Nije baš ugodno kad izgubiš sebe. Sve nestane u vezi prijašnjeg sebe ali ostane sjećanje sebe. Nema cilja, nema motivacije, entuzijazma…. samo neka dosada kad dođeš s posla. Tko dođe s posla? Tijelo? Postoji samo trenutak koji postoji u neprekinutom trenutku. Zvukovi, senzacije.. ali nikoga nema.. samo postojanje bez uživaoca postojanja.
Pojavljuju se misli: “Ne sviđa mi se to!” A nikog nema!?
Koliko li te naviknute misli o nekom sebi uviđaju da govore o nekom misaonom sebi? Što to vidi a da ga nema u tom tijeku postojanja? I opet svjesno se vidi da je to samo tranzicija ostatka prošlosti. Opet misli uhvaćene svjesno. Ili..
Nije baš ugodno kad izgubiš sebe. Sve nestane u vezi prijašnjeg sebe ali ostane sjećanje sebe. Nema cilja, nema motivacije, entuzijazma…. samo neka dosada kad dođeš s posla. Tko dođe s posla? Tijelo? Postoji samo trenutak koji postoji u neprekinutom trenutku. Zvukovi, senzacije.. ali nikoga nema.. samo postojanje bez uživaoca postojanja.
Pojavljuju se misli: “Ne sviđa mi se to!” A nikog nema!?
Koliko li te naviknute misli o nekom sebi uviđaju da govore o nekom misaonom sebi? Što to vidi a da ga nema u tom tijeku postojanja? I opet svjesno se vidi da je to samo tranzicija ostatka prošlosti. Opet misli uhvaćene svjesno. Ili..
Mislila sam da poznajem sebe. I koliko ću još takvih misli imati, tko zna.Ako mi nismo naše misli a posljedično tome niti naše emocije tko smo uopće?
bez ikakve sumnje smo to nešto, što primjećuje te misli, emocije, iskustva.. pa i sumnju da ne možemo biti nešto takvo, tako jednostavno i bliže od vlastite kože.
Baš čudno pitanje, tvrdnja.
A i ona je varka da se ne vidi nešto sasvim jednostavno i očito.
Sijevne?
Opet nema veze.
Cijelo vrijeme si ti ono što tražiš. Već.
Beskrajan, svijetao, tihi, mirni ocean sa beskrajnim varijacijama valovanja.