Igra nije gotova

[naftali]

Onog dana, kad je svijet gledao sunce, ja sam te ugledala ispod stare palme.
Začuđeni pogled dao mi je slutnju, da me ipak želiš vidjeti.

Nisam više onako lijepa, prošla je još jedna godina u suzama.....Pa opet, nešto me vuče da ti kažem kako je ova zima drhtala od misli kao prut pred lomljavu......

Savio si mi vrijeme u neku šašavu putanju, pa ga opet, ispravio......da traje...i da množi riječi i onda kad se ne daju.

Riječi........zašto se boje?

Sjedili smo uz more kao dječica koja su najednom ostali sami..daleko od mame i tate.

Pokazao si mi tajne morskih dubina o kojima sam samo čitala u knjigama, a tvoji prsti, bili su nervozni i čudni.

Znaš mene, uvijek gledam ruke.......i kao da čekam rukotvorinu života.

Haljinu je more odnijelo, ostalo je bistro lice i crveni obrazi.
Sve kockice ove igre, posložili su se u novu i neispjevanu pjesmu koja će tinjati u mojoj čežnji da ti ugledam oči kao čovjek.

Uvala je tiha, nema nikoga.....samo tek pokoji eho neke daleke priče o teškome životu ljudi u ona "prokleta" vremena.

Doveo si me u divljinu, a znaš koliko se bojim životinja i njihovih kandži.
Ali....jednom si rekao da znaš put.......s tom mišlju, mogu ti samo dati ti ruku i više te ništa ne pitati...............

[naftali]

[naftali]

Polaganim korakom, ušla je u duboku, hladnu i pomalo, sablasnu šumu.
Sjela je na panj već odavno odrezanog stabla, raširila ljubičastu haljinu kako bi prekrila bijele gležnjeve i crni lak na nožnim prstima, te uronila u novu čežnju......

Slušala je nepoznate zvukove disanja šume, a duhovi predvečerja su joj pleli pletenice i uvijali oko glave.Bijelo lice i crna kosa, kao u prastaroj razglednici.

Najednom, osjetila je neznanca iza leđa, ali ostala je nepomična kao kameni stup.
Znala je da će jednom doći........Mislila je kako će joj dodirnuti mekani vrat i odostraga objesiti srebrnu ogrlicu pa da od hladnoće pretrne, a u grobnoj tišini bivanja, osjetila je samo njegov dah.......koji se je spuštao niz grudni koš.

Bio je muk, a ona hladna kao stoljetno željezo na dnu mora.

Bijahu li oni živi ili mrtvi? Poznati ili nepoznati?
Nijedan zagrljaj čovječanstva, nije ih mogao sjediniti.Drska je to čežnja, ali riječima tako meka i savitljiva, sve do granica pravedne ljepote.

U vrijeme, uklizao je vjetar da ih razbudi i zaplete, pomiješa i odvoji...
No, riječi su se nizale u nekoj tuđoj primisli da je taj čas moguć kao izlazak sutrašnjeg sunca.

Hladnoća......čavao zaboden u panj, napravio je urez u haljini.....Iscurila je ljubičasta boja i ušla u njegov pogled.
Bila je to boja njihovoga nepomiješanog svijeta u istoj čaši slatkoga napitka....

Od gutljaja, probudih se iz sna........................

Ovo je jedan od snova kojega bih opet odsanjala.......u sebi. Do smrti.

[naftali]

[naftali]

Konačno znam......upoznala sam te u plavo-ljubičastoj boji.
Baš čudno.Ona donosi duboki mir, a meni srce trza iz ležišta sanja.Upala sam u ocean, ali on je na trenutke bio zelen od pošumljenih odraza u naličju.

Plavetnilo........usana, noktiju i misli.Srčani udar.

Sve je suprotno od očekivanih svojstava....Lapis lazuli.

Nebo?Beskraj istina.....koja li je plava?Da nije možda, razlivena po skrivenim kutovima duše?

Safir na dnu, nitko ga ne vidi.Ni ti....u meni.Ni ja...u tebi.
Sljepoća u pogledima zbog zidova istine.Gorko slatke, opasane čeličnim lancima sudbine.

Iščekivanje................čega? koga?

Gasi boju.....samo ne meni.Mojoj ludoj riječi............

U stvari, nemoj..............Kad nestane boje, vidjet ću ti lice.A onda....
Onda će presušiti moja gibanja.........

Plavetnilo..............................daj mi komadić....da imam nešto tvoje.

[naftali]

Stajala je uz kameni zid, ukočena kao smrt.
disala ubrzano, zakopčana do grla...od straha.

došao joj blizu..tako blizu....a zapravo daleko...nedostajala je stvarnost.

osjetila je samo njegov dah na svome vratu...

i svi dodiri bili su iz nekog drugog romana.

Uzalud je zidu, njegova čvrstoća kad se sve nježnosti odbiju od njega.....i pretvore u stranice i stranice teksta................

[naftali]

Ruke.Voljela ih je promatrati, diviti se njihovim pokretima i traženjima po svijetu, ali još više, držala ih je u svojoj svijesti kao moć jedinoga dodira pred ogledalom čežnje.

U travi, kada se dlanom odupru o zemlju, sva snaga, pretvori se opstanak bića.
I on, kao da se uresi istinom da je čovjek neuhvatljiv kroz maštu o stisku među kukuruzima.

Topla je zemlja kojom se ruke igraju, ali sve dok ne dođe žena.
A onda, njiva se pretvori u strast od koje pljušti potop među gredicama žudnje.

Riječima, to je sablazan ljudske povijesti, ali dubinom, to je duh bivanja.
Sve dok ne "pukne" pravi, ljudski i poetski dodir prstima.

I tako, prožimaju se kao stupovi igara i zapliću u noći o svoje završetke.

Stisak ruku u kojima se slila sva čežnja dvaju bića.

Ostavit ću ga traje...........

[naftali]

U svakoj riječi, ostao je tračak istine.
Ponekad je bilo tuge više nego što stane u ljudsko srce, ali još više ljubavi koja se bojala uvući do kraja.

Nije smjela pokazati svoje lice i zato je platila životom.



..........................................................

Priča...naprasno završena.

[naftali]

Igra nije gotova I.dio


Igra nije gotova II.dio


Nakon puno godina, probudila se iz kome zvane "klupa u parku".
Sunce joj je pokazalo obrise mnogih gradskih lica obješenih o poštanske sandučiće, prepunih neispisanim prostranstvima čežnji...

Pogledala je prste, bili su suhi od topline srca.Samo joj jedna misao visila nad pameću: Gdje je on?

Cijelo vrijeme ju je gledao, dok je spavala....a ona je sanjala duboke kanale sa curcima nade, morskoga okusa.
Jezikom je dotakla ispucalu usnu, pogledala se u zrcalo i vidjela onu istu ženu koja se spoticala o nogostupe dok ga je tražila.

I svim tim noćnim bespućima, govorila je ono što se nikom ne kazuje, pjevala je ono što se kažnjava smrću, pristala je na sve, samo da bude ulovljena mamcem boli.

Pogledom je uhvatila papirić, smočen i nagoren, koji je nježno dodirivao travu parka i željeznu nožicu klupe...na njoj je poželjela utisnuti svoje ime.........
"Pogledaj onu malu drvenu kućicu....ne misliš li ju spoznati?"-pisalo je na papiru.

"Ah moj Bože, kako ju nisam vidjela one noći?"-pomislila je.

Ispunjena suludim otkucajima duše, odškrinula je vrata njegove kuće.
Prvo što vidje, bijaše stari krevet, pokrivač oslikan fazanima i mnoštvo razbacanih papira.
Sjede na rub kreveta, ušavši u sebe, osjetila je tugu......Bila je sama kao uvijek.

Začudo, nije bilo ni jedne čaše, a bio bi joj užitak popit jako i gorko piće......

Najednom, začula je nečiji hod...polagan, oprezan i udomaćen.
Mačka.Gledala ju je krupnim očima i kao da ju je pitala: "Jesi ikad dodirnula čovjeka?"

Ostala je zaleđena mačjim upitom i počela se znojiti.
" Mi se poznajemo?"-upitala ju je.
Zaboravila je da mačke ne govore, a usput je htjela napisati još jednu basnu.

Htjela je otvoriti vrata podruma.
Bio je pun vode, a ona žedna. Ostavila je papirić da pluta po površini........

[naftali]

Bilo je hladno i nepovratno u zamisli.
Otvorila je vrata mračnoga podruma i ugledala ogromni, zaleđeni podij posljednjeg bivanja.
Cipele joj bijahu klizave kao kap na listu pred nestajanje.Tišina kuće činila ju je kraljicom odlaska u nepoznato.

Otkliznula je u daljinu, a smrt ju je čekala da otpleše još jedan ples.

Došao ju je vidjeti još samo tu noć...............

Mislila je da će mu tad vidjeti lice, ali bio je to uzaludan pokušaj nade u susret prije odlaska.
Nestala je s oceanom.






U noći pale cigaretu, jednu za drugom
sjećanja se raznose opasnom prugom
i stižu u smotuljke ljupkosti svoje
kako bi jutro dočekale u dvoje.

Vole sve one misli o proljeću
kako bi kosu zaplele u cvijeću
da mirisi operu tragove demona
i ponovo čuju zvuke jutarnjega zvona.

Metamorfoze...........