Igra nije gotova

[naftali]

ne znam gdje se zametnulo i zašto je pobjeglo od mene.....
A mislila sam da je sretno dok ga čuvam u onom zamotuljku sudbine o kojem stvarnost ništa ne zna........
tek mali trag, ostao je na papiru....

Sjećaš li se svih onih odlazaka i vraćanja?
Previranja radi suludih pitanja, a sve skupa plastelinska masa koja napeto čeka prste.

Postala sam kiparica riječi..........znam koliko ima otpada u željenom stvaranju, ali ostajući lik me zanosi..još uvijek, imenu tvome.

[Afroditi]

Draga Naftali,
ne mogu a da ne izrazim svoju zahvalnost prema tebi i tvojoj poeziji.
Tvoji tekstovi , tvoje pesme me inspirisu da utonem svojim mislima tragajuci dublje u sebi i slusajuci svoj unutrasnji glas prepoznam svoju istinu i put do sebe.
Hvala Ti!!!!

[Stepski Vuk]

Originally Posted by naftali

Moje priče i pjesme su nestvarne.....Ponekad ožive kad im onaj tko ih čita, udahne nešto od sebe.

Kako kažu-svaka podudarnost sa stvarnim likovima je slučajna.......pa i sa likom autora....

Je li "povijest niz halucinacija"?

Tvoje priče i pjesme itekako su stvarne jer žive u mnogima od nas, brižljivo spremljene i zaključane u prašnjave ladice iz nekih davnih vremena...

Čitajući tvoje tekstove opetovano proživljavam neke stvarne događaje iz vlastite daleke prošlosti i ne mogu a da se ne zapitam kako je to moguće !?

Bez obzira što odgovor vjerojatno nikad neću saznati, mogu ti samo reći HVALA što imaš tu sposobnost otvaranja davno zaboravljenih sličica srca i uma...

I što tu sposobnost nesebično dijeliš s nama, baš kao što je nekada Prévert dijelio svoje pjesme prolaznicima i potpunim strancima, kao cigarete...

To NE može svatko !

[Slap]

Vrati se Ines....

[naftali]

da moje misli nisu samo "moje i da u drugima žive" i da će se onaj tko me "zna" nanovo osmjehnuti jer citirah svoga Tina.

Nešto se čovječno svima nama isto smije i plače, zar ne?

Sada ću vam ispričati jednu kratku priču koja mi se vješa oko vrata već godinu dana.......Ona je tako draga da bi ju pospremila u njedra!

Jednoga predvečerja, dok sam šetala puteljcima šume, susrela sam dječaka koji se stalno smijao.

Imao je smeđe krupne oči, na ruci neobičnu, kožnu narukvicu i udicu.
Upitah ga:
"Pa što će ti udica u šumi?!"
A on će meni:
"Vi ste tako ozbiljna žena i od te prevelike zbilje, vidite samo nemani..baš one iz crtanih filmova.."
I nastavio se smijati dok sam se pitala postoji li kakav potočić u šumi..........

Taj neobičan susret, promijenio mi je život.
Moje riječi rastopile su čudovišta u predivnu ljepotu za koju nisam ni znala da postoji......

Ah taj dječak..kada bi to samo znao...........

p.s. I tako se nedorečenost zalijepila na nezgotovljenu igru sa pregrštom ljubavi.......

[Slap]

Svako nosi svoju udicu u ruci... svakome se smiješi zlatna ribica.

[Stepski Vuk]

Originally Posted by naftali

Dođoh danas na posao, baš nekako sretna....iman četvrtaše, a tema- naši kršćanski korijeni.

Povijest mi nikad nije bila osobito draga, ali šta ću....mora se naučit.

I tako je započelo moje današnje putovanje kroz vrijeme i dimenzije.Svega se lipoga nakupilo, mogla bih rastvoriti lepezu i hladiti svoju pisalačku strast.

Bija jedan dječak po imenu Luka koji nikad nije upoznao svoga dida.
Uša on u tatinu sobu i naša' staru škrinju...

Uze ja škrinju i pokaza je djeci. A oni, odmah dižu ruke i govore šta se sve može u škrinji držat.....
I meni se misao odvojila i počela neodoljivo prčkati po stvarima koje nalazim u njoj......

Luka nađe stare fotke, na njima did sa brkovima (mora da je bija Ličanin), a baku u narodnoj nošnji....svežanj pisama i puuuno lipih riči u njima.

I tako, sretno i veselo, odluči pitat tatu da mu sve ispriča o njegovim pretcima........To za Luku, bijaše pravo blago!

I kako svaka obitelj ima svoju priču, običaje i uspomene, tako i naš narod ima svakakve ostatke iz pradavnih vremena.

Tako ja svojim dobrim bekavcima, izvadin gipsanu Višeslavovu krstionicu, koja ih je zaokupila bar na 5 minuta.
Posli toga, izvadin im Baščansku ploču, pa smo se smijali jer je jedan mali reka da je pisana arapskim jezikom...
nema veze, sve 5.

Pitan ja njih- kako vam se svidila današnja tema?

Jedan diže ruku: Profesorice, kad će zvonit?

Ajde dobro, šta je tu je...iden doma.


Sidin u busu...u njemu svega nekoliko učenika...Došli kraj semafora, a pokraj Kauflanda side momak i cura.

Ja, kao i obično, vrludam svojim mislima i gledan u prazno...Moglo bi me sto auta pregazit da sam pješak...

Najednom, gleda mene taj tip s curom, smije mi se i maše.....Ja ga prvi put vidin...nasmija se ja,naravno....

Upali se zeleno, bus krene, a on meni maše ko lud!
Mahnu i ja njemu...i pomislim: ovaj mi je baš ulipša dan!

Vani sunce, milina......

Baš se mislin-sad kad dođen doma, ajme brdo suđa za prat, pravit ručak, robu stavit prat, milion stvari za napravit!

Vikend je, sutra cili dan na seminar, majko moja kad ću sve stić'!

Ma nema veze, pomalo ću ja-ka i uvik!

Izađoh iz busa, treba mi nekih 5 min do doma....

Iden polagano..ka i svi Dalmatinci kad in se ne da.....

Taman da ču skrenit, ugledah jednu staru ženu koja nosi dva štapa i neku tešku torbu....Ne vidi ona mene iza leđa, ali čujen ja nju "joj kako mi je ovo teško nosit..."

Šta ću drugo, nego joj uze torbu punu nekih piva i krenem u njenu ulicu.....Vidin ja, baba se boji da joj ne bi uzela to...ali ipak je pristala da joj nosin, stvaarno je bilo teško.

Došli mi do njene kuće, neka dvojna, mora se sići, zaobići......

Sišla ja niz stepenice i u nekom podrumu ugledah tipa od nekih 50-ak godina....onako prosijed, duže kose...sa zavezanim repom..smije se on meni.....

" Dobar dan...evo vaše bake, nosim joj stvari"- rekoh njemu....A on crče od smija... "Nije to moja baka....ona živi iza..ona vam ima sina koji ništa ne radi i nju pušta da oda okolo i tlači ljude"-reče on meni......

"Ma nema veze...ostavit ću ja torbu tu.." - odgovorih mu.....

Prođe baka, uze torbu, a ja ostado...baš onako blesavo i radoznalo.....

"Vidim ovdje puno mriža....Šta ste vi ribar?"

Kaže meni čovik " Da, ribar sam.." i smije se........

"Šta pravi ribar?!" opet ću ja........
"A dakakvi sam, nego pravi?!"

Ja onako po dječji : " znate li vi da ja nikad nisam u životu upoznala pravoga ribara...? Ništa o ribama ne znan, a Dalmatinka sam.." ( stvarno nekad ispadnem tupasta)

Čovik se počeja smijat.........."Mora onda da si neka odozgor" ....haha a dašta sam, nego odozgor......iz brda.

Baš neki fora ribar.....koji živi blizu moje kuće...a ja to uopće nisan znala.

Malo smo pričali, pokaziva mi mriže......

A ja--zaboravila i na suđe, i na ručak....i na brdo posla šta me čeka.....

Nešto me je streslo kad je počeja pričat......valjda me podsjetilo na neku sliku iz moje blesave škrinje u koju samo rijetki imaju pristup.

I tako, danas mi je baš lip dan..prepun ribe i misli koje se vežu za njih...i stoljeća koja minuše otkad je nestalo riječi........

I sad sam doma, suđe stoji...a ja pišem.

Igra koja traje..i traje.........

I evo Naftali, ova tvoja priča vrati mi sjećanja na neke moje torbe...

Bilo je to jako davno, u gimnazijskim danima... Ne sjećam se točno godine, bio je treći ili četvrti razred...

Lijep sunčan jesenji dan, usred nastave slobodan jedan ili čak dva školska sata. Razred se rastrčao po gradu, kafićima, parkovima, svatko na neku svoju stranu...

U to doba bio sam sam, samlji od sviju...

Nekako, ni sam ne znam kako, poput pijeska kroz prste istekla mi je moja prva Ljubav onkraj razuma i živio sam u nekoj izmaglici, dalek i nedostupan svima koji su nešto čvršće bili vezani uz svakodnevne zemne stvari.

Napravio sam taj odmak od stvarnosti i svo vrijeme provodio u oblacima, zagledan u zvijezde nadajući se da i Ona tamo obitava i da će se nekom ludom slučajnošću ili velebnom čarolijom iznova susresti naši pogledi i zapaliti iskrica u njima...

Imao sam samo svoje mjesto uz Savu i tu sam provodio sve svoje slobodne trenutke, nerijetko zaboravljajući na vrijeme i nastavu pa se znalo dogoditi da dođem u školu kad je moj razred već odavno bio doma.

Ali, to se nije dogodilo i tog lijepog jesenjeg dana, mi koji vjerujemo u Boga znamo da nema slučajnosti...

Naime, vraćajući se iz te svoje oaze, negdje na oko pola kilometra do škole, ugledao sam ispred sebe pogrbljenu staricu kako jedva vuče dvije vrlo teške torbe. U tom času je zastala, malo se sklonila s puta i odložila torbe na tlo, teško uzdahnuvši. Starica je bila većinom u crnom, obučena u našu poznatu slavonsku nošnju.

Odmah sam joj ponudio pomoć što je ona sa zahvalnošću prihvatila. Putem mi je pričala o svome sinu kojeg želi iznenaditi pa mu nosi svakojakih đakonija sa sela, onoga čega nema u gradu i što se ne može kupiti novcem. No, najvažnije joj je bilo da će vidjeti sina i snahu nakon duugoo vremena, a posebno se radovala, kao i svaka baka, susretu sa svojim unukom.

U toj ugodnoj konverzaciji nisam ni primijetio da smo došli do gimnazije jer je bakin sin živio u stanu višekatnice stotinjak metara od školske zgrade. Slavonskobrodska gimnazija ima dosta veliki prostor ispred ulaza koji se od milja zove "bazen" jer je ispod razine tla. Tu su smještene klupe gdje se gimnazijalci odmaraju, razgovaraju međusobno, pišu zadaće, pripremaju za nastavu, a zaljubljeni parovi izmjenjuju nježnosti...

Iznenada me prenula silna vika i buka koja je dolazila iz bazena - većina razreda se vratila i čekao se početak nastave. Pogledao sam prema njima, mnogi su se smijali i kreveljili lupajući se rukama po trbuhu. Bilo je tu svakojakih nepristojnih, pa i ružnih dobacivanja, ali ja i dan-danas pamtim samo jednu:

"Hej Jagger-u, jel' ti to nova cura, baš je mlada i zgodna !"

Bilo mi je vrlo neugodno, posebice zbog bake koja se rastužila misleći da je ona uzrok ovoj gadosti. No, nismo se zaustavljali već sam baku otpratio sve do ulaznih vrata zgrade, pomogao joj pronaći tipku zvona gdje je stajalo prezime njenog sina. Zhavalila se puno puta, pogledi su nam se sreli i u tim mudrim očima prepoznao sam istu onu dobrotu koju sam često viđao u očima svoje bake kad sam je posjećivao u Bosni svakog ferija gdje sam provodio nezaboravna ljeta.

...................

Još nedostaje ribar u ovoj istinitoj priči iz prošlosti, ali "on" je tu i sada, s pola stoljeća na plećima... Jedino što nije sijed, tek tu i tamo poneka "izdajnička" srebrna vlas u kosi i bradi:


I da, nije ribar već pčelar...

A zar to nije isto ?

[naftali]

Stepski Vuče

nećeš vjerovat, ali ovaj pčelar jako, jako, jako sliči ovome mome ribaru na kojega nabasah taj dan......

Nevjerojatno.......

I da stvar bude neobična, blesava i upitnički raspoložena, ne volim jesti ni med ni ribu.....

a sve me to sad nekako, spopalo....u tekstu.

ah taj naš život..........................

[Stepski Vuk]

Eh, da - čudni su putevi Gospodnji!

Ne znam da li je u redu, nadam se da se nitko neće (ozbiljnije ) naljutiti na mene, ali ne mogu a da ne spomenem činjenicu kako su forumaši i forumašice neadekvatno reagirali na ovaj tvoj tekst o bakici i ribaru od 25. svibnja.

Naime, ti si tu učinila hvalevrijednu gestu i nesebično pomogla starici, čak sumnjičavoj i nepovjerljivoj, a NITKO od članova foruma da to primijeti i pohvali, pa ni nakon što sam danas citirao cijeli tvoj tekst posebno istaknuvši dobro djelo koje si učinila...

Zato to ja činim sada:

Eh, da sam ja netko:

[Slap]

Originally Posted by naftali

Uzbuđen je i onaj koji traga za istinom...i to strastveno uzbuđen jer Istina duhovno mami kao pupoljak uljubavi........

Ljudska duša je jedino što nas drži u nadi da sve ovo nije posljednja riječ stvarnosti....

Da, istinski čovjek-duša vapi za duhovnim doživljavanjem i ove stvarnosti jer ona nema samo svoju grubu materijalnu dimenziju.

Na izvjestan način Pavao mudro zboruje i o ovome "Nije problem što se ne želimo svući nego što se ne želimo obući, da duh prožme ono što je smrtno".

Igra nije gotova? ...... Hoću odrasti !