Biti vjeran (ljubljenoj) osobi + voljeti sebe?

[Stepski Vuk]

Originally Posted by lucy

Prvenstveno zato što čovjeku monogamija nije u prirodi.

Jest meni...

[RED PILL]

je l' neko razmišljao o pitanju: kako ostati ljubljen svojoj vjernoj/vjernom?

to mi se čini malo teže...

ono, zajedno ste par desetina godina, vjerni, ali ljubljeni jedno-drugome, baš i ne...navika čini svoje



"Trenje, trenje,
To je sve što nam je ostalo od ljubavi,
Trenje, trenje..."

[Annabel]

Originally Posted by Eorlan

Aha... pa evo dragoj i meni je prije par dana bilo 6. Nismo u braku

Ništa nije zauvijek, ali sve je uvijek sada

u ovo sam pocela vjerovati tek u zadnje vrijeme...vecina se zabrinjava s onim "zauvijek", da li cemo biti zajedno dok nas smrt ne rastavi, mislim da je to manje bitno jer ne znamo sta ce biti sutra a jos manje za 20-30 godina. Naravno da treba teziti dugotrajnoj sreci...ali, kako se ljudi mijenjaju s vremenom tako se mijenjaju i predodžbe o toj sreci, a i ljubav sama.
Zaljubljenost ne traje vječno ali ljubav i poštovanje vjerujem da mogu.
Dio preraste u navike i "trenje" ali ipak bi ono ostalo trebalo "preživjeti".
A "kako?"...e to ne znam

A o "našoj" sreći ovisi "moja" sreća, i obrnuto. Tako i o "zajedničkoj" ljubavi ovisi i ljubav "prema samome sebi"...i obrnuto.

[Eorlan]

Pa ako je ljubav doživljena kroz prizmu uma naravno da će izbljediti, umu treba uvijek novi poticaj. Novi poticaj naravno jeste svaki novi trenutak, ali živeći unutar iluzije vremena ne primjećujemo to novo sada.

Hvala

[Eorlan]

Originally Posted by Annabel

u ovo sam pocela vjerovati tek u zadnje vrijeme...vecina se zabrinjava s onim "zauvijek", da li cemo biti zajedno dok nas smrt ne rastavi, mislim da je to manje bitno jer ne znamo sta ce biti sutra a jos manje za 20-30 godina. Naravno da treba teziti dugotrajnoj sreci...ali, kako se ljudi mijenjaju s vremenom tako se mijenjaju i predodžbe o toj sreci, a i ljubav sama.
Zaljubljenost ne traje vječno ali ljubav i poštovanje vjerujem da mogu.
Dio preraste u navike i "trenje" ali ipak bi ono ostalo trebalo "preživjeti".
A "kako?"...e to ne znam

A o "našoj" sreći ovisi "moja" sreća, i obrnuto. Tako i o "zajedničkoj" ljubavi ovisi i ljubav "prema samome sebi"...i obrnuto.

Zašto bi trebali težiti dugotrajnom ičemu? Ne postoji ništa u vremenu. Težiti treba jedino sadašnjosti, ali i to je pogrešno jer nemožeš težiti nečemu što već jeste.

Težnja stvara očekivanje koje stavlja zahtjeve pred sadašnjost bez kojih bi sadašnjost bila viđena za ono što jeste: čisto savršenstvo

Ljubav nije nešto što treba održavati, već nešto prema čemu jednostavno treba biti otvoren.

Sreća, mir, ljubav, ne ovise o ničem. Sva ta stanja su neodvojiva od onog što mi jesmo. Sve što možemo je odabrati drukčije viđenje u kojem su stvari relativne i u kojem sreća ovisi o nečemu.

Hvala ti

[Annabel]

Originally Posted by Eorlan

Sreća, mir, ljubav, ne ovise o ničem. Sva ta stanja su neodvojiva od onog što mi jesmo. Sve što možemo je odabrati drukčije viđenje u kojem su stvari relativne i u kojem sreća ovisi o nečemu.

sreca ovisi o onome sto pojam sreca za nas predstavlja. Da pitamo 10 ljudi sto je za njih sreca dobili bismo 10 razlicitih odgovora.
Kako moze sreca biti stanje koje ne ovisi o nicem ako kazes da je neodvojiva od onog sto mi jesmo?...to znaci da ipak ovisi o nama i od onog sto mi smatramo srecom i sto nas usrecuje.

[Eorlan]

Originally Posted by Annabel

sreca ovisi o onome sto pojam sreca za nas predstavlja. Da pitamo 10 ljudi sto je za njih sreca dobili bismo 10 razlicitih odgovora.
Kako moze sreca biti stanje koje ne ovisi o nicem ako kazes da je neodvojiva od onog sto mi jesmo?...to znaci da ipak ovisi o nama i od onog sto mi smatramo srecom i sto nas usrecuje.

Mislio sam na ono što mi doista jesmo, a ne ono što izražavamo u manifestaciji

Pojam sreće ne određuje sreću. Jer ako mislimo da nas nešto usrećuje onda mislimo i da smo sretni. Oboje su misli, doživljaj kroz um. Doživljaj srca ne ovisi o umnim stvarima. Srce jednostavno voli. Iz njega ljubav na neki način izvire. I sreća i mir. Dakle ne može u tome oskudjevati niti to treba tražiti iz vanjskog izvora. Sve što treba je živjeti srcem, a ne umom. Um ima drugu svrhu, a i sam može biti voljen i tu ljubav reflektirati.

Hvala ti

[Stepski Vuk]

Originally Posted by Eorlan

Sreća, mir, ljubav, ne ovise o ničem. Sva ta stanja su neodvojiva od onog što mi jesmo. Sve što možemo je odabrati drukčije viđenje u kojem su stvari relativne i u kojem sreća ovisi o nečemu.

Nije točno...

SVE ovisi o nama samima - svi smo individualne kapi i svi ljubimo na različite načine, ovisno koliko smo se uspjeli izgraditi iznutra, u duši (tijelo je samo futrola).

Metaforički, "nutarnju izgrađenost" možemo uspoređivati s očima (pogledima) planinara - oni koji se uspiju uspeti na najvišu točku planine, puno dalje i puno više vide od onih koji su (za)ostali u podnožju.

Mislim, možeš biti otvoren koliko hoćeš, bezgranično, ljubiti svaku travku i svaki cvijet, a ipak biti sam i nesretan.

Postoji jedan mali trik kojim se Svevišnji poslužio kako bi ljubav dobili samo oni koji je istinski "zaslužuju".

Da svi zaslužuju ljubav i da je svi imaju, zar bi sadašnji trenutak ovog svijeta bio ovakav ???

Dakle, treba se dosjetiti tog malog trika i onda gledati srcem, ne očima.

A nije zgorega ako ste još i kojim slučajem u posebnoj Božjoj milosti - u narodu se to obično kaže da imaš sreće u životu:

"Bolje se roditi bez one stvari nego bez sreće - jer, ako imaš sreće, i on će ti narasti !"

[Eorlan]

Ma naravno, gdje bi ljudi bili bez planinarenja.

Ono što hoću reći je da je ljubav u toj metafori posvuda. Nije zapravo bitno gdje si i koliko visoko već koliko jasno opažaš ljubav koja te okružuje i koliko je prihvaćaš. Izgrađivanje je neminovno, i nesvjesno se ljudi izgrađuju... u raznim smjerovima.

Sadašnji trenutak svijeta je upravo onakav kakav treba biti. Možemo reći, isprogramirani smo itd. ali srce ne laže. Znamo što osjećamo i stoga je stvar izbora što ćemo činiti. Izabrali smo odvojenost, kako bi naučili što je jedinstvo

Hvala

[minjabg]

Osetiti ljubav prema sebi,a ne uhvatiti se u zamku samoljublja nije lako.Opet,nije nemoguce.
Ako umemo da negujemo svoje telo i dusu na istinski nesebican nacin,cemu strah?
Ako je nas unutrasnji svet dovoljno mali da ,,zivi'' nezavisno i nesmetano od nasih voljenih,a istovremeno dovoljno veliki da nase voljene docekuje bez straha od narusavanja naseg ,,kucnog reda'',cemu strah?
Ako je taj unutrasnji svet istovremeno i moj i nas bez straha od narusavanja,promena,dominacije jednog od nas,cemu strah?
Kada bi ljubav dozivljavali kao prelepu kucu,cije prostorije smo mi i nasi voljeni ... namestaj su nasa osecanja,htenja,zelje,mogucnosti...
E, sad,poznato je da se povremeno mora napraviti drugaciji raspored namestaja u kuci Nekad ce komoda stajati ovde ili onde,ali se pazi na estetiku i opstu dobrobit. Najvaznije je da oboje shvate da su vrhunski dekorateri. A ne - jedno se bavi tom unutrasnjom dekoracijom,a drugo se ,,bacilo'' na fasadu.Ljubav se mora negovati sa puno strpljenja,volje i uzivanja u tome - mislim na ljubav prema sebi pre svega,pa potom na ljubav prema drugome.