Materijalizam

[gordanaa]

Originally Posted by mighty mama

svaki put, ma koliko dugačak bio, počinje prvim iskorakom...
jasno mi je to, ali samo teorijski.
godinama mi je joga duhovna hrana, ali nemam osećaja da napredujem.
imam osećaj da se na tom putu stalno spotičem.
jedno je meditirati u ašramu i zakoračiti u duhovnost.
ali, na kraju izađeš napolje na ulicu, i pada sve u vodu:počinje trka za novcem, boljim kolima, svakodnevno laktanje.
zato vas pitam - kako pomiriti te dve krajnosti?

Teško da ćeš i napredovati ako put duhovnog napretka shvaćaš kao dio puta i k materijanom blagostanju, ako se to uopće može zvati blagostanjem. To nisu dvije krajnosti iste stvari, to su po meni sasvim drugačije stvari. Moguće je i da su i jedna i druga skladne, a moguće da nisu. Možda je samo jedna od njih ili ni jedna.

Zamisli se kakav bi bio tvoj odgovor da ti netko postavi ovakvo neko pitanje: kada bi morala birati, što bi izabrala, da si duhovno zadovoljna svojim životom bez obzira na materijalo ili da budeš materijalno dobrano potkovana, a duhovno izgubljena, nesretna.

[Ash]

Originally Posted by moqui

hrm je prilagođen današnjem modernom lijenom čovjeku koji umjesto da meditira na kamenju sijedi u fotelji i uživa u svojoj kavi kao što sam ja iako, privlačnije mi izgleda recimo onaj Umashankar koji polugol 2 ure zuri u sunce sijedeći na snijegu i 0 stupnjeva ili usred neke vruće pustinje ili što ja znam tako nešto uglavnom.. zato kažem, za takvo što je već poželjan guru.. nećeš ić sam izvodit nešto u što se ne putiš pa da se ozljediš ili zloupotrijebiš..

i tako.. valjda polako..

Evo odgovora na pitanje od mighty mame Netko tko ima uvjete za neku asketskiju metodu ne živi životom kakvim mi živimo. I kao što kaže moqui za tako nešto je potreban guru.

[moqui]

sada jednostavno treba naći ravnotežu i duhovnosti i funkcioniranja u materijalnom svijetu, treba što više meditirati i to sve ali ne se izolirati od svijeta jer to je opet krajnost i nekakva lažna duhovnost, sve ima svoje mjesto i vrijeme, i uobičajene obaveze, treba nać smisla dok radimo na blagajni, treba imat i jednostavnu svjetovnu romantičnu ljubav, a treba eto i ponekad se povuć i u miru malo meditirat.. ravnoteža svega toga i ne pretjerivat ni u "duhovnim" krajnostima ni u "svjetovnim" krajnostima..

Mi imamo usađen neki glupi program i obavezno uz produhovljenost vežemo siromaštvo, jer kao materijalno nije bitno.
Materijalno je itekako bitno.
Možemo mi i levitirati, ali ako nemamo što dati djeci za jesti, zasigurno nećemo biti sretni.

Za Vede je priča da daju obilje duhovno i materijalno, a nešto slično spominje i Islam, samo smo si mi utabali u tintare asketizam, muku i odricanje.

Moguće je i jedno i drugo. Postoji balans između duhovnog tupka i beskrupuloznog materijalista.

[gordanaa]

Originally Posted by lucy

Mi imamo usađen neki glupi program i obavezno uz produhovljenost vežemo siromaštvo, jer kao materijalno nije bitno.
Materijalno je itekako bitno.
Možemo mi i levitirati, ali ako nemamo što dati djeci za jesti, zasigurno nećemo biti sretni.

Za Vede je priča da daju obilje duhovno i materijalno, a nešto slično spominje i Islam, samo smo si mi utabali u tintare asketizam, muku i odricanje.

Moguće je i jedno i drugo. Postoji balans između duhovnog tupka i beskrupuloznog materijalista.

Kada sam tek rodila svoju djecu, živjela sam k'o crkveni miš. Sredstva za život bila su više nego minimalna. I prije nego sam iskusila majčinstvo, već me boljelo što svojoj djeci neću moći kupiti hrpu lijepe dječije robice, novi krevetac, kolica, igračke.

A onda su došla djeca, jedno za drugim. Robica je stizala od prijateljica, poznanika, kreveci, kolica. Sve rabljeno. Još me malo boljelo negdje u primozgu, ali sve je to vrlo brzo nestalo. Kada vidiš da je dijete sretno bez obzira kakvu robicu nosi i da li ga vozaš u kolicima (mislim da su upravo uživali u našim naručjima), shvatiš da je smisao u njegovom osmjehu, u njegovom osjećaju sreće. Nisam mogla kupiti lego kocke, ali se zato po kući slagalo i radile se konstrukcije od svih mogućih kutija i kutijica, posuda i posudica. Interesantno je to kako su djeca puno maštovitija od nas odraslih.

Jednom su me ta moja djeca i dobrano posramila. Sjećam se da je počela euforija oko kupovine poklona za Svetog Nikolu. Za vrtić, pošto su tete to tražile, sam od stare crvene suknje iskrojila i sašila dvije čizmice, ali me mučila misao što ću im kupiti. Vjerojatno sam nešto iskemijala, ali kada sam došla u vrtić po djecu ona su toliko veselo trčala pokazati mi što im je Sv. Nikola donio u vrtiću: jednu jabuku, mandarinu i nekoliko bajama. I danas me je sram što sam mogla i pomisliti da ću njihovo veselje i radost moći potaknuti nekim skupim, in poklonom.

Lijepo Gordana,
ne mogu reči da sam živjela kao crkveni miš, uvijek je bilo dovoljno za pristojan život. Sada sam među onim hrvatskim postotkom koji radi, a ne prima plaću, pa mi je standard ozbiljno pao, ali to je druga priča.

Ja živim skromno i lijepo je čuti da su ljudi sretni kada su u nestašici, ali meni je ta priča šuplja...

Prijateljica moje male ima još sedmero braće. Mala je natprosječno inteligentna, briljira u školi...
Njeni roditelji su iz prilično zabitog kraja i njima je na ponos što su, jelte, plodni i imaju toliko djece. Žive u stravičnim uvjetima, imaju kuhinju, jednu spavaću za roditelje i jednu u kojoj sva djeca spavaju. Nemaju vodu u kući. Ali oni su jako sretni i zadovoljni i blagoslovljeni, jedino su ljuti na općinu i državu što im ne pomažu dovoljno.
I sve super, samo nisu svjesni da ih se mala djevojčica srami, da je dala sve od sebe da joj prijateljica ne uđe u kuću - dijete je doslovno stalo pred nas kada nas je njena mama dozivala na kavu... a kad smo ušle unutra nije znala što bi, sva se zacrvenila.
Trebam li spomenuti da mi je njena mama spočitala da nije u redu imati samo jedno dijete?

Nekad kada se nama čini da smo i tako sretni, možda zaboravimo teret odgovornosti za tuđu sreću.

[gordanaa]

Originally Posted by lucy

I sve super, samo nisu svjesni da ih se mala djevojčica srami, da je dala sve od sebe da joj prijateljica ne uđe u kuću - dijete je doslovno stalo pred nas kada nas je njena mama dozivala na kavu... a kad smo ušle unutra nije znala što bi, sva se zacrvenila.

Ja bih se upitala od kud taj sram kod djevojčice. Nekako mi je malo vjerojatno da sama situacija u kojoj obitelj živi i dijete odrasta izaziva taj sram. Ne kažem da je šteta što djeca i obitelj nemaju bolje uvjete za lakši i veći razvoj, ali čovjek iz svoje kože ne može pobjeći. Kada je prihvati bez srama, onda oslobađa svoje kapacitete za daljnji razvoj inače će se gubiti u vrtlogu kompekasa i osjaćaja jada.

Uspoređivanja s drugima, nametanje nekih normi vlastite vrijednosti od 'ko zna koga je ono što onda u nečijem umu stvara sram. Kada malo pogledaš kako funkcioniraju samo naše škole, koje ne znaju razvijati išta drugo osim kompeticije, onda nije ni čudo što nam se djeca srame onoga što jesu, što mogu i što imaju. Mislim da sam već negdje spomenula priču o jednoj učiteljici koja je u svom razredu organizirala takmičenje u skupljanju plastičnih i i nih boca za otkup i to samo u svrhu da djeca pojedinačno štede novac. Tko donese više boca, taj je najbolji štediša! Koliko bi boca moglo donijeti dijete iz obitelji koju spominješ? To je ono što mene boli. Njihova bol ne proizlazi vrlo često iz njihove svijesti, već proizlazi iz nametnutog im vjerovanja.

Ako se ja sramim dlaka svog mačka, koje on ostavlja na trosjedu u dnevnoj sobi, samo kada mi ti ili netko drugi ulazi u kuću, a inače me te dlake ne smetaju i ne ljutim se na mačka zbog toga, onda to nije moj sram, nego sram koji mi je nametnut.

[mighty mama]

Originally Posted by lucy

Mi imamo usađen neki glupi program i obavezno uz produhovljenost vežemo siromaštvo, jer kao materijalno nije bitno.
Materijalno je itekako bitno.
Možemo mi i levitirati, ali ako nemamo što dati djeci za jesti, zasigurno nećemo biti sretni.

Za Vede je priča da daju obilje duhovno i materijalno, a nešto slično spominje i Islam, samo smo si mi utabali u tintare asketizam, muku i odricanje.

Moguće je i jedno i drugo. Postoji balans između duhovnog tupka i beskrupuloznog materijalista.

hvala,lucy

Kada dijete spava na potrganom krevetu koji je netko htio baciti, u maloj ruševnoj sobi koju dijeli sa sedmero braće, svjesno da njena prijateljica ima rozu sobu u princess stilu sa baldahinom i rozim tepihom, zna da neki vrag tu ne štima. I zna da nije fer ni pošteno.

Isto tako, ići objašnjavati tom djetetu da je taj osjećaj nametnut i da nije prirodan, nije pošteno prema tom djetetu. Djeca ne shvaćaju pojmove poput nametnutog srama, obrazaca ponašanja, mind paterna, samo vide da netko tko nije ni bolji, ni ljepši od njih ima nešto više i znaju da to nije fer.

Mi zaslužujemo obilje.

[gordanaa]

Originally Posted by lucy

Kada dijete spava na potrganom krevetu koji je netko htio baciti, u maloj ruševnoj sobi koju dijeli sa sedmero braće, svjesno da njena prijateljica ima rozu sobu u princess stilu sa baldahinom i rozim tepihom, zna da neki vrag tu ne štima. I zna da nije fer ni pošteno.

Isto tako, ići objašnjavati tom djetetu da je taj osjećaj nametnut i da nije prirodan, nije pošteno prema tom djetetu. Djeca ne shvaćaju pojmove poput nametnutog srama, obrazaca ponašanja, mind paterna, samo vide da netko tko nije ni bolji, ni ljepši od njih ima nešto više i znaju da to nije fer.

Mi zaslužujemo obilje.

Ma, Lucy! Ja ću biti prva koja će se zalagati i za materijalo obilje i to prije svega djece. Ono što pokušavam naglasiti je da je taj osjećaj jada zbog neimaštine kod njih vrlo često potican i to neadekvatnim metodama. I kada ne bi nešto trebali i željeli, kod djece i kod nas odraslih se to na tako agresivan način potiče pa se ja zbog toga ljutim.

Moj sin, npr., kada dođe ljeto hoće da mu kupim samo jedne kupaće gaće. Kaže da mu drugo ne treba jer je po cijeli dan na moru. Čak ni japanke neće jer hoda bos. Danas mu mogu priuštiti puno toga, ali on kaže što će mu. S druge strane, gledam neke druge kojima roditelji i ne mogu puno priuštiti i oni su nesretni što nemaju kupaće gaće ne znam koje marke. Nije bitno kako im stoje, kako se osijećaju u njima, bitna im je marka.

Željeti bolje u životu, i u materijalnom i u duhovnom smislu, nije išta loše, dapače, poželjno je. Samo je pitanje gdje su granice. Razumno postavljanje ciljeva u životu i odabir adekvatne metode kojom ćemo do njih stići je ono što nas određuje, što nas čini zadovoljnim. Ajmo gledati u izloge na način da se upitamo što će mi to, da li mi to treba, da li će me veseliti. Ako mi treba, ako to snažno želim, upitajmo se kako mi možemo do toga, što to mi moramo napraviti da bi došli do tog cilja.