Opraštanje ima iscjeljujuću moć..

[chameleon]

Originally Posted by chameleon

Opraštanje drugima je mir u sebi. Mir u sebi ne mora ovisit o drugima jer jedino u čemu nemir nastaje smo Mi. Mi koji imamo nešto protiv sebe.

Regule i konstrukcije su toliko već izlizane (bez obzira na znaćenje) da kad vidim što sam napisao, pomalo se blentavo osjećam.
Mislim, takvo nešto sam svaki dan mogao složit na sveopće veselje. I u toj gužvi sve bi postalo općenito, generalno..., opći dojam.

[simona]

Originally Posted by Bobica

Ma ok drugima ajde još to i mogu shvatiti ali šta da oprostim sebi to ne kužim stvarnoo ili sam toliko glupa i tupava da ne mogu skužiti jel toliko se na ovoj temi priča treba oprostiti sebi pa šta da si oprostim ljudi moji ne kužim jel možda to što nisam utekla tog momenta ili da si oprostim što nisam i ja bila isto ubijena tu noć a mogla sam biti ne znam očito sam glupa i tupa pa ne kužim..

Možda si predbacuješ da nisi ništa učinila da tako ne bude, da ga spasiš na neki način. I možda si predbacuješ što si ti ostala živa.......krivnja i bijes......Odlučiti prihvatiti realnost kakva je i ostaviti emocije koje se izdignu uvijek kada se sjetiš te traume, to bi moglo biti oprostiti sebi.....

[Eorlan]

Originally Posted by chameleon

Regule i konstrukcije su toliko već izlizane (bez obzira na znaćenje) da kad vidim što sam napisao, pomalo se blentavo osjećam.
Mislim, takvo nešto sam svaki dan mogao složit na sveopće veselje. I u toj gužvi sve bi postalo općenito, generalno..., opći dojam.

Nitko te ne ocjenjuje

Ali kada bi, od mene bi dobio pet

Uostalom... na čitatelju je da odluči što želi. Istinu ili ispriku...

[Uoo]

bobice tragedije u zivotu nam sluze kao odlicni argumenti da se prica u glavi nastavi beskonacno vrtjeti..

zelis li promjenu uistinu moras znati nekoliko stvari prvo..

a to je prepoznati kazetu.. pricu koja se stalno vrti i drzi te u vibraciji bolesti.. tuge.. jada..

za pocetak promatraj pricu koja se vrti u tvojoj glavi.. bez stava o prici.. bez suda.. samo promatraj.. primjetit ces kada pricu pocnes promatrati umjesto da sudjelujes u njoj ona ce se zaustaviti..

onda si spremna za korak dalje.. kada se prica zaustavi mozes locirati njen dublji uzrok na energetskoj razini.. osjeti svoje tijelo i osjeti senzaciju.. nelagodu.. grc.. stagod jest u tvojem tijelu najizrazenije vjerojatno je izvor odrzavanja stanja u disbalansu i perpetuira pricu, a prica perpetuira to energetsko stanje.. znaci zatvoren ciklus beskonacnog "trovanja" u bicu..

sada upravo kao sto si promatrala misli.. promotri te senzacije kakve god bile i gdje god bile locirane.. kako se osjecas.. promatraj to isto kao i ranije misli.. bez suda.. bez misljenja o tome.. cisto svjedocis tome.. mozes toj energiji dat do znanja da joj svjedocis kazes li joj "vidim te".. kod mene se pokazalo da to jako ubrzava rastvaranju takvih gustih teskih vibracija..

ovime se osvjestavas.. i uvodis svijetlo u svoje bice koje ce ocistiti blokade i patnje koje te drze u grcu i muci.. to je taj oprost o kojem se prica.. kada prestanes bjezati na van.. i spremna si pogledati sto se desava unutra.. i stopiti se sa svime time.. otpustiti svoje grceve iznutra koji ti stvaraju patnju jer se opires toku zivota.. pa pucas.. kao sto puca i suho drvo koje se vise ne moze uvijati na vjetru..

zato jos jednom ponavljam.. nedaj se aktivno uvuci u dijalog misli.. odrzavaju te u konceptualnom zatvoru pakla.. promatraj ih bez boje.. bez oblika.. budi prozirna i neka sve sto jest prolazi kroz tebe bez prijanjanja.. samo propusti sve neka ide kuda zeli i treba ici..

eh sad.. to je izlaz iz ovozemaljskog pakla.. samo pitanje je dal patimo dovoljno da smo spremni na to da izadjemo.. il mozda bolje reci dal nam je sloboda dovoljno bitna da smo spremni odbaciti identitet patnika i zrtve?

jer promatrajuci zrtvu ti vise neces biti zrtva.. vec kozmicka svijest.. ja na tvojem mjestu nebi cekao ni sekunde.. jer sam i sam prosao strasne patnje koje su mi otvorile oci i danas ih ne vidim kao prokletstvo vec blagoslov

Originally Posted by Bobica

Često se pitam kako da oprostim nekome tko je pred mojim očima počinio ubojstvo ispalivši cjeli šanžer metaka u osobu koju sam voljela i koja mi je bio pravi iskreni prijatelj..a mene tada odveo u pakao i ponor iz kojeg se i dan danas izvlačim.Sjećam se svakog detalja i svake izgovorene riječi te noći,sjećam se ljudi oko mene,sjećam se svakog izraza lica,vrištanja,plača,bježanja pojedinih ljudi dok je pucnjava trajala a ja sam stajala u nevjerici i sve to gledala, ne ne mogu to zaboraviti i nemojte mi govoriti da se to može zaboraviti.
Otišao je te noći jedan nedužan mladi život.Kako da to zaboravim i oprostim?
Kako da zaboravim pakao koji godinama prolazim radi te noći?Kako?Da sebi oprostim?
A šta da si oprostim ne znam šta i šta sam ja zapravo kriva u svemu tome?Kako da ja oprosim toj osobi ne kužim??
Da mu kažem još na kraju hvala što si mi uništio mladost koju sam provela na psihijatriskim lječenjima radi toga što si napravio i hvala što ću i ovaj Božić i N.god.radi toga provesti u bolnici a ne sa svojom obitelji.

Bobić, takvu priču mogu i ja napisati. A budi sigurna da sličnu imaju svi koji su se uključili u raspravu. Ne bi ni bili na ovom topicu da nas netko nije svjetski sjebao (jednom ili više puta).
Jedna od mojih priča je pokušaj silovanja.

Ne možeš to zaboraviti i makni fokus s toga što trenutno "ne možeš". Ti znaš bolje od mene, a ja vidim da se možeš prestati pitati i možeš si prestati predbacivati i možeš prestati sve to prizivati u sjećanje. Nad svim nabrojenim TI imaš kontrolu i to je dobar početak.

Znam da proučavaš hopsanje i već si pročitala da nije lako čistiti takve stvari, ali je isto tako moguće. Opraštanje nije tipka pa ćemo je stisnuti i oprostiti - to je glupost, proces nije tako banalan.

Ajde još jednom pročitaj moj post par stranica prije, o samom procesu. Napisala sam ga iz iskustva kada sam postala svjesna da sam oprostila nešto što nisam mogla oprostiti... Jesam je potvrdila zapažanje sličnog procesa kod sebe.

Suma sumare... "Mir počinje s Tobom".

[frust]

Originally Posted by Bobica

Često se pitam kako da oprostim nekome tko je pred mojim očima počinio ubojstvo ispalivši cjeli šanžer metaka u osobu koju sam voljela i koja mi je bio pravi iskreni prijatelj..a mene tada odveo u pakao i ponor iz kojeg se i dan danas izvlačim.Sjećam se svakog detalja i svake izgovorene riječi te noći,sjećam se ljudi oko mene,sjećam se svakog izraza lica,vrištanja,plača,bježanja pojedinih ljudi dok je pucnjava trajala a ja sam stajala u nevjerici i sve to gledala, ne ne mogu to zaboraviti i nemojte mi govoriti da se to može zaboraviti.
Otišao je te noći jedan nedužan mladi život.Kako da to zaboravim i oprostim?
Kako da zaboravim pakao koji godinama prolazim radi te noći?Kako?Da sebi oprostim?
A šta da si oprostim ne znam šta i šta sam ja zapravo kriva u svemu tome?Kako da ja oprosim toj osobi ne kužim??
Da mu kažem još na kraju hvala što si mi uništio mladost koju sam provela na psihijatriskim lječenjima radi toga što si napravio i hvala što ću i ovaj Božić i N.god.radi toga provesti u bolnici a ne sa svojom obitelji.

Opraštanje se ne radi zbog drugih, već zbog sebe, zbog one perceptivne sposobnosti doživljavanja sebe kao odvojene individue.Ta osoba ne bi to uradila da i sama nije žrtva, mi smo žrtve žrtava, i taj ciklus traje dok ga ne ko ne zaustavi, dok ne shvati mehanizam funkcionisanja.Svako ima moć ali je inercija jaka.

[Lusi]

Opraštanje se ne radi zbog drugih, već zbog sebe, zbog one perceptivne sposobnosti doživljavanja sebe kao odvojene individue.Ta osoba ne bi to uradila da i sama nije žrtva, mi smo žrtve žrtava, i taj ciklus traje dok ga ne ko ne zaustavi, dok ne shvati mehanizam funkcionisanja.Svako ima moć ali je inercija jaka.

Je li to baš tako?
Praštamo li ili ne praštamo samo zbog sebe?

Ako praštamo da bismo pomogli sebi, zašto se dešava da ljudi koju su nam nanijeli nepravdu imaju grizodušje i traže oprost?

[Jesam]

Originally Posted by Lusi

Je li to baš tako?
Praštamo li ili ne praštamo samo zbog sebe?

Ako praštamo da bismo pomogli sebi, zašto se dešava da ljudi koju su nam nanijeli nepravdu imaju grizodušje i traže oprost?

Moram priznati da ne razumijem što si ovime htjela reći?

Definitivno trebamo praštati prvenstveno radi sebe jer nas gorčina i ostale negativne emocije poput sidra vuku na dno i drže u zatočeništvu.

A kako će reagirati osoba koja je učinila neku nepravdu ili loše djelo, da li se oni grizu ili ne ... to je njihov problem. Znamo da moramo preuzeti odgovornost za vlastiti život, pa tako se ne trebamo baviti rješavanjem tuđih emocija.

Ako netko ima grižnju savjesti - neka se s njom nosi ili neka se ispriča i nešto iz toga nauči. Svatko može pogriješiti i svatko može naučiti. Ako to želi.