Biti vjeran (ljubljenoj) osobi + voljeti sebe?

[Jesam]

A onda uživaj u tome što ti ovo novo pruža.
Ma, nije uopće poanta u tome da patimo, nego da uživamo.
A ponekad ni to nismo u stanju jer mislimo da moramo osjećati krivnju, grižnju savjesti pa se kažnjavamo.

Ma pusti te priče ... svak je odgovoran za sebe. Tko pati, sam je tako odlučio.

Naravno da je doma tih misa ... tako to ide. Sve je to normalno.

Bitno je da ti znaš kuda ideš i što radiš. I naposljetku - da stojiš iza svega što napraviš, iza svih poteza i da razumiješ sve posljedice i implikacije. Onda je sve u redu.

Bitno je da si svjesna da možeš i pogriješiti i da si tu grešku dopustiš. Da se zbog nje ne mučiš i prekoravaš.

Easy! Imaš jedan život. Živi ga kako ti je najbolje i ne plači za prolivenim mlijekom.

Ovo naravno ne znači da smijemo gaziti po svima i svemu oko sebe da postignemo svoj cilj - no u okviru svoje vlastite odgovornosti, pri tom pažljivo baratajući surlom (poslovičnog slona u staklarnici), uz fer i otvorenu komunikaciju, imamo pravo na samoodređenje i izbor.

Život je sačinjen od svih mogućih suprotnosti. Ali zapamti da je događaj samo događaj. Niti dobar niti loš. Boju, okus, miris i predznak mu daju naše emocije. Kakve će biti, opet ovisi samo o nama.

Originally Posted by Siouxi

Kod mene je priča slično počela, ali bojim se da ima kraj kojeg nisam očekivala ni pod razno.
Naime, bila sam uvjerena da ću brak održati samoodricanjem i beskrajnom ljubavi...
Ipak nije baš sve tako jednostavno.

Nasukala sam se samo zato jer sam svog muža voljela više nego sebe i uvjerila ga da je on Taj, da je On neko i nešto, da je on sunce oko kojeg se okrećem...svojim sam ponašanjem pokazivala da je to tako i sebe dovodila u sve podčinjeniji položaj..
Jednom sam otvorila oči i ugledala osobu koja ne samo da ne zaslužuje moju bezgraničnu ljubav, nego ne zaslužuje ni poštovanje osim onog minimalnog što ga zaslužuje dugogodišnji partner s kojim sam stekla materijalno i izgubila duhovno...Jednog sam dana u ogledalu ugledala lice koje je bilo pretužno i napaćeno, lice koje me molilo da nešto učinim ..
Ljubav je nestala...
U toj oslabljenoj "bojišnici" , međuprostoru između ljubavi i indiferentnosti, pojavila se jedna osoba koja mi je ukazala da ima nade za mene. POkazala da još mogu dat životu, da od života još mogu dobiti...
U meni su bure , oluje, nevere emocija, ratovi između razuma i osjećaja,
bitke između navike i želje za promjenom; svađa između utopljenika i spasitelja sa slamkom spasa...
Trenutno sam na sto muka, trenutno sam jednom nogom na odlasku a drugom na pragu u očekivanju "slijedećeg" vlaka a znam da nemam drugu šansu osim ove kojom počinjem ispočetka...
Otegotna okolnost mi je što ne radim, nemam rezervni položaj a ne mogu i ne želim ostati u ovom zlatnom kavezu koji čak i nije tako zlatan....
Ne radim, nisam radila jer sam dopustila mužu da me uvjeri da je bolje da stojim doma i budem staromodna kućanica s punom špajzom zimnice, pokrpanim čarapama i snovima skrivenim za neke druge , bez prava na život van stvaranja imanja...
Znam da ću otići, znam da će to biti brzo, ali ne znam kako se nositi sa strahom koji me muči. A muči me usporenost, neimaština, jad s kojim ću se suočiti prije ili poslije...
Koja korist da netko ipak vjeruje u mene kad ja ne želim naći novu grbaču ...a vidim i znam, sama mi se podmeće ne bi li me odvukla u kako kaže bolje dane...

Draga Siouxi,
hvala ti na iskrenosti i imaš moje čestitke zbog odluke da odeš iz odnosa koji ti ne odgovara.
Poznajem masu žena koje su procvale odlaskom... i pronašle svoj mir i radost. I veselim se zbog svake od njih.
Činjenica je da si emotivno načeta u lošem braku i da prtljaga koju unosiš u novu vezu neće biti nimalo laka tvom novom partneru. Da malo predahneš između? Čisto sama sa sobom? Da rasteretiš frustraciju i raščistiš sama sa sobom..

Glede posla, od srca ti želim da ga nađeš što prije, samostalnost ženi ponekad može biti veći gušt od novog ljubavnika..

[frust]

Originally Posted by Siouxi

Što li me još drži ovdje?

Možda mazohizam?

[Jesam]

A možda i strah ... mnogim ljudima je draža poznata patnja nego neizvjesna budućnost i nepoznati teren.

[frust]

Originally Posted by Jesam

A možda i strah ... mnogim ljudima je draža poznata patnja nego neizvjesna budućnost i nepoznati teren.

Da, strah od čoveka ume da napravi ....
Postoji granica do koje strah ima zaštitni uticaj, a od koje postaje glavni mučitelj.

[Siouxi]

Da , strah od nepoznatog me muči i unaprijed se predajem događajima umjesto da preuzmem uzde i zauzdam ih..
Ništa nije na mojoj strani osim potpore osobe koja me voli , neopisivo, slatko, nešto poput školarca potpuno zanesenog lebdeći na oblaku. Ja sam žena deset godina starija od njega, s tužnim pričama, smrtnim slučajevima, bolešću, gubicima, ali sam puna duha , unutarnje snage i volje da još dadem životu sve što vrijedi u meni: humor, dobrota i ljubav koju imam za cijeli svijet i još jedan pored...
Na mojoj strani nisu ni stambeni uvjeti, ni ušteđevina, posao, ništa što me može održati , ali ja i dalje vjerujem da ima nešto iza ugla , nešto dobro, da jednom prestanu agonije koje proživljavam...

[teemo]

Originally Posted by Siouxi

Ipak želim otiæi i ipak želim osjetiti sve ono èemu sam se sve ove godine nadala: strast, igru, radost, veselje u svakoj situaciji...


Što li me još drži ovdje?

Jer nisi sigurna da su, trenutne, zivotne okolnosti
glavni razlog da si to, sve sto zelis, ne dopustas osjetiti???

[Jesam]

Originally Posted by Siouxi

Da , strah od nepoznatog me muči i unaprijed se predajem događajima umjesto da preuzmem uzde i zauzdam ih..
Ništa nije na mojoj strani osim potpore osobe koja me voli , neopisivo, slatko, nešto poput školarca potpuno zanesenog lebdeći na oblaku. Ja sam žena deset godina starija od njega, s tužnim pričama, smrtnim slučajevima, bolešću, gubicima, ali sam puna duha , unutarnje snage i volje da još dadem životu sve što vrijedi u meni: humor, dobrota i ljubav koju imam za cijeli svijet i još jedan pored...
Na mojoj strani nisu ni stambeni uvjeti, ni ušteđevina, posao, ništa što me može održati , ali ja i dalje vjerujem da ima nešto iza ugla , nešto dobro, da jednom prestanu agonije koje proživljavam...

Siouxi - sve su to prividi.

Strah će te zakočiti i spriječiti da iskusiš sreću u punom obimu.

Jedino što/tko treba biti na tvojoj strani si - ti. Sve ostalo je nebitno i slijedit će tebe i tvoje upute. Zato je samo bitno da ti znaš što želiš i onda taj impuls slijediš.

Nemaj straha ... nema te situacije koja se ne može riješiti ako čovjek to zaista želi.

[minjabg]

Originally Posted by Siouxi

Kod mene je priča slično počela, ali bojim se da ima kraj kojeg nisam očekivala ni pod razno.
Naime, bila sam uvjerena da ću brak održati samoodricanjem i beskrajnom ljubavi...
Ipak nije baš sve tako jednostavno.

Nasukala sam se samo zato jer sam svog muža voljela više nego sebe i uvjerila ga da je on Taj, da je On neko i nešto, da je on sunce oko kojeg se okrećem...svojim sam ponašanjem pokazivala da je to tako i sebe dovodila u sve podčinjeniji položaj..
Jednom sam otvorila oči i ugledala osobu koja ne samo da ne zaslužuje moju bezgraničnu ljubav, nego ne zaslužuje ni poštovanje osim onog minimalnog što ga zaslužuje dugogodišnji partner s kojim sam stekla materijalno i izgubila duhovno...Jednog sam dana u ogledalu ugledala lice koje je bilo pretužno i napaćeno, lice koje me molilo da nešto učinim ..
Ljubav je nestala...
U toj oslabljenoj "bojišnici" , međuprostoru između ljubavi i indiferentnosti, pojavila se jedna osoba koja mi je ukazala da ima nade za mene. POkazala da još mogu dat životu, da od života još mogu dobiti...
U meni su bure , oluje, nevere emocija, ratovi između razuma i osjećaja,
bitke između navike i želje za promjenom; svađa između utopljenika i spasitelja sa slamkom spasa...
Trenutno sam na sto muka, trenutno sam jednom nogom na odlasku a drugom na pragu u očekivanju "slijedećeg" vlaka a znam da nemam drugu šansu osim ove kojom počinjem ispočetka...
Otegotna okolnost mi je što ne radim, nemam rezervni položaj a ne mogu i ne želim ostati u ovom zlatnom kavezu koji čak i nije tako zlatan....
Ne radim, nisam radila jer sam dopustila mužu da me uvjeri da je bolje da stojim doma i budem staromodna kućanica s punom špajzom zimnice, pokrpanim čarapama i snovima skrivenim za neke druge , bez prava na život van stvaranja imanja...
Znam da ću otići, znam da će to biti brzo, ali ne znam kako se nositi sa strahom koji me muči. A muči me usporenost, neimaština, jad s kojim ću se suočiti prije ili poslije...
Koja korist da netko ipak vjeruje u mene kad ja ne želim naći novu grbaču ...a vidim i znam, sama mi se podmeće ne bi li me odvukla u kako kaže bolje dane...

Siouxi
Nema mesta kajanju Odluke proslosti su bas to-odluke proslosti, i ne mozes ih sada sa odredjene vremenske i emotivne distance ocenjivati a da te ne obuzmu losa osecanja. Tada si mislila da ispravno postupas-i to je to.
Secam se da smo prosle god. na jednoj temi pricali o nezadovoljstvu,nelagodnosti koju osecas - mislila sam da je sve to iza tebe.
Sama kazes da nista nije jednostavno...ako se covek ,,nasuce'' , moze i da se izbavi, samo treba uhvatiti ,,plimu'' ...a to ces opet sama najbolje proceniti-kako i kada.Ipak, ako ne moras plivati kilometrima - nemoj... nemoj se muciti i boriti sa talasima da ne potones. Okreni se oko sebe i prihvati se nekog oslonca koji ce te odrzavati na vodi, dok ne dodjes do bilo kakvog camca u kojem ces biti sigurna. Doobro odmori, razmisli o svemu, stavi na papir ako treba, isplaniraj u mislima, razmotri svako za i protiv- i kreni u akciju...Samo nemoj nista ishitreno. Ako mozes, zastiti sebe, i kreni hladne glave.Ne zelim da ovo zvuci kao pametovanje,vec samo kao dobronamerni savet
Budi sebi najbolji prijatelj- moguce je, i zastiti svoju neznu dusu koliko god mozes

[imagine]

Originally Posted by Siouxi

Kod mene je priča slično počela, ali bojim se da ima kraj kojeg nisam očekivala ni pod razno.
Naime, bila sam uvjerena da ću brak održati samoodricanjem i beskrajnom ljubavi...
Ipak nije baš sve tako jednostavno.

Nasukala sam se samo zato jer sam svog muža voljela više nego sebe i uvjerila ga da je on Taj, da je On neko i nešto, da je on sunce oko kojeg se okrećem...svojim sam ponašanjem pokazivala da je to tako i sebe dovodila u sve podčinjeniji položaj..
Jednom sam otvorila oči i ugledala osobu koja ne samo da ne zaslužuje moju bezgraničnu ljubav, nego ne zaslužuje ni poštovanje osim onog minimalnog što ga zaslužuje dugogodišnji partner s kojim sam stekla materijalno i izgubila duhovno...Jednog sam dana u ogledalu ugledala lice koje je bilo pretužno i napaćeno, lice koje me molilo da nešto učinim ..
Ljubav je nestala...

A gdije je tvoj muž sada ? Kako je on ,šta misli i osića u ovom trenutku ?
Ako ti je netko i dugogodišnji partner s kojim si stekla materijalno i izgubila duhovno, pari mi se da je on isto ka i ti u ovom binomu, jednađbi sa nepoznanicama : voljena osoba i ti...

A sad,ako on nije momentalno voljena osoba ne znam da li griješim ako njega vidim kao drugi element na ovoj temi,jelte

Ne bih željela biti gruba,ne daj Bože, no samo sam iskrena i pišem ono što mislim...

U toj oslabljenoj "bojišnici" , međuprostoru između ljubavi i indiferentnosti, pojavila se jedna osoba koja mi je ukazala da ima nade za mene. POkazala da još mogu dat životu, da od života još mogu dobiti...
U meni su bure , oluje, nevere emocija, ratovi između razuma i osjećaja,
bitke između navike i želje za promjenom; svađa između utopljenika i spasitelja sa slamkom spasa...
Trenutno sam na sto muka, trenutno sam jednom nogom na odlasku a drugom na pragu u očekivanju "slijedećeg" vlaka a znam da nemam drugu šansu osim ove kojom počinjem ispočetka...
Otegotna okolnost mi je što ne radim, nemam rezervni položaj a ne mogu i ne želim ostati u ovom zlatnom kavezu koji čak i nije tako zlatan....

Polako sa Apolonom ipak si još u kavezu kojega si vjeruj mi sama sebi zapaprila ,viruj mi

Nego, pusti muke kraju. Daj sidi i malo se umiri. Budi tiha...Čim god e snađu muke ti biži u mir i pokušaj što duže u njemu bivati...Tada si porazmisli o svemu ovome što ti se događa ,polako i bez straha, nema potrebe za strahom...A znaš i sama da ključeve od kaveza ionako imaš samo ti,zar ne ?

Ne radim, nisam radila jer sam dopustila mužu da me uvjeri da je bolje da stojim doma i budem staromodna kućanica s punom špajzom zimnice, pokrpanim čarapama i snovima skrivenim za neke druge , bez prava na život van stvaranja imanja...
Znam da ću otići, znam da će to biti brzo, ali ne znam kako se nositi sa strahom koji me muči. A muči me usporenost, neimaština, jad s kojim ću se suočiti prije ili poslije...
Koja korist da netko ipak vjeruje u mene kad ja ne želim naći novu grbaču ...a vidim i znam, sama mi se podmeće ne bi li me odvukla u kako kaže bolje dane...

S grbače na grbaču ,opet si na istom jarcu... s dužnim poštovanjem prema već pomenutom mladom prijatelju koji ti želi sve najbolje, voli te ? Voliš li ti njega ?A i prema onome za kojega si rekla da te nosia na grbači Da li tvoj muž još uvik voli tebe ?
Ili pak ti najviše voliš sebe
Ali ostani u miru..., poslušaj me ,ne nagli sa odlukama jer one se ne smiju donosti naprečac, moraju doći iz mira da bi imale šansu da odigraju svoju ulogu...

Da , strah od nepoznatog me muči i unaprijed se predajem događajima umjesto da preuzmem uzde i zauzdam ih..
Ništa nije na mojoj strani osim potpore osobe koja me voli , neopisivo, slatko, nešto poput školarca potpuno zanesenog lebdeći na oblaku. Ja sam žena deset godina starija od njega, s tužnim pričama, smrtnim slučajevima, bolešću, gubicima, ali sam puna duha , unutarnje snage i volje da još dadem životu sve što vrijedi u meni: humor, dobrota i ljubav koju imam za cijeli svijet i još jedan pored...
Na mojoj strani nisu ni stambeni uvjeti, ni ušteđevina, posao, ništa što me može održati , ali ja i dalje vjerujem da ima nešto iza ugla , nešto dobro, da jednom prestanu agonije koje proživljavam...

Pa sad il si ti princeza na zrnu graška, oli sam je stara luda baba koja se u ovom trenutku zapitala zašto se zoveš Siouxi oli to nije neko indijansko ime ,a indijanke znaju praviti šatore
Kolibe od pruća, etc... Ali Indijanke su vjerne tomu ih uči njihovo podneblje valjda

Znam točno što misliš, zna da je moguće da s vremenom sve postane slično ..
Nemam se namjeru preudavat. Čak ni ne želim neku vezu, ali mi je ova osoba tako dobra, tajko zaljubljena, otvara mi rajska vrata emocijama, otvara mi mjesto puno energije oslobođenih emocija ..
Osjećam se pametna, lijepa, plemenita, osjećam se posebna i rastem od divljenja koje mi ukazuje, od poštovanja postajem dobra i sretna osoba. On je izuzetno inteligentan, duhovniji tip, pun topline, znanja koje primjenjuje i koje mi znači više od metra drva ili rate kredita što je sad trenutno jedino što dobijem u svojoj kući, bez topline i osjećaja. U kući se osjećam prezrena, siromašna, osjećam se jadna i bijedna tako dovedena na rub ponora...
Ova me osoba još uvijek drži na životu.
Nalazim sebe, nije to problem, znam ja da je u meni bio velik dio odgovornosti na ovom stanju u kojem sam sad... Ipak želim otići i ipak želim osjetiti sve ono čemu sam se sve ove godine nadala: strast, igru, radost, veselje u svakoj situaciji...
Kod mene doma je sve otužno, naporno, mučno, mračno...

Što li me još drži ovdje?

Moram priznati mene zagrebale su me tvoje riči kada si o drvima govorila pomislila san da bi tu moga biti i odgovor na tvoje pitanje ...

Nadam se da nečete pogrešno protumačiti moje riči, jel imam neki filing da sam se negdi zae..la ka gordana neki dan
Al nema veze ,kaj bude da bude

Ljubav vam svima šaljem