Tuđa nevolja i naša participacija

Nisam sigurna kako bih forumulirala i ne znam da li ću dobro objasniti.

U subotu sam čula stravičnu priču o sudbini jedne obitelji. Ne poznajem ih, no svejedno sam se našla u stanju laganog šoka, ušutjela sam na tren, oči su mi se napunile suzama, knedla stala u grlu, a za pleksus sam imala osjećaj da mi je raznesen.
Priču ne želim prenijeti na forum, mučno mi je o tome pisati, a i nema smisla da vas zbediram time...

Kako se nosite s tim? Konkretno, radi se o stvarima koje nas se ne tiču i na koje nemamo nikakvog utjecaja. Osobno me ponekad smetaju takve priče i radije bih da ih nikada nisam čula, jer me ne bi boljela tuđa sudbina i vlastita nemoć naspram oštećenih.

S druge strane, ako postoji razlog za sve, postoji i razlog zašto je ta priča došla baš do mene. A ako postoji razlog - zašto sam bespomoćna? Je li to način na koji mi iz okoline participiramo sa žrtvama?

Vjerujem da ste se našli u sličnoj situaciji... što napraviti? Kako se postavite?

[Fae]

Nisi bespomoćna, pošalji im svjetlost i ljubav i zamoli anđele da im pomognu onako kako je najbolje za njih, tako ja uvijek radim .

Originally Posted by Fae

Nisi bespomoćna, pošalji im svjetlost i ljubav i zamoli anđele da im pomognu onako kako je najbolje za njih, tako ja uvijek radim .

Napravim nešto slično automatski kada čujem za nečiju patnju ili vidim hitnu pod rotirkom, no, moj osjećaj potrebe za sudjelovanjem tu ne prestaje.

[Fae]

Originally Posted by lucy

Napravim nešto slično automatski kada čujem za nečiju patnju ili vidim hitnu pod rotirkom, no, moj osjećaj potrebe za sudjelovanjem tu ne prestaje.

Znam, meni je sve to isto teško, i isto mi se srce stisne i kad čujem hitnu pomoć. Zato više ne gledam vijesti uopće, na tv-u gledam samo dokumentarce. Ne znam situaciju, ali ako možeš pomoći fizički pomozi, a ako ne možeš ne znam šta šta bi drugo mogla napraviti. Ja se nadam da ova moja molba bar malo olakša njihovu situaciju, i pridonese iscjeljenju te situacije, ako je to u tom trenutku sve što mogu napraviti. Ponekad čovjeku fali samo malo pozitive ili utjehe da se pokrene i sam sve riješi.

[Gabi]

Jutros kada sam se vozila na posao, prolazio je dečko koji vjerojatno ima neku vrstu paralize, ugl. teško je hodao... često se odmarao jer nije mogao dugo...
Gle, kad su meni suze počele...jednostavno si nisam mogla pomoći.

Inače nebi ovo spominjala da nisi započela sa temom...
Tada sam bila tužna, i sad kad se sjetim tužna sam...samo ne prisjećam se stalno toga, jer to nema svrhe.
Kao da te netko ošamari, to je taj tren i gotovo. Mi sebe mučimo tako da prizivamo to sjećanje koje nas ne prestaje mučiti...

Možda ovo zvuči sebično, smatram da ne možemo sebi stavljati nešto na odgovornost ako ne možemo ništa napraviti povodom toga.
Lucy, možda ti nešto možeš napraviti, ako ne možeš tu prestaje...
Jedino što možeš, kada napraviš što ti savijest nalaže, je da budeš ti sretna i da širiš dobre vibracije

[frust]

Originally Posted by lucy

Nisam sigurna kako bih forumulirala i ne znam da li ću dobro objasniti.

U subotu sam čula stravičnu priču o sudbini jedne obitelji. Ne poznajem ih, no svejedno sam se našla u stanju laganog šoka, ušutjela sam na tren, oči su mi se napunile suzama, knedla stala u grlu, a za pleksus sam imala osjećaj da mi je raznesen.
Priču ne želim prenijeti na forum, mučno mi je o tome pisati, a i nema smisla da vas zbediram time...

Kako se nosite s tim? Konkretno, radi se o stvarima koje nas se ne tiču i na koje nemamo nikakvog utjecaja. Osobno me ponekad smetaju takve priče i radije bih da ih nikada nisam čula, jer me ne bi boljela tuđa sudbina i vlastita nemoć naspram oštećenih.

S druge strane, ako postoji razlog za sve, postoji i razlog zašto je ta priča došla baš do mene. A ako postoji razlog - zašto sam bespomoćna? Je li to način na koji mi iz okoline participiramo sa žrtvama?

Vjerujem da ste se našli u sličnoj situaciji... što napraviti? Kako se postavite?

U pitanju je podsvesni strah da ako se na ovom svetu dešavaju takve stvari, preti potencijalna opasnost da se dese bilo kome.To je i bunt koji se pretvara u nemoć zbog činjenice da te to okružuje, a informacija je ušla u tvoj život kao još jedno iskušenje na putu ka ...

[Jesam]

Originally Posted by lucy

Nisam sigurna kako bih forumulirala i ne znam da li ću dobro objasniti.

U subotu sam čula stravičnu priču o sudbini jedne obitelji. Ne poznajem ih, no svejedno sam se našla u stanju laganog šoka, ušutjela sam na tren, oči su mi se napunile suzama, knedla stala u grlu, a za pleksus sam imala osjećaj da mi je raznesen.
Priču ne želim prenijeti na forum, mučno mi je o tome pisati, a i nema smisla da vas zbediram time...

Kako se nosite s tim? Konkretno, radi se o stvarima koje nas se ne tiču i na koje nemamo nikakvog utjecaja. Osobno me ponekad smetaju takve priče i radije bih da ih nikada nisam čula, jer me ne bi boljela tuđa sudbina i vlastita nemoć naspram oštećenih.

S druge strane, ako postoji razlog za sve, postoji i razlog zašto je ta priča došla baš do mene. A ako postoji razlog - zašto sam bespomoćna? Je li to način na koji mi iz okoline participiramo sa žrtvama?

Vjerujem da ste se našli u sličnoj situaciji... što napraviti? Kako se postavite?

Hm, upravo čitam Ho'oponopono i kaže 'vako:

„Što se dešava unutar mene što se javlja u vidu "XY tragedije" kod ove obitelji a mene pogađa?“

Drugim riječima, priču koju si čula, čula si s razlogom. Na tebi je da kroz meditaciju saznaš zašto. Sinkronicitet. Možda kroz nju trebaš saznati i/ili naučiti nešto o sebi.

To ti je isto kao kad se rasplačeš na tužan film ako je tematika takva da se s njom (ili nekim od likova) možeš identificirati.

Uzrok leži u tebi.

[A Lili]

Originally Posted by Jesam

Hm, upravo čitam Ho'oponopono i kaže 'vako:

„Što se dešava unutar mene što se javlja u vidu "XY tragedije" kod ove obitelji a mene pogađa?“

I ja pročitala prije par dana, vidim jučer na jednoj o tema link na istu knjižicu baš dok sam se zahvaljivala na jednom događaju (čisti sinhronicitet) a sad i ova tema.

To bi i ja rekla bez da sam pročitala Ho'opon..., sve se događa s razlogom. Ako prihvatiš takav način razmišljanja, čak i najgori događaji su tu da bi nas naučili nešto novo...

Originally Posted by Jesam

Hm, upravo čitam Ho'oponopono i kaže 'vako:

„Što se dešava unutar mene što se javlja u vidu "XY tragedije" kod ove obitelji a mene pogađa?“

Drugim riječima, priču koju si čula, čula si s razlogom. Na tebi je da kroz meditaciju saznaš zašto. Sinkronicitet. Možda kroz nju trebaš saznati i/ili naučiti nešto o sebi.

To ti je isto kao kad se rasplačeš na tužan film ako je tematika takva da se s njom (ili nekim od likova) možeš identificirati.

Uzrok leži u tebi.

Nećeš vjerovati... ovako nešto mi je postavila jedna draga dušica s ovog foruma i kada sam joj odgovarala blinknula me je spoznaja.
U djetinjstvu sam gledala patnju bića koje sam jako, jako voljela, a bila sam potpuno bespomoćna i nisam ništa mogla. Zaliječila sam to donekle, potisnula, kasnije sam volontirala sa žrtvama i nekako kompenzirala...

U principu, ne mogu to zaboraviti, a jedino važno što mogu naučiti iz toga je primjer osobe kakva nikada neću i ne smijem biti... i te traume jesu okidač abnormalne količine tuge i patnje koja me obuzme zbog nemoći svaki puta kada se susretnem s tuđom traumatičnom situacijom.

U biti, tu traumu ne želim zaboraviti, imam osjećaj da ne bi bilo fer prema osobi koja je patila.

Uf... baš sam zapetljala, ha...

[teemo]

Originally Posted by lucy

U principu, ne mogu to zaboraviti, a jedino važno što mogu naučiti iz toga je primjer osobe kakva nikada neću i ne smijem biti... i te traume jesu okidač abnormalne količine tuge i patnje koja me obuzme zbog nemoći svaki puta kada se susretnem s tuđom traumatičnom situacijom.

U biti, tu traumu ne želim zaboraviti, imam osjećaj da ne bi bilo fer prema osobi koja je patila.

Uf... baš sam zapetljala, ha...

Slobodni smo birati svoja uvjerenja ali je zeznuto
sto smo , u paketu, i odgovorni za posljedice i eventualnu patnju.
Bilo koja prica na razumskoj razini nece proci i to ti je jasno ...