Zahvalnost: tajna radosti življenja

[Blue_Knight]

Mnogi bi ljudi imali na čemu biti zahvalni: na krovu nad glavom, hrani, odjeći, obitelji i prijateljima, na prilikama i mogućnostima itd. Međutim, vrlo je malo onih koji istinski osjećaju zahvalnost i cijene ono što imaju. Ili će reći da je to što imaju dobro, ali je ipak šteta što nemaju nešto bolje.

Sposobnost čovjeka da bude zahvalan vrlo malo ovisi o njegovom posjedovanju stvari na kojima bi mogao biti zahvalan. Jedan će čovjek živjeti u oskudici, ali će se iskreno radovati onome što ima, blagoslovit će svaki dan života, svoje voljene, hranu koja mu je i danas bila dostupna, a drugi će plivati u materijalnom obilju beskrajno nezadovoljan; možda će i osjećati krivnju što je nezadovoljan, ali takvo je stanje stvari. Sposobnost čovjeka da osjeća zahvalnost jedan je od ključnih elemenata mentalnog zdravlja. Čovjek pati u onoj mjeri u kojoj ne može osjetiti zahvalnost.

Mnogi su uzroci nesposobnosti osjećanja zahvalnosti. Jedan od najvažnijih je čežnja za nestvarnim ciljevima i idejama. Ljudi se znaju čvrsto uhvatiti za neke misaone obrasce. To može biti uvjerenje da nismo dovoljno vrijedni, ili da smo siromašni, ili da negdje postoji savršena osoba za nas. Obrasci mogu poprimiti različite forme, ali u temelju svih leži misao da stvari nisu dobre kao što bi trebale biti, da negdje postoji nekakav savršen oblik svih tih stvari i da je sreća moguća jedino ako se dosegne taj savršeni oblik (ako postanemo izuzetno vrijedni, bogati, ili nađemo savršenog partnera).

U stalnom traganju za nečim boljim ljudi propuštaju sadašnjost, a propustiti sadašnjost znači propustiti život. Zagledani u budućnost, u nestvarni svijet savršenih oblika (odnosno oblika koje smatraju savršenima), ne poklanjaju dovoljno pozornosti mogućnostima i odnosima koji ih okružuju. Ako stalno iščekujemo princa na bijelom konju, očiju uprtih u daljinu, nećemo vidjeti čovjeka od krvi i mesa, sa svim njegovim kvalitetama, nama nadohvat ruke, i nećemo uložiti dovoljno truda, odnosno dati dovoljno sebe u izgradnju kvalitetnog odnosa, kao što svaki odnos to zahtijeva.

I kad nas stvarnost nastoji prizemljiti, najčešće ne odustajemo od svog nestvarnog sna: neizmjernog blaženstva bez ikakvog truda. Stanje takve žudnje može biti bolno i voditi do još bolnijih iskustava ako što su nevjera, osamljenost ili razvod. Mnogobrojni oženjeni ljudi maštaju kako će s nekim drugim doživjeti sreću, a ne sa svojim bračnim partnerom/partnericom. Onda se dogodi razvod, novi brak i… opet sve ispočetka: ista ona čežnja za nečim drugim i boljim.

Hvatajući svoje idealizirane vizije (materijalnih dobara, stila života, ljubavnog odnosa) ljudi ne postaju sretniji jednostavno zato što njihove težnje postaju sve nezasitnije i što sreća i čežnja imaju sklonost biti nespojive. Želja nas udaljava od onoga što želimo, ali i od onoga što trenutno imamo. A ono što trenutno imamo može biti itekako vrijedno naše pozornosti i ushićenja te može postati rastući izvor blaženstva – samo kad bismo ga znali pogledati s ljubavlju.

Trebamo preispitati barijere koje nas dijele od osjećanja zahvalnosti, a samim tim i radosti, dubokog uživanja u životu unatoč svim njegovim turbulencijama i nepodopštinama. Kad prihvatimo život kakav on jest, u svoj njegovoj raznolikosti i složenosti, tek tada smo u stanju uistinu se radovati životu i osjetiti zahvalnost zbog te radosti i svakog proživljenog trenutka, kakav god on bio.
----------------------------------------------------------------------------------

Preuzeto sa Life Wisdom

[Stella]

Život ide dalje bez obzira glumumo li
u njemu kukavice ili heroje.
Život nam nalaže samo jedan zadatak
iako ga ne shvaćamo,
a to je da ga prihvaćamo bez pitanja.
Sve ono od čega odvraćamo pogled,
sve ono od čega bježimo, sve ono što poričemo,
klevećemo ili preziremo, na kraju će nas pobijediti.
Ono što izgleda teško, grozno ili izazovno,
može biti izvor ljepote, radosti i moći -
kad ga prihvaćamo otvorena uma.
Svaki trenutak je zlatan za onoga tko ima
sposobnost viđenja da ga kao takvog prihvati.
Henry Miller

[nano]

zahvalnost velis? vidi, citam jedan tekstic...pa mi za oko zapade cin zahvalnosti...pazi koji:
" Neko je obavijestio hazreti Hasana Basrija da ga je jedna osoba ogovorila. Kada je to čuo, hazreti Hasan odmah toj osobi posla paket najsvježijih hurmi. Na njemu je napisao slijedeću poruku:

“Saznao sam da si mi ustupio nagradu koju si trebao dobiti za dobra djela koja si učinio do sada u životu. Kada osoba ogovara drugu osobu sva njena dobra djela pišu se toj osobi koju ogovara. Kao znak zahvale šaljem ti ovaj maleni znak pažnje. Molim te, nemoj mi zamjeriti što nisam u stanju u potpunosti ti uzvratiti na dar.”


"O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, nekā sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrlog brata svoga, - a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.

(Kur’an, sura Sobe, ajet 12.) "

[Relax]

Kada riješite neku tešku muku i padne vam kamen sa srca, lako je biti zahvalan, to može svatko, a velik broj ljudi to i čini. Pokušajte biti zahvalni za male, naoko nevažne stvari. Legnete navečer u krevet i prije sna razmišljanjem o proteklom danu ili molitvom prođite situacije u kojima ste bili: sjetite se da volite svoj posao, da su vam djeca zdrava, da imate iskrenih prijatelja, da niste u dugovima ili da dug možete vratiti. Budite zahvalni za sve „male stvari“ od kojih je satkan život.

Čudo koje se događa kada živimo u zahvalnosti jest u tome da se dobro na koje usmjerimo pozornost povećava u našem životu. Ako uvijek mislite o negativnostima koje vam se događaju, privlačite u svoj život slične situacije. Ako znate cijeniti ono što imate i vjerujete da i dalje zaslužujete takvu milost, to ćete i primiti. Živite na taj način i vjerujte da su čuda moguća, ali uvijek započnite i završite dan zahvaljujući na svim blagoslovima koje imate. I onda slobodno očekujete više dobra. Znajući da to zaslužujete.

(Tatjana Divjak - Sensa)

[Uoo]

kada hvala otvori vrata sreci.. sve je ljubav na povratku kuci..

[Slap]

Originally Posted by nano

“Saznao sam da si mi ustupio nagradu koju si trebao dobiti za dobra djela koja si učinio do sada u životu. Kada osoba ogovara drugu osobu sva njena dobra djela pišu se toj osobi koju ogovara. Kao znak zahvale šaljem ti ovaj maleni znak pažnje. Molim te, nemoj mi zamjeriti što nisam u stanju u potpunosti ti uzvratiti na dar.”

Taj tip trebao bi biti žalostan što neko gubi svoje darove ..a ne da se ovako raduje tuđoj nesreći,tuđem siromašenju a na svoju sreću.

[Relax]

Originally Posted by Slap

Taj tip trebao bi biti žalostan što neko gubi svoje darove ..a ne da se ovako raduje tuđoj nesreći,tuđem siromašenju a na svoju sreću.

odličan uvid, no tu se izgleda nije išlo u dubinu, nego u po(d)učavanje

[suncanidan]

Gospode, oprosti mi kad cmizdrim,
Danas u autobusu ,videla sam predivnu devojku,zlatne kose. Pozavidela sam joj...sva je blistala...i poželela da i ja budem tako lepa.Kada se iznenada podigla da krene,spazila sam izmedju sedišta,da hramlje.Imala je jednu nogu i držala je štaku. Ali kada je prošla...osmeh! Bože,oprosti mi kad cmizdrim.Ja imam obe noge i ceo svet je moj!
Zaustavila sam se da kupim slatkiše.Mladić koji ih je prodavao bio je tako šarmantan.Razgovarala sam s njim. Izgledao je zadovoljan.Ni u snu na zlo ne bih pomislila. A kad sam krenula on mi reče:" Zahvaljujem vam. Bili ste tako ljubazni.Lepo je razgovarati sa ljudima kao što ste vi. Vidite",reče,"ja sam slep". O Gospode oprosti mi kad cmizdrim,ja koja imam oba oka. Ceo svet je moj!
Kasnije,dok sam koračala ulicom,ugledala sam dete sa plavim očima.Stajalo je po strani i gledalo kako se druga deca igraju.Kao da nije znalo šta da radi.Zastadoh za trenutak da ga upitam:" Zašto se ne zabavljaš s ostalima, drago dete?" Ne odgovarajući ni reč, gledalo je pravo ispred sebe i tada sam shvatila da je nemo. O,Gospode,oprosti mi kad cmizdrim. Ja imam oba uha i čujem. Ceo svet je moj!
Sa nogama koje me vode tamo gde ja želim;sa očima kojima vidim rumenilo zalaska sunca; sa ušima koje čuju... O, Gospode oprosti mi kad cmizdrim. Puna sam blagoslova i ceo svet je moj!
Nepoznati autor

Čini mi se da sam pravu zahvalnost iskusila kada sam postala mama. To malo stvorenje je bilo tako preslatko i savršeno da sam osjećala samo zahvalnost. Nisam se molila da bude dobra, lijepa, zdrava.. ona je to sve to bila. A ja sam se samo zahvaljivala na tome. I dan danas se zahvaljujem, a ona je i dalje dobra, lijepa i zdrava.

Što se tiče ovih "tužnih" priča o ljudima s hendikepom.. nikada mi ne služe kao poticaj da bih bila zahvalna zato što nemam hendikep. Čini mi se da tako hendikepiranu osobu gledamo s aspekta sažaljenja.. ne treba nam netko da bismo se u odnosu na njega mogli definirati kao uspješni, zdravi, superiorni, jer ako to ne osjećamo kao autentičnu prirodu samu po sebi i trebamo druge da nam budu mjerilo - temelj zahvalnosti mi se čini klimav.

U takvim slučajevima vidim i ono lijepo i savršeno na tim ljudima, kao što je u tekstu gore spomenuta lijepa kosa one djevojke. Onda ko pop imam potrebu to blagosloviti.

Zahvaljujem se svaki dan i već duže vremena mi je poznato da HVALA nije tek pusta riječ. Naprotiv, kao da svemiru/bogu/životu ta riječ jako godi i voli je često čuti, pa na svako moje hvala život posloži novu situaciju na kojoj ću biti zahvalna.

"Hvala" generira situacije na kojima ćemo osjećati zahvalnost.

[fantazy]

čudno kako me uvijek neki stara podignuta tema pogodi u bit
Naime juče me dečko pozove u novokupljeni stan koji ueđuje da vidim dokle je došao. Jako mi se sviđa kako ga je sredio...ali javila se zavid. Hoću i ja....."borim" se s tim od sinoć. A sad evo shvaćam da je u pozadini moj strah. Njegova fokusiranost na uređenje ga odvaja od mene. Njegovoj sreći nisam uzrok ja nego stan...hmmmm
E pa jedino što mogu reći je zahvalna sam što sam uvidjela još jedan strah u sebi
Hvala