Poruke šume

[Dag]

Naravno lucy. Samo treba se znati družiti sa prirodom.

Originally Posted by Dag

Naravno lucy. Samo treba se znati družiti sa prirodom.

Za druženje ti ne treba znanje, dovoljnja je volja.:)
Za služenje prirodom ti treba znanje.

[Uoo]

ljepo receno..
al moje iskustvo je da treba prisutnost.. sa prirodom se mozemo druziti samo sada :)

volja zna stat izmedju nas i onoga sto je, jer tezi ka necemu sto nije.. stoga se zove "volja".. implicira na "pokret ka necemu od onoga gdje jesmo"..

za prepoznati ono sto vec jest volja nije potrebna..
vec smo sve cemu srcem tezimo

[Joke]

Priroda je uvjek uz nas, ne moramo sad filozofirati o znanju, volji ili nećem drugom....priroda je i u nama, prirodu jednostavno trebamo prihvatiti i razumjeti.....Priroda je nešto magično, ne može se tek tako opisati..ima svoje čare i magiju....fascinantna je...Ja se također smatram djetetom prirode i šume, mislim to i jesmo svi mi...ali ipak, mene priroda uči svemu, boravim jako puno u njej kraj potoka u jutro kada sunce izlazi ili popodne kada zalazi....tad se dešava nešto magično šta nemogu opisati, ona me uči svemu jedino u njoj i u sebi sam naučio i spoznao stvari koje možda neki drugi ne razumiju, um i ego ne prihvaćaju...samo Ja i priroda to razumijemo i prihvaćamo....šta još da kažem, obožavam je, naučila me svemu, onaj potok u toj šumi i voda naučile su me monogo stvari, onda vjetar topli u šumi kada prođe kraj mene priča mi uvjek nešto novo hehe, čujem govor prirode i životinja u šumi, priroda mi govori i šapuše riječi, znanje...jooj woow neman riječi haha kad samo o ovome pišem i kada se sjetim svih tih trenutaka....uhh :))

[Lucia]

Meni je priroda pomogla da ˝odlučim˝.
Tada sam se nalazila na kraju srednje škole, počinjalo je jedno drugo radoblje mog života- promatrano izvana, ali i iz nutrine mog bića. Tada sam se jako dvojila oko toga trebam li napustiti religiju i druge razne konvencije koja nam nameće društvo, imala sam neke intuicije kako bi istinska duhovnost trebala izgledati, ali sam se bojala napustiti sigurnost starih uvjerenja.
Osjećaj koji sam doživjela sjedeći na travi i grijući se proljetnim suncem bio je neopisiv. Neka mirna, spokojna radost i spoznaja da sam ja sve i da je sve ja. Osjećala sam da granice mog ega pucaju i stapaju se sa okolinom. Tada sam znala da je priroda jednako živa kao i ja, možda samo na malo drukčiji način. Da je sve savršeno. To sam doživjela jako emocionalno, plakala sam nekoliko minuta te sam se cijeli dan osjećala kao da sam maksimalno ˝napunila svoje baterije˝.
Od tog dana moje viđenje svijeta se zauvijek promijenilo, jer mi je priroda pokazala kojim putem ići.

[Joke]

bravo!!, svaka čast...idi samo tako dalje, meni je to bilo prije par dana i stvarno razumijem šta to znači

[Lucia]

Slažem se, i svima od srca preporučam što veći boravak u prirodi, ona opušta, daje energiju i raščišćava misli. Stoga, ako ste pod stresom, trk u prirodu!

[Joke]

dobro da je meni priroda ispred nosa, i potok ljepi i sve ajmee...i životinje unutra hehehhe sve super!!

Originally Posted by Lucia

Osjećaj koji sam doživjela sjedeći na travi i grijući se proljetnim suncem bio je neopisiv. Neka mirna, spokojna radost i spoznaja da sam ja sve i da je sve ja. Osjećala sam da granice mog ega pucaju i stapaju se sa okolinom. Tada sam znala da je priroda jednako živa kao i ja, možda samo na malo drukčiji način. Da je sve savršeno. To sam doživjela jako emocionalno, plakala sam nekoliko minuta te sam se cijeli dan osjećala kao da sam maksimalno ˝napunila svoje baterije˝.

Prelijepo...

[el.]

šteta što je ova tema ostala ovoliko kratka, jer je predivno čitati neka iskustva s obzirom da i sama intenzivno osjećam tu povezanost.
dobro su mi poznata i ova plakanja - teško je obuzdati bujicu emocija koja navire kad se otvori prirodi (pa i meni sada dok samo razmišljam o tome).
obično mi oko srčane čakre krene treperavost i imam dojam da isijavam kad se prepustim. i preko ovih postova osjećam iskrenost i tu povezanost, blagost, ali i snagu.

također sam se dugo zaletavala u neka područja alternative gdje sam tražila svoje mjesto i sve je to meni bilo zanimljjivo, ali nikada nije dalo osjećaj pripadanja i sigurnosti. religija pod čijom kapom sam odrasla je pak još manje smisla ponudila i kad sam se oslobodila svega toga i otvorila oči i srce prema onome što je uvijek bilo tu preda mnom, to je bilo to!
priroda mi je davala snagu bez da sam to tražila, oporavila me psihički iz jako ružnih stanja depresije i anksioznosti te pružila takav neopisiv mir, jedinstvo, zajedništvo, međusobno nadopunjavanje.

i evo nam danas sunca i još malo pa će procvjetati sve i biti u punoj raskoši - ne mogu dočekati to!