Igra nije gotova

[Slap]

Kao mala djevojčica Zorica je voljela dječja druženja i razne igre,naročito igru skrivača. Dok je susjed Ivan pod krošnjom stare masline na međi njihovih dvorišta brojio do sto, njeno srce je uzavrelo kucalo a um se pretvarao u vrtlog uzburkanih misli i ideja gdje se skriti,gdje naći jedan mali intimni svijet,čahuricu...iz koje će na trenutke pomno slušati i promatrati što se vani događa i hoće li je Iva tako brzo pronaći, a na trenutke će zatvorenih očiju i širokog osmjeha promatrati svoje misli i osjećaje. I dok to duže bude trajalo milina će biti sve veća. Ona je već našla svoje skrovište ispod stare prevrnute kade dok je u daljeni osluškivala rondanja raznih predmeta u pokušajima dječjih skrivanja. Čula je Ivanovo pojačano brojanje »...devedeset i devet, sto....tko se nije skrio magarac bio«. Čudnovato i voljno stišali su se i svi dječji žamori.Tada je nastao ujedinjeni svijet tišine,ono što je ona najviše voljela.

U jednom trenutku čula se zvonjavu stare kante. Ono je mali nespretni Ivica,magarčić mali, dok se namještao u svome skrovištu otkrio svoj položaj a da i ne zna. Ivan je uskoro sve pohvatao ali se već umorio trežeći Zoricu, te sjeo upravo na kadu ispod koje se skrivala. Već joj je dosadilo njegovo zanovjetanje i hvaljenje kako će je pronaći i pobjediti. Naglo je ustala,prevrnula kadu i sa njome na pod bacila preplašenog i zbunjenog Ivicu te potrčala da prva stigne do stare masline. Pobjedila je.

Danas,u pustoši sela, pod onom istom starom maslinom opušteno u meditaciji i promišljanju sjedi žena sa prekriženim dlanovima na grudima. Zatvorenih očiju i blaženog osmjeha na licu otvara sve dubinske utiske djetinjstva,mladosti i zrelosti života. Sigurna je u svoj put nutrine : »Ja lebdim u nekim svojim svjetovima...nepreglednim...i ništa me ne može promjeniti.«

[naftali]

Napustivši selo, onako tiha, zamišljena i čvrsta pri sjećanju na djetinjstvo, otišla je na autobusni kolodvor.

Krenuti na put, značilo je vratiti se u svakodnevni život od kojeg je bježala samo da bi sebe živjela kao istinu....i pritom joj se motalo po glavi ono što je čula na jednoj seansi:
"Kako znaš da je tvoja odluka, baš tvoja istina?"

Sjela je na terasu najbližeg kafića, gledala peron sa kojeg će zauvijek otići nepromijenjenom za onu istu želju......da ga vidi.

Naručila je kavu sa mlijekom, osjećala se uzbuđenom kao plivač pred skokom u dubinu mora, te porazila samu sebe, zapalivši cigaretu....

Bilo je malo ljudi, a za oko su joj zapela dva čovjeka koji su je promatrali krajičkom oka.
Možda im je izgledala čudno jer se zamotala u crno kao udovica, ali ogrlica i oči su joj sjajile kao kristali koji čekaju pogled.

Mislila je da je on........

Sva čežnja susreta, odnijela joj je moć prisutnosti u trenutku.Prolaznici su raspršivali njena pitanja u neodgovorene forme, a on je otvorio u sebi poznatu paletu boja kako bi njome nastavio slikati život....nepreglednih tajni.

Znala je da neće doći, ali ipak......ipak ga je čekala kao svitanje.
I ne samo to predvečerje...

Došao je čas ulaska u autobus i do danas još nije prestala misliti na njegovu suzdržanost.

[naftali]

[zoricab]

Originally Posted by naftali

[naftali]

Originally Posted by zoricab

ni u ludilu..........

[naftali]

hodala je uznemirena kao ljepota pred ugasnuće......
i tražila jedan trzaj ruke koji bi značio "Čekaj........"

ali........vidjela je samo odsjaj plutajuće zvijezde u žaru subotnjega povečerja..........

[naftali]

[naftali]

osvježenje kroz Igru...........

[naftali]

Prišao joj je s leđa na ulici punoj ljudi koji su se vrzmali oko svojih života, čvrsto je uhvatio za ruku, a drugom rukom dotakao joj je vrat kako se ne bi okrenula i vidjela mu oči........te predivne oči o kojima je maštala dok je hodala ulicama starog grada........

i nije se opirala.....nije željela više od onoga što joj je naslutiti dao da smije željeti, ali joj je srce kucalo kao gong......i ozvučje se dogodilo u riječima......kojima se grčevito hvatala neke čudnovate ljubavi između redaka, nevidljive i ne-trošne.........

Poznavajući sebe, poznavala je i njega......ali spoznaja joj je uvijek izmicala kao sluz aloinog soka iz bocakvog lista koji ju je podsjećao na zdravi život....

I što bi joj preostalo?
Trulost nade?

ne.....nego divlja ljepota kojoj se svidilo ne pokazat' se....

[naftali]

samo oni znaju što se dogodilo..........