Cijelina je Više od zbroja njenih sastavnih Dijelova...

[alison]

Ljudska bića materijalističkog razdoblja osjećaju se, takoreći, napušteno i usamljeno usred svemira. Vidite, ako odrežemo prst, ili ruku, ili amputiramo nogu ljudkog bića, ili ako odvojimo od njega nešto što je povezano s njegovim fizičkim, tjelesnim bićem, on će osjećati da jedan njegov dio pripada cijelom tijelu.
U ranijim vremenima ljudske evolucije, ljudska bića su imala različite vrste osjećanja. Nisu samo osjećali da šaka, ruka ili noga, sačinjavaju dio njihova bića, nego su osjećali i da su oni sami dio cjeline. S obzirom na ta ranija vremena, može se govoriti o grupnom egu na potpuno drugačiji način nego to činimo danas; familije i plemena osjećali su, kroz mnoge generacije, da su oni jedinstvo, cjelina. Često smo objašnjavali ove stvari. Ali u ova ranija vremena ljudske evolucije, postojali su i još neki osjećaji u vezi vanjskog fizičkog života: ljudska su bića osjećala, takoreći, da oni stoje unutar cijelog svemira, da su bili formirani iz cijelog svemira.
Baš kao što i mi sada osjećamo da su prst ili šaka dijelovi cjeline cijelog organizma, tako su i ljudska bića u dalekoj prošlosti osjećala: sunce je tamo gore, na nebu: putuje svojim kursom; to što čini sunce nije potpuno nevezano s nama; mi smo dio tog prostora kroz koji sunce putuje. I mi smo dio svemira koji mjesec dovodi u određeni ritam. Ukratko, svemir je doživljavan kao veliki organizam i ljudska bića su se osjećala kao njegov dio, kao što prst sada osjeća da je dio tijela.
Činjenica da su ti osjećaji i senzacije više ili manje izgubljeni, povezana je u ogromnoj mjeri sa postupnim jačanjem materijalizma. U sadašnje vrijeme, moderna znanost posebno prezire davanje važnosti činjenici da smo unutar svemira. Znanost gleda na ljudsko biće, kao da ono predstavlja individualnu tjelesnost, istražuje jedan njegov dio anatomski i fiziološki, i opisuje zapažanja koja su tako napravljena. Znanost više nema običaj razmatrati ljudsko biće kao člana organizma svemira, ukoliko može biti promatrano fizički.

[alison]

Ljudsko promatranje, a također i znanstveno promatranje, mora se vratiti na način kontemplacije koji ponovno ujedinjuje ljudsko biće sa cijelim svemirom, s kozmosom. Ljudsko biće mora ponovno osjećati da stoji unutar cijelog svemira. Više neće biti u stanju to napraviti na isti način kako je to bilo u prošlosti; to mora postići proširujući apstraktnu znanost sadašnjeg vremena i kontemplirajući pojedino ljudsko biće pomoću nekih konačnih ideja i pretpostavki; Naznačiti ću neke od ovih ideja, da bi pokazao smjer u kojem mora ići buduće znanstveno razmišljanje, samo ovo buduće razmišljanje će u isto vrijeme biti humanije nego naša moderna znanstvena misao, i ovaj novi način promišljanja mora se pojaviti ako želimo našu svijest ponovno naći unutar kozmičke cjeline.

Vi znate da takozvana proljetna točka, takoreći, točka gdje sunce izlazi u proljeće, ne može uvijek biti nađena na istom mjestu, nego da napreduje. Napreduje uzduž kruga kojeg označavamo kao Zodijak. Mi znamo da je ova proljetna točka određena. — i bila je uvijek određena na duži period, od kada čovječanstvo može misliti — sa određivanjem mjesta u Zodijaku koje odgovara proljetnoj točki. U 8-om stoljeću prije Misterija na Golgoti, pa do otprilike 15t-og stoljeća nakon Misterija na Golgoti, sunce je moglo biti viđeno kako izlazi u proljeće u znaku Ovna, ali ne uvijek na istom mjestu, jer proljetna točka, točka gdje sunce izlazi, stalno napreduje. Tijekom prije spomenutog razdoblja ono putuje znakom Ovna. Od tog vremena, proljetna točka je napredovala do znaka Riba. Moram naročito napomenuti da moderna astronomija ne radi svoje proračune prema osnovama ovih znakova, tako da kalendar još uvijek pokazuje da je proljetna točka u znaku Ovna, gdje u stvarnosti nije. Astronomija nastavlja prihvaćene ideje iz prethodnog vremenskog perioda i jednostavno dijeli cijeli krug Zodijaka na dvanaest dijelova, potpuno ignorirajući same znakove i jednostavno određujući svaki dvanaesti dio kruga kao znak Zodijaka; ova podjela će biti održavana čak iako proljetna točka napreduje. Naš vlastiti kalendar, umjesto toga, pokazuje kako stvari stvarno stoje. Ali ovo nije toliko važno, za sada. Esencijalna stvar za zapamtiti je ta da proljetna točka napreduje preko cijelog kruga Zodijaka, tako da je točka gdje sunce izlazi uvijek malo pomaknuta. Proljetna točka mora napredovati preko cijelog Zodijaka da bi se ponovno vratila na mjesto polaska. Vrijeme potrebno za ovo biti će oko 25,920 godina. Ovih 25,920 godina su također označavani kao tzv. PLATONOVA GODINA. Dakle, platonova godina je godina velikog trajanja. Ona obuhvaća vrijeme potrebno proljetnoj točki, točki gdje sunce izlazi u proljeće, da proputuje kroz Zodijak. Vrijeme potrebno da se točka izlaska sunca ponovno vrati na točku polaska obuhvaća prema tome 25,920 godina. Točne indikacije variraju prema različitim proračunima, ali za sada točne slike nisu toliko važne; esencijalna stvar koja se treba roditi u umu je ritam koji ove slike sadrže. Moguće je zamisliti da je veliki svjetski ritam sadržan u činjenici da ovo kretanje, zbog razloga koje sam upravo objasnio, uvijek se ponovno vraća na svoju polazišnu točku nakon 25,920 godina.

Prema tome možemo kazati: Ovih 25,920 godina su najznačajnije za život sunca, jer za vrijeme tog perioda sunčeva života, sunce prolazi kroz sjedinjenje, kroz pravo sjedinjenje, kompletnu cjelinu. Slijedećih 25,920 godina su ponavljanje. Prema tome dobivamo ritmičko ponavljanje ovog sjedinjenja, koje traje 25,920 godina.

Nakon što smo razmotrili ovu veliku svjetsku godinu, sada ćemo razmotriti nešto što je prilično maleno i intimno je povezano s našim životom između rođenja i smrti, takoreći, s našim životom, toliko dugo koliko smo ljudska bića fizičkog svijeta. Razmotrimo ovo, za početak. Bez ikakve sumnje, disanje, koje se sastoji od jednog udisaja i jednog izdisaja, je najvažnije za naš život unutar fizičkog tijela; naš fizički život je, na koncu, temeljen na činjenici da je dah uvučen i ponovno poslan vani. Kada bi naš respiratorni proces bio prekinut, mi ne bismo mogli živjeti, fizički. Disanje je zaista nešto vrlo značajno. Naš dah donosi nam zrak, koji nas ispunjava životom, na način kako to može; kroz naš organizam, mi transformiramo ovaj zrak, tako da on postaje mrtav zrak, koji bi nas ubio kada bismo ga udisali ponovno u stanju kakav je neposredno nakon što smo ga izdahnuli.