Isus Krist

[Jesam]

Dokazivanje pomoću kovanog novca jedan je od podcijenjenijih metoda u arheologiji, ali omogućuje izvrsno datiranje iz niza razloga, između ostalog i zato što se kovanice s vremenom ne raspadaju. Na žalost kršćanskih propagandista, ovakvih kovanih dokaza za rano kršćanstvo nema:

„Pomno razmatranje dokaza koje nude kovanice moglo bi uzdrmati temelje literarne priče. To je zato što se kovanice proizvode odmah nakon događaja kao reakcija na njih, dok se literarna bilješka često sastavlja dugo nakon događaja te može patiti od pristranosti ili čak otvorenog izvrtanja ili zatajivanja činjenica."

Zašto nema kršćanskih kovanica koje datiraju iz prvog, drugog i trećeg stoljeća nove ere? Zato što su „događaji" bili samo puka literarna fikcija!

[Jesam]

U svom poslanju da stvori religiju kako bi došla do moći i bogatstva, crkvena tvornica krivotvorina nije se ograničavala samo na spise, nego je stoljećima izbacivala na tisuće lažnih „relikvija" svoga „Gospodina" te svojih „apostola" i „svetaca". Iako istinski vjernici očajnički nastavljaju dokazivati suprotno jednom nevjerojatnom teorijom nakon druge, Torinsko se platno ubraja u ovu skupinu prijevara:

Bilo je barem 26 „autentičnih" pogrebnih platna razasutih po opatijama diljem Europe, od kojih je ono Torinsko tek jedno... Torinsko plato jedna je od mnogobrojnih relikvija nastalih zbog profita tijekom Srednjeg vijeka. Ubrzo nakon što se pojavilo, ovo je platno lažnim proglasio biskup koji je otkrio umjetnika. To potvrđuje i nedavno znanstveno istraživanje koje je pronašlo boju u području slike. Torinsko platno, osim toga, nije u skladu s onim što se govori u evanđeoskoj priči o Isusovu pokopu, a u kojoj izričito stoji da je pokopan s više komada odjeće i posebnim rupčićem preko lica.

Kao što kaže Gerald Larue:

Datiranje uz pomoć ugljika-14 pokazala je da je platno krivotvorina iz 14. stoljeća i jedna je od mnogobrojnih takvih namjerno stvorenih relikvija nastalih u istom tom razdoblju, koje su sve stvorene da bi privukle hodočasnike u određena svetišta te osnažile i povećale status i financijske prihode lokalne crkve.

Walker o tvornici svetih relikvija komentira:

Otprilike početkom 9. stoljeća kosti, zubi, kosa, odjeća i druge relikvije fiktivnih svetaca prikladno su se „pronalazile" diljem Europe i Azije te pobjednički izlagale u relikvijarima svake crkve sve dok cijela katolička Europa nije bila na koljenima pred onim što je Calvin nazivao njezinim „mravinjakom kostiju"... Sv. Luka slavljen je kao jedan od najplodnijih umjetnika starog svijeta, sudeći po brojnim portretima Djevice koje je naslikao i koje su se našle u mnogim crkvama. Neki još uvijek ostaju ondje, usprkos brojnim dokazima da su svi ti portreti ustvari naslikani u Srednjem vijeku.
Wells kaže:

Oko 1200. godine Carigrad je bio toliko preplavljen relikvijama da se može govoriti o pravoj industriji s vlastitim tvornicama. Blinzler (katolički proučavatelj Novog zavjeta) kao primjere navodi: pisma koja je Isus napisao vlastitom rukom, zlato koje su Mudraci donijeli novorođenčetu Isusu, dvanaest košara s kruhom pokupljene nakon čudesnog hranjenja 5000 duša, Davidovo prijestolje, jerihonske trube, sjekira kojom je Noa izradio arku itd...

Jedno su vrijeme neke crkve tvrdile da posjeduju Isusov prepucij, a iverja sa Isusovog križa bilo je toliko da je Calvin rekao da bi se tom silnom količinom drva „mogao natovariti veliki brod".18 Taj se sramotni popis besmislica i prijevara nastavlja i, kao što je rekao Papa Leon X, bajka o Kristu za Crkvu je bila izuzetno unosna. Ponovno se mora postaviti pitanje zašto su bili potrebni sila, krivotvorenje i obmana da se proširi „radosna vijest" koju je sa sobom donio „povijesni Sin Božji".

Biznis s relikvijama nije bio ograničen samo na kršćansku vjeru. Oduvijek je bilo relikvija koje su se povezivale s drugim lučonošama velikog panteona diljem svijeta. Kao što kaže Hislop:
Ako se, dakle, Rim može podičiti sa šesnaest ili dvadeset svetih plašteva, sedam ili osam ruku sv. Mateja te dvije ili tri glave sv. Petra, to nije ništa više od onoga čime se može ponositi Egipat sa svojim Ozirisovim relikvijama. Egipat je bio doslovce prekriven grobnicama svog boga mučenika i mnogo je nogu, ruku i glava izloženo, a sve od njih navodno prave, za njegovo štovanje u konkurentskim mjestima pokopa.

Što se tiče drugih „dokaza" u prilog kršćanstvu, kao što su kipovi koji plaču ili krvare - toliko popularni u današnje vrijeme - ili vizije, glasovi, čuda i drugi, i oni imaju svoje poganske prethodnike:
Lažna proročanstva, čuda i relikvije bile su glavno uporište među poganima, kao i među kršćanima, za poticanje vjere i lakovjernosti neukih i praznovjernih masa. Vjerovalo se da prikazi bogova imaju nadnaravne moći. Na nekima su mogle krvariti rane, na nekima su oči mogle treptati, na nekima su pak glave mogle klimati, a noge i ruke se podizati; Minervine statue su mogle zamahivati kopljem, a Venerine zaplakati; druge su se mogle znojiti; bilo je i slika na kojima su se obrazi prikazanih likova mogli zacrvenjeti. Sveto raspelo iz Boxleyja u Kentu pomicalo je i podizalo glavu, pomicalo usne i oči; u Londonu se slomilo i iz njega su izletjele opruge na opće ismijavanje publike - to je bila krivotvorina pobožnog kršćanina, a ne poganina. Jedno od čuda mnoga je stoljeća bio Memnonov kip. Čiji bi se božanski glas mogao čuti u praskozorje... Obilje drugih svetih relikvija sačuvano je i pokazano pobožnima: Jupiterov aegis... alat kojim je napravljen trojanski konj... Krećani su izložili Zeusovu grobnicu, što im je priskrbilo reputaciju lažljivaca. Međutim, muhamedanci pokazuju Adamovu grobnicu, a kršćani Petrovu! Bilo je nebrojeno mnogo hramova i svetišta gdje su se mogla vršiti čudotvorna izlječenja... Sami bogovi dolazili bi redovito i na gozbama pokazivali pred svojim kipovima...

Stvaranjem svojih „svetih relikvija" katolici su samo nastavljali dugu tradiciju obmanjivanja koju su gradili svećenici. Ako se takve relikvije shvate kao „dokazi" za stvarno postojanje Isusa i Marije, nisu li onda isto tako i „dokazi" za stvarno postojanje Venere, čiji je kip isto tako plakao, ili indijskog boga Ganeša sa slonovskom glavom koji na slikama pije mlijeko iz kante? Istinski pobožna osoba tada bi trebala štovati sve njih, a ne samo nekolicinu njih iz Palestine.
Doane sažima:

Takozvani Isusovi učenici uzalud ukazuju na odlomke u Josipu i Tacitu: uzalud ukazuju na mjesto na kojem je razapet, na fragmente pravog križa ili čavle kojima je proboden i na grobnicu u koju je položen. Drugi su isto to činili za mnoštvo mitoloških bića koji nikad nisu stvarno postojala. Nije li Damis, voljeni učenik Apolonija iz Tijane na svom putu u Indiju na planini Kavkazu vidio identične lance kojima je Prometej bio prikovan za stijene? Nisu li Skiti rekli da je Herkul posjetio njihovu zemlju? I nisu li pokazali otisak njegova stopala na kamenu kako bi potkrijepili svoju priču? Nije li se njegova grobnica mogla vidjeti u Cadizu, gdje su se pokazivale i njegove kosti? Nije li se Apolonov hram mogao vidjeti u Delfima? Nije li se Ahilejeva grobnica mogla vidjeti u Dodoni...? Nije li se Asklepijeva grobnica mogla vidjeti u Arkadiji...? Nije li se grobnica Deukalionova - onoga koji je spašen od Potopa - dugo vremena pokazivala ... u Ateni? Nije li se Ozirisova grobnica mogla vidjeti u Egiptu...? ... Kakvu vrijednost onda imaju takvi dokazi o postojanju Isusa Nazarećanina?

Fizički dokazi o postojanju Isusa Krista u biti ne postoje. Budući da posvuda po svijetu za svaku kulturu postoje sveta mjesta, samo zbog kulturološke pristranosti mnogi tvrde da su njihova jedina prava i da je baš njihova zemlja „Sveta Zemlja" ili nešto tome slično.

[Jesam]

Križ i raspelo drevni su simboli koje pronalazimo diljem svijeta davno prije navodnog dolaska kršćanskog spasitelja. U evanđeoskoj priči Isus govori svojim sljedbenicima da „prihvate križ" i slijede ga. Očito je da je križ već postojao kao dobro poznati simbol, toliko poznat da Isus čak nije morao objašnjavati ovu neobičnu izjavu o predmetu koji je dobio na važnosti, kako nas navode da vjerujemo, tek nakon što je Isus na njemu umro.

Pretkršćansko štovanje križa i raspela, odnosno križa s čovjekom na njemu, priznaje „sveti otac" Minucije Feliks (211.):

Što se tiče štovanja križa koji nam (kršćanima) vi (pogani) zamjerate ... mi ne štujemo križeve niti ih želimo; vi ste, pogani... ljudi koji će najvjerojatnije obožavati drvene križeve ... jer što su drugo vaši barjaci, zastave i norme nego pozlaćeni i predivni križevi. Vaši pobjednički trofeji ne predstavljaju samo običan križ, već križ koji na sebi nosi čovjeka.

Na feničkoj medalji pronađenoj u ruševinama Citijuma opisanoj u Putovanjima dr. Clarkea, koji je i dokazao da je medalja feničkog podrijetla, nalazi se ne samo križ nego i krunica, ili niska perli, pričvršćena za njega, zajedno s istovjetnim Jaganjcem Božjim koji oduzima grijehe svijeta.

Križ su također štovali drevni ljudi zvani Pigmeji. Kako navodi A. Churchward:

Ovaj primarni Znak ili Simbol koji su u početku osmislili afrički Pigmeji da označava „Jednog Velikog Duha" koristili su različiti kultovi tijekom ljudske evolucije, sve do današnjeg Križa kršćanskih doktrina; taj znak uvijek je predstavljao Onog Jednog Veličanstvenog.
Churchward tako otkriva da su Pigmeji veoma rano postali monoteisti, vjerojatno tisućama godina prije judeokršćanskog doba. Ujedno otkriva pravo značenje križa:

Križ je u početku bio astronomski simbol. Križ s jednakim krakovima označava vrijeme jednakog dana i noći, simbol je ekvinocija.
Kako govori Derek Partridge: „Križ s krugom u sebi... u stvarnosti predstavlja Sunce koje blijedi ili nestaje na zodijaku, a ne čovjeka."

[Jesam]

Horusu se također gubi trag između dvanaeste i tridesete godine života, ,,a samo mit može objasniti jaz koji je dovoljno širok i dubok da proguta pretpostavljenu povijest dugu 18 godina".

Isus/Horus u hramu ustvari predstavlja Sunce Boga u podne, 12 sati, njegovu najvišu točku, te se zato naziva „Hram Svevišnjeg". Priča o Isusu koji je kršten i postaje svećenik u dobi od trideset godina prerada je identične priče o Horusu i predstavlja Sunce koje prelazi u novu konstelaciju pod kutom od 30°.

Alternativno se opisuje da je Isus započeo svoju svećeničku službu u dobi od 28 godina, što predstavlja 28-dnevni mjesečev ciklus ili jedan mjesec prema shvaćanju Egipćana.

[Jesam]

Bože moj, bože moj, zašto si me ostavio?

Kao što je to očito, sažaljive i tugaljive riječi koje Isus izgovara dok visi na križu bile su još jedan standardni dio mita i obreda koji se nalazio u starijim tradicijama, kao što je to žrtvovanje Alejina od strane njegove Djevice Majke Anat, „blizanke božice Mari kao Gospe rođenja i smrti, koju su obožavali Kanaanci, Amoriti, Sirijci, Egipćani i Hebreji".

Kako Walker navodi:

U tipičnom stilu svetog kralja, Mot-Alejin bio je sin Djevice Anat i mladoženja svoje vlastite majke. Kao Isus, i on je bio Božji jaganjac. Rekao je: „Ja sam Alejin, Baalov (Gospodinov) sin. Pripremite stoga žrtvu. Ja sam jaganjac koji je s čistom pšenicom spreman za žrtvovanje u svrhu okajanja." Nakon Alejinove smrti, Anat ga je uskrsnula i umjesto njega žrtvovala Mota. Rekla je Motu da ga je napustio njegov nebeski otac El, isti bog koji je „napustio" Isusa na križu. Riječi pripisane Isusu: „Moj Ele, moj Ele, zašto si me ostavio?" (Marko 15:34) očigledno su kopirane iz drevne liturgijske formule koja je postala dio rituala Pashe u Jeruzalemu.

[Jesam]

Kada Isus umire, on glasno uzvikuje i „predaje svoj duh", nakon čega je, prema Mateju, „zavjesa u hramu razderana na dva dijela, od vrha prema dnu; a zemlja se zatresla, stijene su se raskolile; grobovi su se također otvorili, a mnoga zaspala tijela svetaca su ustala i, napustivši grobove nakon njegovog uskrsnuća, otišla u sveti grad i ukazala se mnogima."

Očito je da to nije doslovni i povijesni događaj. Takve izvanredne pojave teško bi promakle pažnji tadašnjih povjesničara i znanstvenika. Međutim, o tome ne postoji niti jedan zapis. Ista priča ispričana je o mnogim solarnim bogovima i može se objasniti isključivo u okviru mita. U egipatskoj inačici, Horus trga zavjesu ili veo šatora ili hrama, što znači da unutar svog uskrsnuća on uklanja mumificirane ostatke svog starog sebe kao Ozirisa. Ovaj prizor predstavlja novo Sunce koje se rađa ili uskrsava iz starog, mrtvog Sunca. Osvježeni duh probija veo, s glasnim uzvikom o svom uskrsnuću i drhtanjem Amente, „zemlje vječnosti." Massey navodi:

Oni koji su napravili „povijesno" ruglo od egipatskog rituala mijenjaju prizor [iz evanđelja] od Amente na Seba [Josipa], a značenje koje je toliko dugo bilo prikriveno gubi se iz vida.

[Jesam]

Nekoliko bogova i božica u cijelom svijetu na neki način se uzdiže na nebo. Prije kršćanstva, Maslinska gora koristila se kao mjesto žrtvovanja na kojem se odvijao hebrejski obred Crvene Junice, preuzet iz Egipta.

Churchward navodi:

Isus se uzdiže na Maslinskoj gori, ali ne onoj koja se nalazila istočno od Jeruzalema. Maslinska gora Egipćana bila je planina Amenta. Nazvana je „gora Bakhu", „gora maslinovog stabla", gdje je zelenu zoru predstavljalo to stablo umjesto stablo javora. Gora Bakhu, gora maslinovog stabla, bila je put uznesenja uskrslog Spasitelja nakon što je on s Amente krenuo u zemlju nebeskih duhova.98

Massey pojašnjava:

Isus ulazi u nebo s planine zvane Olivet - Olivet je tipična planina ekvinocija s koje se uzdizao solarni bog."

Uznesenje je značajno jer bez njega kršćanska vjera gubi svrhu. Pa ipak, Graham zapaža:

Uznesenje Krista vrlo je bitan dio kršćanske doktrine; ono podrazumijeva besmrtnost, trijumf nad smrću, nebeski svijet, kao i mogući Drugi dolazak. Zašto su ga onda Matej i Ivan ignorirali? Luka ga spominje u svega nekoliko stihova od devetnaest riječi, nekoj vrsti dodatka koji se ne nalazi u nekim rukopisima. Nadalje, netko ga je dodao Marku kao jednostavan spomen uznesenja, s izdajničkim malim znakom f.

Kao i mnoge druge biblijske priče, zapisi o uznesenju su proturječni. Luka ga smješta tri dana nakon uskrsnuća, dok ga Djela apostolska smještaju 40 dana kasnije. Ta neslaganja nisu objašnjiva kroz povijesni kontekst, već unutar mita, predstavljajući lunarno uskrsnuće za vrijeme jesenskog ekvinocija, a solarno za vrijeme proljetnog ekvinocija.

Mnogi drugi elementi, kao što su to na primjer bijeg u Egipat, žena na zdencu, bazen Bethesda, proklinjanje smokvinog drveta, žeteoci, Salome i „ples sedam velova", dvije sestre Marija i Marta, Marija kao Isusova majka, jeruzalemske palme, grimizna odora, te sedam ribara u čamcu, također se mogu pronaći u drugim mitologijama. Na primjer, bazen Bethesda predstavlja jedan od misterija tajnih društava i misterijskih škola.

[Jesam]

Pomrčina Sunca za vrijeme raspeća

Događaj koji je potresao zemlju, pomrčina Sunca za vrijeme Kristovog raspeća, također nije povijesan i stoga se ne pojavljuje ni u kakvim zapisima iz tih dana, što je detalj koji muči vjernike i evemeriste. Hazelrigg piše:

C. Plinije Sekundus stariji i Seneka, oba značajni filozofi, pisali su u prvom stoljeću naše ere, detaljno opisujući svjedočanstva seizmičkih fenomena, ali niti najednom mjestu ne spominjući čudesnu tamu koja se navodno nadvila nad zemlju za vrijeme raspeća; isto tako, niti na jednom mjestu u svom velikom opusu ne spominju čovjeka zvanog Isus.

Kao i druge proturječne i nemoguće događaje biblijske priče, taj događaj moguće je objasniti samo kroz mit. Kao što je to navedeno, ista mitska pomrčina Sunca dogodila se u trenutku smrti Herakla/Herkula, Krišne, Prometeja, Bude i Ozirisa. Fenomen koji se dogodio u trenutku Budine smrti ustvari je dojmljiviji od onih u trenutku Kristove smrti, jer nije samo zavladala tama, već je i „pala tisuća užasnih meteorita". Ta pomrčina je prirodna u smislu da kada je Sunce „razapeto", ono se gasi.

[Jesam]

Uskrsnuće

Opisana su uskrsnuća mnogih bogova i božica. Takvo uskrsnuće je neprekidni događaj neutemeljen u povijesti koji predstavlja mnoge prirodne sile i tijela, kao i svemir koji se uglavnom okreće oko Sunca. Kako Dujardin navodi:

Danas riječ „uskrsnuće" znači povratak iz smrti u život, ali uskrsnuće bogova nikada nije jednostavni povratak u život na Lazarov način. U primitivnim vjerama uskrsnuće izražava ponovni početak koji odgovara početku prirode u proljeće, a obično je vezan uz obnovu vegetacije i vrsta. Međutim, to nije samo ponovni početak, to je i obnova. Kroz žrtvu eliminacije, bog se vraća obnovljen u život. To znači da je uskrsnuće ispunjenje - odnosno objekt - žrtvovanja; bog se usmrćuje da bi se obnovljen ponovno vratio u život... Dioniz i Oziris ponovno se rađaju obnovljeni, kao i slavljeni; mrtvi za zemaljski život, oni obnavljaju božanski život.... Bog umire i ponovno oživljava da bi se ljudsko društvo kroz njega obnovilo.

[Jesam]

Mnogi vjeruju da biblijska priča o Isusu mora biti istinita jer je sama Biblija predvidjela njegov dolazak te zato što su se mnoga druga starozavjetna „proročanstva" ispunila, što dokazuje da je ta knjiga doista „Riječ Božja". Kao prvo, velik dio biblijskog „proročanstva" napisan je na temelju činjenica te samo izgleda kao proročanstvo.
Drugo, knjiga je služila kao nacrt čija su proročanstva u određenoj mjeri vladari namjerno slijedili i na taj način davali dojam da se ta proročanstva i ispunjavaju.

Treće, vrlo se je malo ili ništa od tih proročanstava obistinilo, osobito onih nadnaravne prirode. Četvrto, tumači Biblije tvrde da se opisi stoljećima starih događaja na neki način odnose na budućnost. O navodnim proročanskim aluzijama na Isusa u Starom zavjetu Wells kaže:

Gotovo svi novozavjetni autori silom izvrću najnekorisnije odlomke Starog zavjeta u proročanstvu i koja se tiču kršćanstva. Tko bi bez poznavanja Mt. 2:16-9 mogao pretpostaviti da se u Jeremiji 31:15 (gdje Rahela plače za svojom djecom) odnosi na Herodov pokolj nevine dječice?

Kako bi pokazali da je njihov Mesija najavljen, kršćani su posegnuli i za kratkim spominjanjem „Gospodina i Pomazanika njegova" u Psalmima 2. Riječ „pomazanik" se u grčkom prijevodu hebrejske Biblije - Septuaginti - prevodi kao „Christos". Septuaginta, navodno prevedena i redigirana tijekom trećeg i drugog stoljeća prije nove ere u egipatskom gradu Aleksandriji, riječ „Christos" ustvari spominje barem 40 puta.

Ta titula „Christos" ili „pomazanik" odnosila se, međutim, samo na izraelitskog kralja ili svećenika, ali ne i na nadnaravnog spasitelja. Ova obrana kršćanstva dokazuje da su puno prije Isusa postojali drugi Kristovi, uključujući Davida, Zadoka i Kira. Titulu „Krist" ili „Pomazanik" („Mashiah") imali su zapravo svi izraelski kraljevi, a isto su je tako „toliko često uzimali razni samozvanci, magi i oni koji su tvrdili da mogu prakticirati nadnaravnu komunikaciju da se samo pozivanje na nju u evanđelju smatra znakom prijevare..."

O pouzdanosti Starog i Novog zavjeta Hilton Hotema je rekao: „Nijedan redak u Bibliji nema poznatog autora i tek nekoliko događaja potkrepljuju i neka druga svedočanstva."