Ovo je diskusija na temu "Volio sam djevojku" u podforumu Duhovnost Walter Trobisch: ''Volio sam djevojku''
http://www.step.hr/problemi/knjige.shtml
Moram vam kazati da nisam ...
Moram vam kazati da nisam zalud tipkao na ovom forumu - prvi konkretni rezultat ogleda se u činjenici da mi je na kućnu adresu stigla dugo tražena knjiga...
No, vratimo se četvrt stoljeća u prošlost, kada sam prvi puta posjetio Međugorje. Jedna od posebnosti tog posjeta bila je i kupnja ove knjige. I dan-danas se sjećam one niske police gdje su uredno bili složeni primjerci jedino ove knjige, u niz redova. Upitao sam prisutnog svećenika zašto nema više različitih naslova, a on me znakovito pogledao ispod naočala i samo kratko rekao:
"To je dovoljno."
Malo sam prelistao knjižicu, onako brzinski, prijatelji su me zvali da idemo dalje i tako sam kupio samo JEDAN primjerak ovog predivnog štiva.
Svi vi koji ste (pro)čitali ovo izvrsno djelo, znate zašto žalim što sam uzeo samo jedan primjerak.
Knjigu sam pročitao puno puta (o sadržaju ću naknadno), a onda je ona krenula na svoj čarobni put - nema kome nisam pričao o njoj i nema kome je nisam posuđivao. A posebno me oduševljavala pomisao da ću tu knjižicu moći dati svojoj djeci kad uđu u ono "nezgodno" razdoblje. Jer, za mene je već bilo kasno i nikad nisam prežalio što mi se to čudesno štivo nije našlo u rukama puno, puno ranije...
Knjižica je tako putovala od duše do duše i uvijek mi se vraćala, a ja sam beskrajno uživao u onim odbljescima sreće koje sam zapažao u svim očima sretnika koji su imali tu privilegiju da pročitaju nešto što toliko odudara od uobičajenih i nametnutih klišeja socijalističkog establishmenta a odnosi se na krucijalnu temu ljudske spolnosti.
Sve do jedne kišne jesenske večeri...
Jedna mlada djevojka, meni skoro nepoznata, vraćala mi je moju knjižicu. U njenom društvu bila je još jedna djevojka po imenu Ana. Ne znam objasniti kako, ali imam urođenu sposobnost da prepoznam i predosjetim lošu vibru kod osobe koju susrećem prvi puta. Tako je bilo i ovaj put, ali na nagovor mojih prijatelja ja sam popustio i knjigu posudio toj nesretnici Ani.
Dalje pretpostavljate što je bilo - bezbroj puta sam je zvao na telefon, slao poruke po osobama koje su je znale, ali uzalud. Jednom sam se zaputio i do njenog stana, ali se ona već odselila.
Ponovno sam posjetio Međugorje 1990. godine vjerujući da ću moći kupiti "svoju" knjigu. Na moju ogromnu žalost, ona sobica i ona polica sada su narasle u velebnu knjižnicu/knjižaru s bezbroj naslova, ali onog kojeg sam ja snatrio nije nigdje bilo...
A onda je došao prokleti krvavi rat i mojoj fenomenalnoj knjižici zagubio se svaki trag...
I dan-danas, kad se sjetim svih mogućih pokušaja traženja knjižice, ne mogu a da ne pomislim kako su se sve stvari posložile tako da mi ona bude nedostupna dugi niz godina. Najviše sam žalio što jedno takvo edukativno štivo nisam mogao ponuditi svojoj djeci i bezbroj puta mi je došlo da onoj Ani zveknem takvu šamarčinu kako bi zauvijek zapamtila ŠTO su KNJIGE.
Nažalost, ili na sreću, nikada je nisam više sreo - ona je bila samo izaslanik sila tame i ona koja je uspješno izvršila njihov naum...
Danas, otprilike 23 godine poslije, ta je knjižica opet u mojim rukama!
Nastavlja se...
"...U životu treba mudro da šutiš
Al' riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka ISTINA
Neka bude rečena za Čovjeka..."
Moram vam kazati da nisam zalud tipkao na ovom forumu - prvi konkretni rezultat ogleda se u činjenici da mi je na kućnu adresu stigla dugo tražena knjiga...
Sve do jedne kišne jesenske večeri...
Jedna mlada djevojka, meni skoro nepoznata, vraćala mi je moju knjižicu. U njenom društvu bila je još jedna djevojka po imenu Ana. Ne znam objasniti kako, ali imam urođenu sposobnost da prepoznam i predosjetim lošu vibru kod osobe koju susrećem prvi puta. Tako je bilo i ovaj put, ali na nagovor mojih prijatelja ja sam popustio i knjigu posudio toj nesretnici Ani.
Dalje pretpostavljate što je bilo - bezbroj puta sam je zvao na telefon, slao poruke po osobama koje su je znale, ali uzalud. Jednom sam se zaputio i do njenog stana, ali se ona već odselila.
I dan-danas, kad se sjetim svih mogućih pokušaja traženja knjižice, ne mogu a da ne pomislim kako su se sve stvari posložile tako da mi ona bude nedostupna dugi niz godina. Najviše sam žalio što jedno takvo edukativno štivo nisam mogao ponuditi svojoj djeci i bezbroj puta mi je došlo da onoj Ani zveknem takvu šamarčinu kako bi zauvijek zapamtila ŠTO su KNJIGE.
Nažalost, ili na sreću, nikada je nisam više sreo - ona je bila samo izaslanik sila tame i ona koja je uspješno izvršila njihov naum...
Ccc, Vuče, pa nemoj tako.
Ne misliš li da si možda sam malo kriv kad si skoro nepoznatoj osobi posudio knjigu?
Uostalom, tko zna što se dotičnoj Ani dogodilo u životu. Možda joj je knjiga spasila život. Možda se od nje nije mogla rastati. Možda joj je u tom trenutku trebala više nego tebi. A možda joj se nešto i dogodilo pa nije bila u stanju vratiti ... sve ima svoj razlog i ništa nije slučajno.
Glavno da si ti naposljetku ipak došao do svoje knjige.
I dan-danas, kad se sjetim svih mogućih pokušaja traženja knjižice, ne mogu a da ne pomislim kako su se sve stvari posložile tako da mi ona bude nedostupna dugi niz godina. Najviše sam žalio što jedno takvo edukativno štivo nisam mogao ponuditi svojoj djeci....
Nažalost, ili na sreću, nikada je nisam više sreo - ona je bila samo izaslanik sila tame i ona koja je uspješno izvršila njihov naum...
Ta knjižica je očigledno trebala tebi, ali ne i tvojoj djeci........Ana ti je na neki način pomogla, samo je potrebno vidjeti zašto?...sve ima svoj razlog i svrhu. Zašto uvlačiti u sve to sile tame?????
Vuče, u potpunosti razumijem. Ja se ne sjećam kojim sam sve Anama posudila svoje knjige.. sjećam se da se je povremeno javila koja Ana koja bi pitala da li smije nekoj drugoj Ani posuditi moju knjigu... barem 20 knjiga imam kod Ane.
Mogu se samo nadati da je netko kroz njih nešto naučio.. ali bez obzira na to, nema opravdanja za nevraćanje tuđe stvari, a posebno nečega od trajne vrijednosti kao što je knjiga.