, i zaiskri od svoje misli.
“Ti si nahoče,” reče voda. “Znaš li što to znači? Tebe je mati vatra u bijegu ispustila, pa te našla sestrica zemljica, i povjerila te jednomu od svojih sporih izdanaka, dragomu topazu. Da te usvoji, do daljnjega.”
“Ja bih rekao da ja potječem izravno od etera. Ima nas takvih, vodo, raspitaj se kod svojega najstarijeg brata.”
“Koještarije i maštarije maloga sužnja,” prskavo se nasmija voda, i tako zažubori da se sultanija trgnula iz drijemeža.
Voda više ne htjede razgovarati s dimom. Smatrala ga je neukim i drskim. Ipak, ostao je u njoj tračak radoznalosti, pa kada je jednom ulučila zgodu, ona se tajom, putem vatre i zraka, obrati eteru, najstarijemu od njih petoro:
“Brate, ovdje ima neki smiješni mali dim, koji tvrdi da mu vatra nije mati, to jest, da potječe izravno od tebe.”
Eter, ne služeći se ustima i ne obraćajući se ušima, otkuca svoj posvudašnji, svoj neposebni, svoj svevremeni odgovor:
“Ima stvari, sestrice, koje je sâm red odredio da iskoče iz njega.”


zapisala
Vesna Krmpotić

[DeteSvetla6]

Smisao skepticizma sadržan je u stavu uzdržavanja od suđenja. Uzdržavanjem treba da se ukloni sve što se smatra istinitim, sve što bivstvuje i sto se uzima kao određeno (afirmativno). Rezultati čulne i misaone spoznaje problematični su. Uzdržavanje dovodi do nepokolebljivosti, nepomućenosti duše (ataraksija). Svrha uklanjanja svega što se smatra istinitim nije u tome da sve bude pokolebano, da bi čovjek izgubio oslonac. Naprotiv, skeptičari smatraju da se oslonac gubi vezivanjem čovjeka za ono što smatra istinom. To istinito uvijek se pokazuje kao privid. Zato čovjek mora gubiti svaki oslonac u čulnom i misaonom svijetu. Oba su sama po sebi kolebljiva i promjenljiva.

Piron (oko 360 - 270 g. pre nove ere)

[Cameleon]

......"kozmos je jedno Živo stvorenje koje u sebi sadrži sva živuća stvorenja."
Svijet je živuće duhovno biće. Ovo su shvaćali drevni filozofi i alkemičari koji su duhovnu esenciju svijeta nazivali 'anima mundi' - "Duša Svijeta."

U drevnim zapisima čujemo tvrdnju da anđeli čuvaju postupke unutar ljudskih duša. Ili da bogovi imaju utjecaj nad ljudima.
Većina drevnih duhovnih i znanstvenih učenja održavaju vjerovanje kako su hijerarhije bogova, anđela i arkanđela pa sve do kerubina i serafina ustvari hijerarhije unutar ljudske psihe.

Na ovaj način moramo shvatiti da kada cjelina drevnih mitova i svetih zapisa govori o duhovnom utjecaju od strane višeg bića,
govore o arhitepskim silama koje su urođene u nama, a ne o utjecaju iz
nekog vanjskog izvora.

Ovdje počinjemo uviđati relevantnost astrologije kao drevne vrste znanosti koja se ponovno vratila u 19.st i 20. st. -pod imenom - psihologija.
Friedrich Nietzsche je čak ustvrdio: "Dokle god doživljavate zvijezde
kao nešto iznad vas, još uvijek vam nedostaje jedna točka gledišta znanja."
Ovo je astro-psihologija koja mapira unutarnja svojstva psihe.

U predkršćanskim vremenima postojale su škole koje su danas poznate kao škole misterija ili religije misterija.
Poruke šifrirane u spisima i drevnoj arheologiji dolaze od naučnika
duhovne znanosti. Namjera je bila naučiti inicirane (učenike) dubljem značenju ovih mitova.
Ono što je kasnije nazvano Sotona, Lucifer ili Vrag - predstavljalo je EGO koji izaziva Gospodina - predstavnika JASTVA.
Istinsko jastvo je epicentar čitavoga bića neke osobe.
To je totalni zbroj svega što jesmo.


Kymatica