Ja to vidim nekako ovako. Kada se rodimo u materijalnom tijelu čovjeka, kroz vrijeme socijalizacije zaboravljamo. Dakle mi smo u zaboravu. Ono u nama što nam govori da nešto ne štima i da postoji još nešto su iskrice sijećanja. Život nam je dan kako bi učili, ali ne samo iz knjiga jer to spada u domenu znanja. Istinsko učenje se odnosi na osvještavanje svih naših aspekata, aspekata cijelog našeg bića. Ja to zovem prisjećanje ili spoznavanje. Koliko puta smo umom htjeli nešto razumjeti čak i vjerujemo da je to tako, no jedno jutro se probudimo i konačno se ta istina spusti u srce. Jel znate taj osjećaj? Kao da vas je val topline pomilovao i malo raširio.
tko je taj koji želi vidjeti tj. koji projicira promjenu?
da li je to onaj ja koji je pun predodžbi, kojega su formirali sustav, dogme?
očito nije, jer on ne može projicirati svoju promjenu već samo ono što su ga naučili tj. može stvoriti samo jednu novu predodžbu?
tko ili što je onaj ili ono što ima jasnu sliku onoga pravog, istinskog?
tko se želi mijenjati, ono ukalupljeno ja želi biti još bolje, pametnije, otkud mu uopće ta želja?
jasno nam je da za čovjeka koji živi predožbe koje su mu usađene nema napretka, on nema svijest o boljem?
ne znam je li pitanje dovoljno formulirano?
Polazišna točka je uvijek u već postojećim formiranim predodžbama koje smo usvojili od najranijih dana života.
To se ne može izbjeći.
Tijekom života boravimo u društvu koje postavlja "poželjne" i "nepoželjne" predodžbe i uvjetuje ugodnost života u skladu sa njima.
I tu je pored odgoja zamka koja za posljedicu diktira usvojenu sliku svijeta.
Priznali sebi ili ne al sve to u određenoj mjeri ostavlja trag, nekad usvojimo samo fragmente sustava a nekad cijeli sustav.
Religija je predodžbe o dobru i zlu razvijala stoljećima i takve definirane predodžbe su generacijskim nasljeđem utisnute u kolektivnu svijest. To predstavlja još jedan element čijih posljedica smo najčešće nesvjesni.
Sve to znači da nije za očekivati promijenu na nešto sasvim novo. Može se nadograđivat, modificirat u velikoj mjeri.
Velika je sreća za osobu ako se pogode određene okolnosti koje mogu u određenoj mjeri pridonijeti "zdravim" temeljima, neopterećenima određenim zahtjevnim sustavima koji traže prilagođavanje i usklađivanje svih životnih aspekata sebi kao npr. religija.
Znači, ako osoba odraste u obitelji koja nema nikakav odnos prema religijama, ne pripada nekom višem bogatom sloju društva, ne živi u nekoj ortodoksnoj društvenoj sredini i pored svega toga ima određene urođene afinitete, razvoj svijesti u "objektivnijem" smjeru je lišen mnogih prepreka, okviri se mogu brže širiti nadogradnjom.
Predodžbe o životu i njegovim mehanizmima su samo jedan od neophodnih ključeva.
Kada predodžbe o mehanizmima otkriju mogućnost tada dolazi još jedan težak zadatak. A to je sposobnost viđenja sebe iz različitih perspektiva. U drugačijem svijetlu nego na što si navikao.
To je uobičajen problem kako u magiji tako i u svim tehnikama koje uključuju kreativnu vizualizaciju usmjerenu kreiranju životnih okolnosti ili jednostavno rečeno, crtanju vlastitog života u skladu sa potrebama.
Potrebno je napraviti preokret u svijesti, preselit se iz trenutkog "neželjenog" stanja u "poželjno" stanje. Izbrisat prepreke koje logički um postavlja, prepreke kojima opravdava "neželjeno" stanje.
To je mnogima jako teško. Ljudima je teško povjerovat u sliku u kojoj trenutno ne žive koja podrazumjeva sasvim drugačiju životnu situaciju sa svim svojim okolnostima.
Koliko puta smo umom htjeli nešto razumjeti čak i vjerujemo da je to tako, no jedno jutro se probudimo i konačno se ta istina spusti u srce. Jel znate taj osjećaj? Kao da vas je val topline pomilovao i malo raširio.