Da,istinski čovjek duša vapi za duhovnim doživljavanjem i ove stvarnosti jer ona nema samo svoju grubu materijalnu dimenziju.
Na izvjestan način Pavao mudro zboruje i o ovome "Nije problem što se ne želimo svući nego što se ne želimo obući, da duh prožme ono što je smrtno".
Igra nije gotova...... hoću odrasti !
još nije došao naš čas............................
"Valja nama preko rijeke.." svima........
A onda će svatko svome gnijezdu, onakvome kakvoga smo si lijepili dok smo živjeli...........sa "milosnim dodacima" Onoga tko njima stvara jedinstven okus nama koji smo gladni......
To će biti iznenađenje.................................
Poželjela sam te kao voćku
osušenih usta u noći, dok su spavali svi zakoni
i trajali svi zvukovi pravednosti
u tijelima neoskvrnjene povijesti.
Poželjela sam te kao moć u danima suše
nad kojima se žedna usta krive od bezriječja
u svim putanjama svemira, samo da bi dotakla
skut nepoznate noći.......iz koje ni ti pobjeći ne možeš.
Dobila sam sablazan ljepote i s njom cvijet......eno ga na prozoru.
Još miriše.......................................
Jednom davno, dok je još bile igre po trgovima i forumima,
upoznala sam dječaka okovanog u led.
Samo sam po njegovim pismima znala da je živ.
Kako ih je pisao, ni sama ne znam, ali znam da je imao toplo srce i zaigranu dušu.
Jednog dana, ljeto je bilo na svome vrhuncu, kapljice znoja klizile su niz lica prolaznika, a pokoja suza nije se ni primijetila.....na obrazu.
Nisam voljela način na koji sam lagala samu sebe, iako je bio vješt, pun ljepote i zaoštren po bridovima spoznaje o dobru i zlu.
Začudo, današnjega popodneva, sjetih se njegove hladnoće i upitah se: "Koliko bi se sunca moralo zagledati u nj da bi se rastopila njegova studen?"
Kada bih barem mogla s njim zaigrati onu igru traženja, pa tko prvi do cilja-njegova pobjeda.
Ali.......nema više igre po trgovima, ni rimskih vojnika po forumima.......a podrumi Dioklecijanovih zidina, puni su neke čudne vlage iz pradavnih vremena, koji mirišu na povijest. Povijest ljudskih blizina i daljina, ljepota trenutaka, krasota kamenčića koji su se satkali u ogrlicu uspomena.
"..patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.."
Što taj čovjek propovjeda? Ima li što na našem jeziku?
Optimistično je vidjeti kako se neko dobro sa tijelom snalazi... za razliku od bizarnih vještina skakanja po zgradama,vožnje bicikla po ogradama,provalijama...
Što taj čovjek propovjeda? Ima li što na našem jeziku?
Optimistično je vidjeti kako se neko dobro sa tijelom snalazi... za razliku od bizarnih vještina skakanja po zgradama,vožnje bicikla po ogradama,provalijama...
Evo ti Slape, link........da ne pišem...
danas nastupa u Zg, a sutra navečer u Rijeci.....
Iako vrlo malo ljudi ne gaji empatiju prema hendikepiranima, mjesto do Fabijana – osobe s posebnim potrebama – u gradskom autobusu uglavnom je prazno… Fabijan se sada prerušio u medvjeda i stojeći na gradskom trgu šalje poruku svima nama.
Umro sam a ti mi oprosti
sto sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći.
Oprosti mi što sam proljeće
jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći ćes se
iz njih ljubav prosto izbija
te pjesme to sam ti sad ja.
Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
Tako žureći nisam ni pomislio
da ćes biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli.
Zbog toga sto ce nas jednu
vječnost
zvijezde razdvajati
i sto neću moći usne da ti više
dodirnem