Biti rob iliti robovanje

[Emanuela Aisvarya]

Topic o slobodi me nadahnuo da promislim o njenoj suprotnosti - robovanju. Jesmo li mi robovi svog ega, svog racia, svog uma, identiteta, psihe, mentalnog sklopa? O strahovima da ne pričamo. Čini se da jesmo. Tu je još robovanje društvu, sustavu. O usađenim strahovima da ne pričamo. Kada će se čovjek i da li će se uopće toga ikada osloboditi? Koliko će još morati proći?
Što možemo mi za svog života učiniti? Može li se išta učiniti? Treba li se?
Na topicu o slobodi napisala sam da osjećam potpunu slobodu duha jedino kada plešem i u osjećaju čiste ljubavi prema bližnjima (što nije baš svaki dan i uvijek ).

Osjećate li se vi porobljenim (ako da, što vas čini takvim, i što radite po tom pitanju)?

[Arwen]

Zanimljivo. Iako mi je prva asocijacija na robovanje nešto negativno, na pamet mi je palo ''a zašto to ne bih preokrenula''? Može li 'robovanje' biti i pozitivno? Npr. kažeš da osjećaš slobodu duha jedino kada plešeš, znači li to da si ''rob'' plesu i što je u tome onda loše?

Ne znam možemo li se u potpunosit toga osloboditi (u ovom našem 'ljudskom' obliku). Možda je stvar u razini osvješćivanja, tj.da imamo na umu da stalno slijedimo (tj.naš um) neke koncepte, vjerovanja itd. Kada su ona ''pozitivna'' imamo osjećaj da smo slobodni a kada su ''negativna'' ..e tih se želimo riješiti.
Možda je onda sloboda u tome da si dozvolimo slobodu i robovati nečemu (npr. njokama s gongorzolom :D).Uh.

[33:1:22]

Biti rob slobodi i ljubavi.

[chameleon]

Originally Posted by Emanuela Aisvarya

Topic o slobodi me nadahnuo da promislim o njenoj suprotnosti - robovanju. Jesmo li mi robovi svog ega, svog racia, svog uma, identiteta, psihe, mentalnog sklopa? O strahovima da ne pričamo. Čini se da jesmo. Tu je još robovanje društvu, sustavu. O usađenim strahovima da ne pričamo. Kada će se čovjek i da li će se uopće toga ikada osloboditi? Koliko će još morati proći?
Što možemo mi za svog života učiniti? Može li se išta učiniti? Treba li se?
Na topicu o slobodi napisala sam da osjećam potpunu slobodu duha jedino kada plešem i u osjećaju čiste ljubavi prema bližnjima (što nije baš svaki dan i uvijek ).

Osjećate li se vi porobljenim (ako da, što vas čini takvim, i što radite po tom pitanju)?

Ne dešava se to samo zbog nekakve "viroze" koja se sezonski pojavljuje.

"Tvoja" slika o raciu, umu, indentitetu i mentalnom sklopu je znak "bolesti".

"Bolestan" čovjek ima nešto protiv uma, indentiteta i mentalnog sklopa.
Bolestan čovjek zamjera svojo ruci i nozi što ne rade ono što je on zamislio.

[Uoo]

emanuela moguce je..
i na odlicnom si putu :)

to nije stvar u cinjenju ili izmjeni neceg konkretnog na povrsini.. nego osvjestavanja i "obitavanja i u dubini direktno povezanoj sa tom povrsinom.."

dubina je nasa veza sa bozanskim, i kada ostvarimo tu vezu sve sto se povrsinski desava prozimat ce jedan novi okus.. okus beskonacnog prostora i mira.. okus bozanske univerzalne ljubavi..

nasa sloboda je nas istinski beskonacni identitet.. direktno povezan sa apsolutom.. bogom..
nas kavez patnje je zaborav nase dubine i poistovjecenje samo sa uzburkanom konacnom i prolaznom povrsinom..

iz identifikacije sa tom prolaznosti se budi normalan instinktivni strah od dezintegracije i smrti koji se inace javlja u neposrednim zivotnim opasnostima, no koji u ovom slucaju traje neprestano i iz sebe stvara sve vise i vise strahova i patnje..

to nam se lako desi jer impulse sa nemirne povrsine primamo intenzivnije nego svoju dubinsku esenciju.. radi toga lako je pomisliti kako smo samo um.. samo tijelo.. samo dodir.. okus.. sva ta buka postupno okupira nasu svijest u potpunosti nakon cega se osjecamo skuceni, klaustrofobicni.. strahujuci od svega sto se "mice" i desava jer vise jednostavno nemamo prostora i dubine u sebi za dozvoliti promjenu.. sto smo "plice" identificirani to se promjene vise doimaju bolne i poput malih smrti odnose komadice naseg bica sa sobom.. posto identifikacijom svoje bice uistinu i ulazemo u te malene promjenjive fragmente stvarnosti..




spomenula si na drugoj temi da gledas moojia i da je oslobadjajuce.. preporucam da to nastavis ciniti dok se u potpunosti ne "prisjetis" i cvrsto ne "usidris" u svojim dubinama da te povrsinski valovi vise ne bacakaju amo tamo bez svijesti i kontrole..
za jos brze rezultate mozes citat i knjzicu moc sadasnjeg trenutka u praksi..


evo za one koji jos nemaju moojiev link sa prijevodima na hrvatski..
http://www.youtube.com/user/AvadhutaMoojiCro

a kad vec pisem o knjizi evo opet i na nju link
http://www.4shared.com/document/oytZ...adasnjeg_.html

[Tina]

Originally Posted by Arwen

Možda je onda sloboda u tome da si dozvolimo slobodu i robovati nečemu (npr. njokama s gongorzolom :D).Uh.

Mljac, 100% rob

[Tina]

A može i ovakav rob

[lopea]

Originally Posted by Emanuela Aisvarya

Topic o slobodi me nadahnuo da promislim o njenoj suprotnosti - robovanju. Jesmo li mi robovi svog ega, svog racia, svog uma, identiteta, psihe, mentalnog sklopa? O strahovima da ne pričamo. Čini se da jesmo. Tu je još robovanje društvu, sustavu. O usađenim strahovima da ne pričamo. Kada će se čovjek i da li će se uopće toga ikada osloboditi? Koliko će još morati proći?
Što možemo mi za svog života učiniti? Može li se išta učiniti? Treba li se?
Na topicu o slobodi napisala sam da osjećam potpunu slobodu duha jedino kada plešem i u osjećaju čiste ljubavi prema bližnjima (što nije baš svaki dan i uvijek ).

Osjećate li se vi porobljenim (ako da, što vas čini takvim, i što radite po tom pitanju)?

hehe,ovo kao da sam ja pisao,osim što recimo ja osjećam slobodu kad idem spat,he,dobro možda još ima ponešto,

[alison]

na neka tvojea pitanja, Emanuela Aisvarya, odgovoreno je ovdje.....
http://www.alternativa-forum.com/new...html#post64012

[Olio]

Rob mogu biti samo ako dopustim da se smatram robom.Telo nam uvek mogu zarobiti, ali duh je naš, osim ako ne spustimo svoj um na ulogu upijača, bilo od naših bliskih ili nepoznatih osoba. Najveći rob je onaj koji je potčinjen najbližima, samo iz razloga neprirodne tolerancije, koja tada prelazi u svoju suprotnost, i postaje vlasnik naše umne slobode iz straha od reakcije.
Mnogi govore da je ljubav jedna vrsta zarobljenosti uma, ali svako ko voli, i jeste voljen, mora imati slobodu, ili ljubav postaje ništa drugo nego spajanje dva uma, gde nestaje sloboda različitosti između dve voljene osobe.