Detoksikacija sopstvenog života

[LIK]

Originally Posted by Uoo

cistit stvari na ovaj nacin je kao da vozis auto i zaletavas se sa njime stalno po banderama, i onda umjesto da se zapitas malo o svojoj glavi i vozackom umjecu odvezes slupani auto na popravak.. jer auto je kriv sto vise ne vozi :))

neznam jesam uspio docarati.. uglavnom koliko god servisirali taj auto, prosirili cestu, pa cak i pomicali te prokljete bandere i zidove oko ceste.. i dalje ako u glavi "nismo cisti" auto nece ici kuda treba..


cemu popravljat nesto sto uopce nismo mi? identificiramo se.. ee ja sam stipe i imam problema sa time i time.. i PUFLA.. eto te.. tu si stipe.. tu su tvoji problemi.. neka beskonacna svijest je odlucila zrtvovati svoju bozanskost samo da bi "ti" tu dosao ljecit svoje probleme i popravljat ih.. a kad ih popravis kao ujutro kad se probudis iz sna..

nema vise nicega.. jer eventualno stipe ce morati shvatit da nije samo stipe..pa kojeg vraga je onda popravljao stipe ako stipe nema?


mislim mojem stipi to je smjesno..
stoga umjesto da "popravljam" stvari van mene koje "nisu kako treba" iz stipine perspektive.. ja popravljam direktno sofera tako da je majstor prisutan tijekom voznje i zna pokoju banderu i zaobic putem


svijesnost i prisutnost je napredak.. detoksifikacija.. ostalo je samo premjestanje toksina iz jednog ego identiteta u drugi.. koliko god to ljepo postavili i zrihtali i ta identifikacija jednom ce morati puknuti.. a ako se opiremo zivot ce poslati lekciju, pa jos tezu lekciju, i tako ce nas junak stipe vozit po sve guscoj sumi bandera sa sve vise stresa.. barem dok ne priznamo sami sebi tko smo uistinu i pustimo stipu da ide svojim putem..

Slažem se sa svime, ali treba ići korak po korak.

Većini ljudi pod teškim negativnim samoblokirajućim programima je gotovo nemoguće djelovati na ovaj način ...

[Olio]

Originally Posted by riječanka

Međuljudski odnosi.....hm....

Pri upoznavanju s ljudima nastojim biti pristojna, otvorena i pazim da ne povrijedim nikoga....što u početku nije teško jer poznanika nemam čime povrijediti osim "verbalnim junačenjem". Na bezobraštinu odgovaram istom mjerom. Prva ne počinjem, ali vraćam. Uspjela sam postići da vratim ali bez ljutnje, sa smješkom. Nije mi problem iskreno reć "oprosti" ako pogriješim. Toleriram ljudima sve osim "dvostrukih mjerila" tj. "ja to smijem - ti to ne smiješ". Od takvih se jednostavno udaljim, ne palim mostove ali vrata su im zatvorena. Kao i od agresivaca, negativaca i ljudi koji druge ljude doživljavaju kao predmete, "upale" ih i "ugase" po potrebi. Nekad me bolilo zašto su ljudi kakvi jesu...sad vidim u njima "uloge, maske i programe" i više ne doživljavam emotivno razočarenje u nekoga....prihvaćam. Kako druge tako i sebe.

Znam da si pri upoznavanju pristojna, jer sam to iskusio kada sam te ovde upoznao, i to je predivno sa tvoje strane.
A za verbalno junačenje, ne tvoje, već generalno, to je pre svega stvar ličnih afiniteta i karakternih osobine. Ako se neko junači, a nikoga ne povređuje, to nikada ne može biti doživljenio kao napad na nekoga, osim na sujetu, a tada je onaj ko se oseća napadnutim, ništa drugo do nekoga ko ne može dopustiti da bude u nečijoj senci, iako senke i nema. To je opet stvar karaktera, ali i iskustva. Sa dvadeset i nekom, smatrao sam da sam najpametniji na svetu... sada znam da sam bio glup čim sam tako mislio. Da sam tada znao da ću znati ono što znam sada, mislio bih da je svet moj! A sada znam da svet nije moj... i da mi svet i ne treba, niti ga želim, već samo svesnost sveta oko mene, i mudrost da ga razumem, kao i ljude do kojih mi je stalo, jer mi je najteže kada ne razumem ljude koje volim... a nekada stvarno nije lako nekoga shvatiti...
tada izbegavam kontakt sa njima, a to me boli, iako nije lako izdržati provokaciju, treba je prevazići poput grča na licu kada vas obuzme snažan bol... i ne vrisnuti, već ostati leden... a to je najteže, i mora se učiti.
A nejgore u svemu je osećaj ekstaze kada se vrati "udarac"... pa još kada se pogodi meta pravo u centar...
Upravo taj osećaj zadovoljstva kod uzvraćanja udarca, je nešto što nam je ostavila evolucija, i čovek se iskustvom i snagom mora boriti protiv tog i takvog zadovoljavanja....!

[riječanka]

Olio....u mnogome se slažem s ovim što si napisao....kao da sam ja "Bole" me jedino ljudi s kojima živim. Moji najbliži, intimni. Ostali sve manje. I nemam osjećaj ekstaze kad vratim udarac, ikome. Upravo obrnuto....pitam se čemu sve to, i zašto nam to treba. Rekla bih da mi je više žao nego što likujem. Tu, naravno, apsolutno isključujem šalu. To se podrazumijeva, no neki ljudi ni šalu ne prihvaćaju....najčešće oni koji su sa svojim šalama jako grubi i neukusni. Ali razloge za to si lijepo opisao u gornjem dijelu posta.

[Olio]

A najteže je kada nekoga povrediš, a da to nikako nisi ni hteo, niti pretpostaviti mogao... samo se malo opustiš... a to "neko" doživi upravo onako kako to ne želiš...
kao nedostatak pažnje, i da u trenu može nestati nešto što je dugo i strpljivo građeno...
Ali i to je život, i ja sam toga svestan. Ne znam da li su i oni, a možda nikada neću ni saznati...

[riječanka]

Originally Posted by Olio

A najteže je kada nekoga povrediš, a da to nikako nisi ni hteo, niti pretpostaviti mogao... samo se malo opustiš... a to "neko" doživi upravo onako kako to ne želiš...
kao nedostatak pažnje, i da u trenu može nestati nešto što je dugo i strpljivo građeno...
Ali i to je život, i ja sam toga svestan. Ne znam da li su i oni, a možda nikada neću ni saznati...

Zato postoji razgovor. Zbog toga nam je bog dao jezik. Ako zbog nesporazuma nestane nešto što se dugo i strpljivo gradilo.....nije ničega ni bilo.

[Olio]

Originally Posted by riječanka

Zato postoji razgovor. Zbog toga nam je bog dao jezik. Ako zbog nesporazuma nestane nešto što se dugo i strpljivo gradilo.....nije ničega ni bilo.

Ponekad je dovoljan i pogled... i dodir ruke...

ponekada više nema ničega... i sve gubi svoj smisao.

[riječanka]

Originally Posted by Olio

Ponekad je dovoljan i pogled... i dodir ruke...

ponekada više nema ničega... i sve gubi svoj smisao.

....i to....

[dreamygirl]

Originally Posted by Olio

Ponekad je dovoljan i pogled... i dodir ruke...

ponekada više nema ničega... i sve gubi svoj smisao.

Istina, ali kad pogled zataji onda je razgovor njemu dostojna zamjena. Razgovor je otisao u ovom smjeru i to je dobro jer su medjuljudski odnosi jedna od najvaznijih stvari u nasem zivotu. Bez njih ne mozemo i od njih zavisi kvalitet naseg zivota, bilo da se radi o odnosima u porodici, sa prijateljima ili na poslu. Svi su vazni i treba da imaju svoje mjesto u nasim zivotima. Medjutim, ako su ovi odnosi nekvalitetni onda, po mom misljenju, treba prvo analizirati svoje ponasanje i to na koji nacin mi komuniciramo sa tim ljudima. Kada dodje do sukoba uvijek treba jasno izraziti svoje misljenje i svoja osjecanja, ali na nacin koji nije agresivan. To se zove ASERTIVNOST u komunikaciji. Na predavanjima iz komunikologije smo pricali o tome i pokusacu da potrazim prezentaciju u power point-u koja govori o osnovnim pravilima zdrave komunikacije medju ljudima. Dobra komunikacija je kljuc za uspostavljanje dobrih odnosa, a to je tako jednostavno receno, ali toliko tesko za ostvariti. I onda kad ne ostavrimo dobar odnos sa nekim nama bitnim, to je toksicno za nas zivot.

[Olio]

Da, iako ja uvek preferiram emocije, i razvijanje njih... možda jer sam "umoran" od analiziranja... sebe i drugih.
traba se prepustiti spontanosti, kada god je moguće...

[chameleon]

Originally Posted by Olio

A najteže je kada nekoga povrediš, a da to nikako nisi ni hteo, niti pretpostaviti mogao... samo se malo opustiš... a to "neko" doživi upravo onako kako to ne želiš...
kao nedostatak pažnje, i da u trenu može nestati nešto što je dugo i strpljivo građeno...
Ali i to je život, i ja sam toga svestan. Ne znam da li su i oni, a možda nikada neću ni saznati...

Dosta sam energije trošio na slučajeve pokušavanja usklađivanja sa osobama sa kojima ta jednostavno nije išlo.
Dvije različite razine koje jednostavno nisu na istoj vibri i tu nikakav razum ne pomaže.

Što sam stariji to sve manje trošim vrijeme na takve odnose.
Na temelju prethodnih iskustava sam dovoljno izoštrio njuh da mogu prepoznat o čemu se radi pa više ne forsiram nešto što znam da neće niti ići. Sve to ide dosta brzo i ne trebaju mi godine provedene sa osobom pa da dođem do takvog zaključka.