Igra nije gotova

[naftali]

Dražesno je susresti se in flagranti sa sobom. Ogoljeti kožu pogledom iznutra. I kada sunce najjače zažeže, postati ovako, surovo blijeda. Naočigled svima.
Gledam često nevesela lica kao privjeske na izgubljenim ključevima. Jesu li to neka paralelna bića ili tek moj odsjaj na napuklim staklima labirinta? Ne znam. Svakako, putovanje počinje!

Nekoć davno, dok su još živjeli ljudi, zakoračih u drevni utvrđeni grad.Grad sa stilom poput zabava na francuskim dvorovima uobličenim markizovim perom.Bijaše mi teško podnositi te neuobičajene kalupe sa dvostrukim dnom...I upravo kad sam poželjela smrt mislima, naočit čovjek poveo me sa sobom. Sjedili smo jedno pored drugoga kao hrastovi pričvršćeni za temelje zemlje. Slutila sam još jedan čas slabosti. Šutnja nas je prikovala za svoje živote nad kojima i danas visi neizgovorena riječ. Performativni muk. Nadvremenost doživljaja. Pomalo otužno, ali ljupko i bezazleno.

Odjednom sam se našla na vrhu planine.Gledam obzorje šarolikog stvorenja. Usudih se potražiti dveri već zaboravljene nade, oplemenjene borbom za preživljavanjem.... Vjetar me, najednom, drsko slomi i nestadoh u času. Deterministički kaos. Nepoznato područje. Rekla bih, slabost prirodnog reda.Ipak, ugledah veličanstvene fraktale koii zabljesnuše unutar moga vidokruga. Iznimna ljepota.........

Još sam tu. Licem u lice. Mala kao žena, nemirna kao muškarac. Nasmijana kao biće. Izrezbarena kao svirala od osušenog drveta.Zvučna disharmonija nemoćnika u ozračju pobjede. Otklon od moći. Patnja koja reže komade žovota. Komad po komad, kraj. Antislika bivovanja. Jednu živim, drugu pišem.

Iskušavam pamet, emocije i držanje. Rušim ugled bićima.Izgleda kao zao čin s predumišljanjem, zar ne prijatelju?
Krivo sudiš! ZRCALO SE RAZBILO, ALI OSTAO JE ČOVJEK!! Nezaboravljen u ljubavi. Oslikan kao lepeza cjelovitog spektra, bez sfumata na egzistencijalnim presjecima slikarovog čina. Unikatna izrada sa jasnoćom poruke. Obrisi ljepote sa prizvucima privlačnosti.

Nedokučivost u prijevodu, ali izazov u vječnosti. Udisaj sa zalogom neprekinutosti.....ČOVJEK.

[naftali]

Često mi znaju reći kako moja riječ treba biti besprijekorna jer JA sam ta RIJEČ.No...kada bih bila (samo) riječ, sve one značile bi moju neotkupljenost.Identifikacija takve čežnje, ostvarena je samo kod Njega.

Jedna osoba, meni draga, rekla mi je nešto što sam shvatila kao naslov svoga pokušaja umjetničkog pisanja...SVIJET U KOJEM JE SVE MOGUĆE, A NIŠTA NE POSTOJI....bez filozofske varijacije.Radi se o tome.Bez višeznačja..u potrebi da odredim opseg.Sloboda.

[naftali]

Pogledaj me čovječe, bez straha...Dotakni mi misao. KRV od koje si veći i ZEMLJA kojom si razotkriven, postaje ti breme nedostupno analizi. Da si mogao ostati samo riječ, netko bi te progutao. Ovako, nađoh te u prostoru Njegove spoznaje i htijenja.
I dok te gledam, pitam se o tvom liku, ne bih li se prepoznala u naumu cjeline. Jednim činom, dozvani smo u postojanje! I što sad? Misliti, činiti, oblikovati, vladati, voljeti?

Bića mi struje kroz svijest kao što u Njemu postoje bez zadrške. Od tolikog blještavila stvorenja, DAH mi se zaustavi na onome koji se usudio primiti neprekinutost bivovanja. Odazvao se s nadom da će biti veličanstveni scenograf privlačne mu pozornice svijeta kojom će odzvanjati klicaji istinske ljepote..ČOVJEK. Muškarac i žena.

Gledajući binom živopisnog čovještva, svoj put započela je dama koja će mnogima zastrti pogled pred istinom...Hominizacija. Rodila ja zagonetnu vrstu sa skupom živih stanica neponovljivoga slijeda. Secirajući fiziološku datost stvorenja, čovjek strahuje od tajnovitih aberacija koje iako sićušne, mijenjaju tijek povijesti. Tko li nam je udijelio genom, a da pritom mislimo da je nepromjenjiv?

Nama treba OČOVJEČENJA...

[naftali]

NOĆ U ŽIVOTU JEDNOG SVEĆENIKA-antropologija poziva

Sjedim, kao i obično, prignutog stava nad oronulim radnim stolom, pogleda uprtog u mnoštvo, već dobro poznatih papira koji me prate na ovom čudnovatom putu. Ponoć je. Komarci zuje oko trepteće svjetiljke koja me i dalje čini prisutnim u stvarnosti.


Ponekad pomislim da sam odlutao kao poruka u boci, plutajući na morskim valovima, nestajući s mogućeg horizonta. Ipak, nešto me drži da ne zaplačem. Vuče me kao noć što guta stvorenja. Zaplićem se unutar razgranatih slabosti, misleći da je to samo prolazna stvar. Osjećam usamljenost u srcu koje sve manje harmonično kuca. I svaku večer proučavam svijest, pišem možda istinite rečenice, nadajući se nekoj novoj spoznaji.


Još prije 25 godina odlučio sam napustiti uglađene manire, postati malo više tuđi, ali i još više svoj. I kad sam zagospodario sobom, zaboravio sam se. Postao sam drugi. Bilo je to lijepo vrijeme!
No, svako vrijeme ima svoju tugu. Ostao sam sam. Hipoteka prošlosti i ja. Drugujemo već odavno.Ipak....nisam li se umislio samoći? Postao sam simbol za ono što jest i ono što nije. Zamršeno.


Gledam sebe kao što se nadam da me gleda On. Volim tišinu u kojoj odjekuje zbilja. Pravim se da me nema. Ne mogu opstati u ovoj beskrajnoj ljepoti! Krajičkom oka borim se za život. On me sve više naklono gleda, a ja se koprcam na ljudski način.
Gledam bića kako se nevoljko vrzmaju oko svojih života gradeći visoke podeste ne bi li vidjeli one ispod sebe....Ponekad je lakše umrijeti nego smijati se ludosti.


Koliko strahujem od smrti, toliko je i nestrpljivo očekujem. Uvijek sam volio zaviriti iza zavjese, proviriti u prostoriju za glumce. Gledateljima zabranjena. Tamo bijahu, ne više glumci, već ljudi. I šaptači i scenografi, ali i kostimografi koji nastojaše zamagliti živote drugih. Zgodna skupina. Odveć sigurna u vrijednost. Pomalo, elitistički zavodna.
Ne...nemam se čemu smijati. I dalje dvojim: umrijeti sebi ili izaći iz sebe?
Nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo?! Osjećaj sa dodatkom začina. Ugodan miris Njemu koji me gleda.
Ponoć odavno prođe...radujem se danu. MOŽDA I NEĆU VIŠE BITI SAM.......
Igra traje.....

[naftali]

[zoricab]

Originally Posted by naftali

[Olio]

Igra traje... i trajaće dok postoje ljudi oko nas...
i svakoga dana u nama odumire deo prošlosti.. i rađa se deo sadašnjosti....
a mi gledamo ka budućnosti i pribojavamo se naše stvarnosti tražeći smisao u našoj mašti........

[zoricab]

Mašta je čarolija.

Najvažnije na svetu to je umeti videti vetar i čuti sneg kako pada; umeti dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usni sanjivi ukus mesečine.

Svaki odnos je potencijalno patnički... mi samo trebamo odabrati one koji su vrijedni patnje.

[naftali]

Voljela bih te vidjeti..jednom.
I zauvijek zadržati u misaonom oblutku sudbine.
Kao jednog koji je otvorio dno bića.
Trag.