Isus Krist

[kLick]

vec neko vrijeme razmisljam da li i kada da postavim par pitanja na ovom forumu. potpuno sam svjestan da bi se mnogi mogli naci uvrijedjeni ovom temom. takodjer sam svjestan da bi mogao dobiti neke od odgovora koje trazim ili barem dobre smjernice. pa eto.

otkud i otkad ime Isus?

na hebrejskom je ime Yehoshua ili Iehoshua. I E O U A, svi samoglasnici.
kazu, grci su preveli to ime u Iesous. u nasim krajevima i dan danas neki govore Jezus umjesto Isus.

krscanstvo je doslo da svrgne sa trona stare grcke (pa rimske) bogove i nauci/stvori svijet ljubavi.
takodjer, da makne alfa muzjak koncept i hijerarhiju koja iz toga slijedi. vrhovni bog te hijerarhije je Zeus.
za ovo mi fali cvrsti argument, ali vjerujem da je "e" u imenu tiho tj. da se cita brzo, a "u" naglaseno pa se ime pravilno cita Zus. npr. englesko govorno podrucje ga cita Zjus s tim da je "j" takodjer tiho.

ie - 1. From Latin i.e., an abbreviation of id est (“that is”).
2. hail
3. i am (moja hipoteza bez nekih cvrscih temelja)
(4.) je - usklik koji ljudi redovito koriste kad su sretni zbog nekog trijumfa/pobjede, znacenje vjerojatno isto kao i hail

spojimo to zajedno i imamo "To Je Zeus"
ili "Hvaljen Zeus"
ili "Ja Sam Zeus"


http://www.hiddenbible.com/jesuszeus/jesuszeus.html
"It is known that the Greek name
endings with sus, seus, and sous
were attached by the Greeks to names
and geographical areas as means to
give honour to their supreme deity, Zeus."
-Dictionary of Christian Lore and Legend
Professor J. C. J. Metford


da sam ja shef porodice bogova, koja vidi da ce je srusiti pokret zvani krscanstvo i covjek zvan Iehoshua, i vidim da se situacija pogorsava usprkos tome sto je maximalnom silom pokusavam smiriti, promijenio bi taktiku. nasao bi nacin da, korak po korak, zamijenim ime svog oponenta sa svojim. tako da svaki put kad ljudi zazivaju njega, zapravo zazivaju mene. a posto znam da je za svako izgovaranje imena potrebna energija koja se onda salje onom cije ime se zaziva, punio bi se energijom, sav zadovoljan sam sa sobom sto sam rijesio dvije muhe jednim udarcem. uspostavio bi istu hijerarhiju kao i prije uz promjenu kostima i maski. a ono najgenijalnije u cijeloj prici je to sto bi bio toliko skriven i osiguran od bilo kakvog upiranja prstom.

stvorio bi hijerarhijsku instituciju sa izuzetno velikom novcanom i politickom moci, sa simbolickim zapovjednikom na celu, i sirio bi svoje ime silom i expanzijom (koje su moje osnovne karakteristike). ponekad bi bio toliko bahat da svoj potpis stavljam cak i kad postoje sanse da me netko procita. kao naprimjer ovdje:



potpis:


onima koji primjete da je ta institucija puna kontradikcija i lazi stvorio bi hrpu manjih i vecih zasebnih ogranaka, svaki sa svojim tumacenjem knjige koju sam lektorirao onako kako mi odgovara. vise manje jedino sto bi bilo uzeto kao konsenzus svih njih je moje ime.



Krist je titula - pomazanik, onaj koji je "premazan svim mastima".

znamo kako kreme rade, utrljaju se i koza upija sastojke koji su u njima.
znamo da postoji puno biljaka/zivotinja/gljiva koje u sebi imaju spojeve koje mijenjaju stanje svijesti onome tko ih unese u sebe.
misterija je o kojoj se tocno kombinaciji spojeva radi, posto vecina njih moze donijeti vise stete nego koristi. unutarnji prijemnik i odasiljatelj se upale, ali pravo umjece je naci dobru frekvenciju u moru losih i ostati na njoj. frekvenciju koja je spremna pokazati tko zapravo jesu onima koji to iskreno zele vidjeti. stanje prijemnika/odasiljatelja je jednako bitno kao i vrsta/kolicina struje kojom ga se pokrece.

nakon skidanja maske/persone, ljustenja ega, suocavanja sa sjenkom i osvjetljavanja iste, razumijevanja - i +, otkriva se cjelina u pojedincu, koji tada prestaje biti pojedinac. cjelina je sve i cjelina moze sve zato sto zna da je sve. cuda prestaju biti cuda i postaju realnost.


prijevod imena Isus Krist:
Hvaljen Zeus Premazan Svim Mastima.


ukoliko grijesim molim vas za oprost i pomoc u ispravljanju gresaka.
hvala.

[Jesam]

Svašta si tu spojio u jedno - o KC se dosta pisalo ovdje na nekim temama pa malo baci pogled, ima zanimljivih materijala, npr. ovdje: Koja je razlika između izvornog kršćanstva i rimokatoličke crkve?.

Iako već postoji tema Tko je Isus Krist: Tko je Isus Krist ?

O Isusu se jako puno govori i piše stoljećima a posebno u zadnjih nekoliko desetljeća, o njegovom porijeklu, o tome da li je povijesna ili mitska ličnost, o njegovom stvarnom značenju i ulozi u kršćanstvu itd ... o tome su napisane knjige i knjige.

Svakako zanimljiva tema na kojoj se mogu izložiti sve te teorije.

[Jesam]

Pa evo nešto na tu temu iz literature:


Iako većina ljudi smatra da se ime Isus prvi put pojavilo s kršćanskim božjim čovjekom, ono je ustvari bilo prilično uobičajeno, osobito u Izraelu, gdje je glasilo Jošua. U tom obliku ime se u Starom zavjetu pojavljuje preko 200 puta. Kao što je rečeno, ime Isus također potječe od Dionizova monograma, odnosno ,,IES", „Yes" ili „Jes", kao i nekih drugih inačica. Jacolliot pojašnjava ta raširena imena:

Kao što smo vidjeli, sva ta imena - Isus, Jeošua, Josia, Josue - potječu od dvije sanskrtske riječi Zeus i Jezeus, od kojih prva znači 'Vrhovno biće', a druga 'Božanska bit'. Osim toga, ta su imena bila uobičajena ne samo među Židovima nego i na cijelom Istoku.

Higgins govori da su Krišnini sljedbenici tijekom svetkovina izvikivali „Jeje" ili „Ieue". To „ieue", kao što smo već vidjeli, isto je ime kao YHWH i „Isus", što priznaje i Klement Aleksandrijski (153.-214.) koji je zamijetio da je „Spasitelj" predstavljen slovima ,,IE", što je ista oznaka koja se koristila za Apolona u njegovu hramu u Delfima. Dakako, „Spasitelj" nije bio utjelovljena, povijesna osoba već duhovni konstrukt koji je, kao što je već rečeno, bio poznat mnogim misterijskim školama i sektama, i koji se zbog toga mogu nazvati „kultistima spasenja".

Titula Kristosa dodjeljivala se ne samo kraljevima i svećenicima Jude nego i velikom broju pomazanih bogova-spasitelja pretkršćanskog vremena. Walker pojašnjava:

„Pomazanik", titula mnogih bliskoistočnih žrtvenih bogova - .Atisa, Adonisa, Tamuza, Ozirisa - potječe iz orijentalnih kultova svetog braka. Na istoku, božji lingam ili uspravljeni penis njegove statue bio je pomazivan svetim uljem (na grčkom, chrism) da bi lakše penetrirao svoju mladenku, Božicu, koju je predstavljala jedna od hramskih djevica.... Isus je postao Kristos kada ga je pomastila Marija, pokajnica ili hramska djevica (Matej 26:12), koja je također objavila njegovo uskrsnuće (Marko 15:47).

Drugim riječima, bilo koji pomazanik bio bi nazvan „Kristom" od strane stanovnika Rimskog Carstva koji su govorili grčki, a takvih je bilo mnogo jer je grčki stoljećima bio lingua franca. Kao što je prethodno navedeno, Krišna je na grčkom i Kristos, a riječ „Krist" također potječe od hinduske riječi „Kris", što je naziv za Sunce, kao što je to na staroirskom „Krišna".

Suočen s kritikama da je to „novo praznovjerje" izmišljeno, Euzebije protestira da su „imena Isus i Krist poznata i slavljena od davnine".

Euzebije dalje tvrdi:
Isus i Krist bila su imena koja su slavili čak i božji voljeni proroci drevnog doba, što sada moram pojasniti... Kada je opisivao božjeg velikog svećenika, najmoćnijeg od svih ljudi, [Mojsije] ga je nazivao Krist... (Lev. 4:15, 16)

Euzebije nastavlja:

[Mojsijev] nasljednik dotada nije koristio oznaku Isus [Jošua], već je bio poznat pod drugim imenom, Hošea ... ali Mojsije ga zove Isusom ... zato što je sam Nunov sin Jošua imao lik našeg Spasitelja...

Euzebijeva smicalica „imao je lik našeg Spasitelja" bila je uobičajeni argument kršćanskih apologeta koji su, kada bi bili suočeni s činjenicom da su bogovi i/ili patrijarsi drugih doba i kultura imali slične ili istovjetne „živote" kao i Isus, pokušavali objasniti da su te prethodne osobe bile ili poganske imitacije prethodno stvorene od strane dalekovidnog vraga ili hebrejski/židovski „arhetipi" odnosno „obrasci", kako ih Euzebije naziva, za stvarnog Krista koji je trebao stići. Tertulijan te arhetipe smatra božjim „probama" za svoju veliku ulogu.

Unatoč pokušajima kršćanskih otaca da dokažu drevnost svog spasitelja, Hotema je tvrdio da ime „Isus Krist" nije službeno usvojeno kao fraza sve do poslije prvog Nicejskog koncila, odnosno 325. godine. On govori: „Ime Isus Krist nije bilo poznato sve do nakon Nicejskog koncila. Prije tog vremena nije se pojavljivalo u nikakvom pisanom obliku." A Roberts kaže:

Prije 4. stoljeća često se i općenito spominjao „Kristos", kao i njegovo štovanje istočno od Rima. Ali nigdje ne možemo naći autentično spominjanje Isusa Krista koji bi potjecao iz tog vremena. Ime Isus Krist svijetu je postalo poznato tek poslije Nicejskog koncila.

[Jesam]

Isusova je svemoguća vladavina zapravo otpočela kad su Božji sinovi i sveti kraljevi bili glavna moda. Nakon šokantnih i krvavih previranja koje je donio Srednji vijek on je u glavama očajnika postao milosrdni, a ipak ljudski učitelj moralnosti, jer je bilo očito da nikako nije mogao imati nadnaravnu vlast u svoje ime nad crkvom koja je vršila mučenja i pokolje nad milijunima ljudi. Tijekom političkih prevrata u 20. stoljeću Isusa se smatralo herojskim revolucionarom koji se bori protiv ugnjetavanja i komunistom. Kad su popularni postali razni indijski gurui i jogiji sa svojim èarobnim trikovima, postalo je moderno Isusa smještati u Indiju i/ili Tibet. To je i doba procvata psihodelije, tako da je Isus uskoro postao èarobna gljiva. U New Age pokretu, koji je započeo preporodom spiritualizma u prošlom stoljeću, postao je „Kozmički Krist" i „Kristova Svijest".

Nedavno je također postao i crnac, bijeli supremacist, homoseksualac, žena, heretik, „mediteranski seljak", ortodoksni mesar čije ime nije Isus, „cinički mudrac", Arapin, suprug Marije Magdalene te otac brojne djece, od koje potječe barem jedna europska kraljevska obitelj. Sada kada je popularna tema NLO-a i izvanzemaljaca, on je izvanzemaljac neobičnih moći jer dolazi iz superiorne rase, a mnogo „izvanzemaljskih" skupina polaže pravo na njegovu lozu. Kao zapovjednik golemoga svemirskog broda taj izvanzemaljski Isus čeka u krilima broda da prave vjernike otme sa Zemlje u zadnji čas prije nego li je snaðu nadolazeće promjene. U odreðenom smislu Isus doista jest izvanzemaljac, utoliko što su ljudi toliko otuðeni od stvarne povijesti Zemlje da ne mogu pojmiti njegovu pravu prirodu.

Na popis Isusovih „biografija" Wells dodaje:

Tijekom proteklih naraštaja „pravi" je Isus bio čarobnjak (Smith), galilejski rabin (Chilton), marginalni Židov (Meyer), kopile (Schaberg), šifra (Thiering), kumranski disident (Allegro i dr.), Židov gnostik (Koester), Židov disident (Vermes), sretno oženjen čovjek i otac sinova (Spong), bandit (Horsley), strastveni (možda Zelot?) protivnik hramskog kulta (Sanders). Najneobièniji od svih je možda „pravi" Isus u Westar projektu/Seminaru o Isusu, čije se postojanje oslanja na više od trideset „autentičnih" izreka, koje su izvedene iz eklektiène primjene biblijsko-kritičkih aksioma i potvrđene glasovanjem članova seminara.

Unatoč čitavoj toj literaturi koja se kontinuirano izbacuje kao po traci, očito je da ovdje nije riječ o biografiji, nego o špekulaciji, i da u javnosti ostaje uglavnom ozbiljan i žalostan nedostatak obrazovanja o religiji i mitologiji, posebno onih o Kristu.

Većinu se ljudi zapravo u većini škola uči da je Isus Krist bio stvarna povijesna osoba i da je jedina kontroverzija koja ga okružuje činjenica da ga jedni ljudi prihvaćaju kao Sina Božjeg i Mesiju, a drugi ne. Međutim, premda je ova žestoka rasprava u današnje vrijeme najočitija, ona nije i najvažnija. Koliko god se to javnosti moglo èiniti šokantnim, najtrajnija i najdublja kontroverzija oko ovog pitanja jest je li osoba koju se naziva Isusom Kristom zapravo ikada i postojala.

[Jesam]

Debata o tome je li Isus Krist povijesna liènost možda i nije razvidna iz publikacija koje možemo naæi u javnim knjižarama. Meðutim, pred više od dva stoljeæa znaèajna skupina znanstvenika poèela je preispitivati dugotrajna vjerovanja. Nešto nama vremenski bliže ova je kontroverzija izbila kad je G.A. Wells objavio knjige Did Jesus Exist? i The Historical Evidence for Jesus, medu ostalima, koje su pokušavale dokazati da je Isus nepovijesna liènost. Pokušaj da se porekne Wellsa nalazimo u 'Jesus: The Evidence', èitavom omanjem svesku napisanom da se dokaže da je Isus postojao.

Valja napomenuti da takva knjiga ne bi bila ni potrebna da je postojanje Isusa Krista kao povijesne liènosti dokazana èinjenica koju svi prihvaæaju. Uz to, nije neuobièajeno u nekoj diskusiji èuti nešto poput: „Nemojte me krivo shvatiti, vjarujem da je postojao", što je vrlo neobièna izjava s obzirom na to da prema popularnom vjerovanju „svi znaju da je postojao". Da je ova posljednja tvrdnja toèna, za ovakvom vrstom sumnjièavih komentara kao što je „nemojte me krivo shvatiti" ne bi bilo potrebe. Nitko tko, na primjer, diskutira o Abrahamu Lincolnu, ne treba pojašnjavati svoju pretpostavku izražavanjem vjerovanja da je Lincoln doista i postojao.

Sumnja je to koja postoji od poèetka kršæanske ere i koja je potaknula mnoge pojedince u potrazi za istinom kroz stoljeæa da detaljno prouèe ovaj važan problem iz nezavisne perspektive te da proizvedu impresivnu kolièinu literature koja je - premda skrivana, potiskivana ili ignorirana - ipak logièno i inteligentno pokazala da je Isus Krist mitološki lik, kao što su to i egipatski, engleski, grèki, indijski, fenièanski bogovi Rimski, sumerski i drugi bogovi - biæa koja i današnji srednjostrujaški znanstvenici i ljudi priznaju kao mitove, a ne povijesne figure. Uronimo li dublje u taj veliki broj djela, otkrit æemo dokaze da se lik Isusa ustvari temelji na tim, bitno starijim mitovima i junacima. Otkrivamo da prièa o evanðelju stoga nije povijesni prikaz buntovnog židovskog drvodjelca koji se fizièki inkarnirao u Levantu prije 2000 godina. Drugim rijeèima, stoljeæima se kontinuirano dokazivalo da je prièa o Isusu Kristu izmišljena i da ne opisuje stvarnu osobu koja je bila nadljudski „Sin Božji" ili èovjek koji je ,,evemeristièki" prenesen u nadljudsku bajku od strane svojih oduševljenih sljedbenika.

U ovoj su debati o prirodi i karakteru Isusa Krista postojala tri glavna pravca razmišljanja: vjernici i evemeristi, koji i jedni i drugi historiciziraju, te misticisti.

[Uoo]

Tko uzađe na nebo i siđe? Tko uhvati vjetar u šake svoje? Tko sabra vode u plašt svoj? Tko postavi krajeve zemaljske? Kako se zove i kako mu se zove sin? Znaš li?
Mudre Izreke 30:4

[Jesam]

Vjernici u judeokršćasnkoj Bibliji vide doslovnu „Riječ Božju" i „po vjeri" prihvaćaju da je sve što je u njoj sadržano povijesna činjenica koju su nepogrešivo zapisali pisari „inspirirani Bogom". Kao što ćemo vidjeti, ovakvo je stajalište u potpunosti neodrživo i zahtijeva slijepu, neznanstvenu odanost jer čak ako i uzmemo u obzir nebrojene pogreške koje su pri prijepisu tekstova tijekom stoljeća napravili pisari, takozvana „Riječ Božja" obiluje nedosljednostima, proturječjima, pogreškama i nevjerojatnim pričama koje lakovjernost dovode sve do nepostojanja. Kako bismo prihvatili navodnu istinitost kršćanske priče o muškom Bogu koji je sišao s nebesa kao Njegov vlastiti sin kroz uterus židovske djevice, činio zadivljujuća čuda, doživio ubojstvo, uskrsnuo i uzašao na nebo, moramo ne samo napustiti kritičko mišljenje i integritet nego i biti spremni tolerirati vrlo odbojan i generalno pogrešan prikaz drevnog svijeta i naroda. Posebno moramo biti voljni čvrsto vjerovati da su „blagog Isusa" - koji je navodno bio svemogući Bog - nemilosrdno bičevali, mučili i ubili Rimljani i Židovi, od kojih ove potonje prati sramota i stigma vječitih „guja", „zmija", „sotonskih izroda" i „ubojica Krista" koji su krivi za bogoubojstvo, koji su radosno izvikivali: „Razapnite ga!" i „Krv njegova na nas i na našu djecu!"

Uz ovu strašnu predodžbu od nas se očekuje i da vjerujemo da svemogući i savršeni Bog može popraviti svijet, koji je ionako stvorio vrlo loše, isključivo činom pomirenja krvlju, i to svojom vlastitom. No, mi znamo da takvo pomirenje krvlju svoje korijene ima u drevnom običaju žrtvovanja ljudi i životinja, koji je u biti služio kao barbarski žrtveni ritual. Žrtva Boga čini se svakako daleko gorom od ljudske ili životinjske, pa ipak se to bogoubojstvo smatra jednim od najviših „religijskih" koncepata. To je ustvari „Božji plan"! Kao što kaže Kersey Graves u The World's 16 Crucified Saviors:

I odsada, kad se smiju židovskom praznovjerju o žrtvenom janjetu, neka zapamte da će se razumniji i inteligentniji ljudi možda zauzvrat nasmijati njihovoj praznovjernoj doktrini o žrtvenom Bogu... Krv Božja mora okajati grijehe čitave ljudske obitelji kao što su ovnovi, jarci, volovi i druge životinje okajavale grijehe obitelji i naroda u starijim sustavima... Netko mora platiti kaznu krvlju, nekoga se mora poklati za svaku malu slabost, sitan grijeh ili moralno zastranjenje koje na hodočašću svog života može snaći grješnog čovjeka dok putuje kroz divljinu vremena, čak i ako se Boga mora odvući s njegovog prijestolja na nebu i ubiti ga da bi se to postiglo... Čija se to duša, posjeduje li imalo moralnog osjećaja, iznutra instinktivno ne gnuša nad takvom doktrinom? ...' Držimo da je ta doktrina bahata uvreda za Sveljubećeg Oca koji, kako nam se govori, „trpi u svom milosrđu" i „obilato prašta", da bi ga se optuživalo za dopuštanje takve doktrine ili njezino pokretanje.

Prihvaćajući kršćanstvo kao stvarnosti također moramo prihvatiti da je Bog, kako bi prenio „svoju" važnu poruku, došao na Zemlju u dalekom predjelu drevnog svijeta i govorio sve opskurnijim aramejskim jezikom, nasuprot univerzalnijem grčkom ili latinskom jeziku. Ujedno moramo biti spremni vjerovati da i sada postoji nevidljivi čovjek određenog etničkog podrijetla koji sveprisutno lebdi nebom. Od nas se, pritom, traži da ismijavamo i odbacujemo kao fikciju gotovo identične legende i priče mnogih drugih kultura, a u isto vrijeme prihvaćamo kršćansku bajku kao činjenicu. Ovakvo dogmatsko stajalište u biti znači kulturni fanatizam i predrasude. Sve u svemu, slijepo vjerujući suočavamo se s onim što nam može izgledati samo kao grozan i smiješan „Božji" plan.

[Jesam]

Upravo su zbog takvih iracionalnih vjerovanja i zahtjeva zasnovanih na predrasudama mnogi ljudi odbacili kršćanske postavke kao nevjerojatne i neprihvatljive. Pa ipak, mnogi su takvi disidenti ostali pri vjerovanju da iza čudesnih, bajkovitih priča koje nalazimo u evanđeljima doista negdje stoji historijski Isus Krist, što je mišljenje koje se najčešće temelji na činjenici da se tako uobičajeno smatra, a ne na činjenici da su zagovaratelji proučili to pitanje ili za njega vidjeli jasne dokaze. Ovakav „meme" ili mentalno programiranje već se gotovo 2000 godina utuvljuje u glave milijardi ljudi, tako da ga mnogi a priori prihvaćaju, uključujući „učenjake" koji su iznijeli niz očito sumnjivih i krhkih hipoteza o Isusovu životu. Takvi špekulanti često tvrde da su povijesnog židovskog učitelja imenom Isus deificirali ili ..evemerizirali" njegovi gorljivi sljedbenici, pridodavši njegovoj svjetovnoj „povijesti" obilje nadnaravnih svojstava i aspekata koji se u velikom broju mogu pronaći u starijim mitovima i misterijskim religijama.

Ova škola mišljenja, zvana „evemerizam" ili „euhemerizam", naziv je dobila po Euhemerosu, grčkom filozofu iz 4. stoljeća pr.n.e. koji je razradio ideju da su drevni bogovi zapravo bili povijesne ličnosti, kraljevi, carevi i junaci čiji su podvizi kasnije deificirani, a ne mitska stvorenja, kao što su to shvaćali vladajući intelektualci. Od tih raznih evemerističkih „biografija" najpopularnije su one koje govore da je Isus bio milosrdan učitelj koji je svojom dobrotom rasrdio Rimljane, ili politički buntovnik koji je razljutio Rimljane svojim poticanjem nesloge, zbog čega je i smaknut. Wells daje komentar:

Kako je politički aktivizam danas a la mode, posvuda vlada mišljenje da je revolucionarni Isus „relevantniji" od Isusa liberalnih teologa iz 19. stoljeća koji su „prošli zemljom čineći dobro" (Djela apostolska, 10:38). Oba ta Isusa jednostavno iskazuju ono što u svakom tom slučaju komentatori najviše cijene, a ne breme tih tekstova. Da je Isus bio politički problematičan njegove bi pristaše uhitili zajedno s njim. O tome, međutim, nema nikakve naznake ni u jednom evanđelju.

Dalje navodi sljedeće:

Tri su očite poteškoće što se tiče pretpostavke da je historijski Isus zapravo smaknut kao buntovnik:

(i) Svi ga kršćanski dokumenti stariji od evanđelja prikazuju na način koji je teško spojiv s mišljenjem da je bio politički agitator...

(ii) Ako su njegove aktivnosti bile u prvom redu političke, a evanđeliste nije zanimala, ili nisu smatrali da je njegova politika spomena vrijedna, što je onda bio motiv za njihov velik interes za njega? Kako su došli do pretpostavke da je jedan buntovnik, čije su revolucionarne nazore pokušavali zataškati u svojim evanđeljima, univerzalni spasitelj?

(iii) Ako epizoda kao što je čišćenje hrama nije bio religiozni čin (kao što to tvrde evanđelja), nego oružani pokušaj da se osvoji zgrada i ubrza opći ustanak, zašto onda o tome Josip ništa ne govori? Kao što je primijetio Trocme,... vojni napad na hram ne bi naišao na ignoriranje kod ovog pisca, koji je toliko nastojao ukazati na opasnosti pobune i nasilja. Josipovu šutnju potkrjepljuje i Tacitova potvrda da za vrijeme Tiberija (14.-37.) nije bilo nemira u Palestini, dok su prethodne i naredne vladavine ondje bile obilježene pobunama i nemirima...

O tim različitim „Isusovim životima" Wells kaže i ovo:
Sada je uobičajeno s prezirom odbacivati mnogobrojne Isusove živote iz devetnaestog stoljeća zato što su njihovi autori u njemu nalazili sve one osobine koje su oni sami smatrali vrijednim poštovanja. Međutim, čini se da je velika cirkulacija knjiga danas koje ga prikazuju kao buntovnika samo još jedan primjer istog tog fenomena.

Evemeristički znanstvenik Shaye Cohen, profesor židovskih i religijskih studija na Sveučilištu Brown, priznaje očajničke pokušaje da se taj „historijski" reformator/ buntovnik pronađe pod sraslim slojevima čudesa:

Moderni su znanstvenici rutinski nanovo stvorili Isusa ili u njemu rutinski ponovno pronašli ono što žele naći, bilo daje riječ o racionalističkom, liberalnom kršćanstvu 19. stoljeća, ili apokaliptičkim čudotvorcima 20. stoljeća, ili revolucionarima, ili što god da već traže - znanstvenici su u Isusu uspjeli pronaći gotovo sve što žele naći.

Čak i u naše doba znanstvenici to još uvijek čine. Ljudi još uvijek pokušavaju pronaći Isusove autentične izjave..., svi naši liberalni protestantski naučnici iz srednje klase ... glasovat će i odlučiti što je Isus trebao reći ili je možda rekao. Njihovi glasovi pritom bez sumnje odražavaju njihove vlastite duboko ukorijenjene, vrlo iskrene i autentične kršćanske vrijednosti, koje ni u jednom trenutku ne poričem. Međutim, njihove se posljedice, dakako, kompliciraju time što ne možemo imati bilo kakve pouzdane kriterije na osnovu kojih bismo razlikovali stvarno od mitskoga ili ono što želimo da bude na odreden način od onoga što je tako doista i bilo...

Ove raznovrsne teorije na kraju predstavljaju vrtnju u krug, uzaludan trud da se spasi historicitet, bilo kakav historicitet, u priči o evanđeljima. Zbog nedostatka osobnosti u evanđeljima i iracionalnosti priče historicisti moraju obojiti karakter vlastitom osobnošću i interpretacijama stvarnosti, kao npr.: „Kad je Isus rekao 'Blagoslovljeni siromasi', zasigurno nije mislio da je siromaštvo blagoslov, nego da su oni koji žive u bijedi dobri jer ne pribjegavaju pljački." Kako bi se nadopunilo „pravog" Isusa nakon što se odstrani največi dio njegovog „života", znanstvenici moraju pribjeći najmučnijoj vrsti razmišljanja:

I dok su se Isusova čuda mogla lako stvoriti i umnožiti lakovjernošću Njegovih sljedbenika, sljedbenici nikad ne bi mogli izmisliti etičke, Spekulativne ili soteriološke doktrine, koje su, premda ni u kom pogledu originalne, predstavile nove kombinacije utvrđenih religijskih koncepata i etičkih načela.

Na taj se način priznaje da Isus nije donio ništa novo, ali se ipak i tvrdi da ima i zasluga jer je na nov način iskombinirao svoje neoriginalne koncepte. U stvarnosti ova vrsta eklekticizma također nije bila nova, već poprilično uobičajena, davno prije pojavljivanja lika Krista. U The Historical Jesus and the Mythical Christ Gerald Massey o radu znanstvenika kaže:

Žalosno je otkrivati jadne, vjerne sakupljače koji su kupili svaki otpali komadić ili razasute i zalutale ostatke mitosa te promatrati kako su brižno sabirali i čuvali svaki detalj idealnog Krista s ciljem da stvore osobni portret onog stvarnoga kakvim su ga oni već zamišljali.

U Ancient History of the God Jesus Edouard Dujardin o evemerizmu kaže:

Ova je doktrina danas izgubila ugled, osim u slučaju Isusa. Nijedan znanstvenik ne vjeruje da su Oziris, Jupiter ili Dioniz bili povijesne ličnosti uzdignute na poziciju bogova, ali samo se u slučaju Isusa pravi iznimka... Nemoguće je osloniti kolosalno kršćansko djelo na Isusa, ukoliko je bio čovjek.

Evemeristički znanstvenici će priznati da ovaj humanizirani Isus lišen svih čuda ne bi „izazvao reakciju na Pilatovom radaru" jer bi bio beznačajan kao jedan od mnogih demagoga koji su se u to vrijeme kretali Palestinom. Da izostavimo sve čudesne događaje koji okružuju priču o Isusu kako bismo razotkrili čovjeka, zasigurno ne bismo našli nekoga tko bi svojim propovijedanjem bio u stanju okupiti oko sebe ogromne mase ljudi. Činjenica je da ovaj propovjednik i magnet za mase svoje mjesto u „povijesti" pronalazi samo u Novom zavjetu i da ga u potpunosti zaobilaze na deseci povjesničara njegova vremena - razdoblja koje se smatra jednim od najbolje dokumentiranih u povijesti. Takva nevidljiva osoba u to vrijeme nikako ne bi mogla postati bog kojeg štuju milijuni.
Ustvari, standardni kršćanski odgovor evemeristima glasio je da takav Isus, lišen svojih čuda i drugih nadnaravnih atributa, nikad ne bi mogao biti „obožavan kao bog ili pozdravljan kao izraleski Mesija". Ovaj odgovor je više nego točan: nijedan čovjek nije mogao prouzročiti takav metež i fanatizam, koji su rezultirali prolijevanjem krvi i podjarmljivanjem duha. Ludo „nadahnuće" koje je Crkvu držalo živom samo potvrđuje mitološke korijene ove priče. Nadalje, teorija evemerizma poslužila je Katoličkoj crkvi, kao što primjećuje Higgins:

... na prvi se pogled čini vjerojatnim da su bogovi drevnih ljudi bili ništa drugo nego heroji ili dobročinitelji čovječanstva u vrlo nepismenom i dalekom dobu, kojima su zahvalni budući naraštaji odavali božanske počasti; budući da je poslužio svrsi kršćanskog svećenstva, omogućivši mu da sruši religiju drevnih naraštaja i, izlažući njene apsurdnosti, uspoređujući je u negativnom svjetlu s vlastitom, evemerizam je bio, i još uvijek jest, trajno prisutan u svakom javnom i privatnom sjemeništu... Premda se na prvi pogled to tobožnje štovanje heroja čini prihvatljivim, dovoljno je tek nešto dubljeg promišljanja ili znanja da se uvidi da nema čvrstih temelja u istini...

U Pagan Christs J.M. Robertson o evemerizmu kaže:
Pripisivanje čudesa jednom izuzetnom čovjeku nije to što nas navodi da sumnjamo u njegovo stvarno postojanje. Svaki se slučaj mora razmatrati isključivo po onome što jest kad se primjenjuju testovi historijskih dokaza. Moramo razlikovati ono što je imaginacija dodala oskudnoj biografiji i one slučajeve u kojima je sama biografija dodana onome što je izraslo iz rituala ili doktrine.10
Najvažnije je ovdje to da kad se uklone svi elementi tih prethodnih mitova koji su doprinijeli stvaranju židovskog bogočovjeka, ne preostaje nitko i ništa iiistorijski za što bismo se mogli uhvatiti. Kao što kaže Walker: „Nastojanja znanstvenika da eliminiraju poganstvo iz evanđelja kako bi pronašli historijskog Isusa pokazali su se beznadnim kao što je i traganje za jezgrom u luku." Massey kaže:

mješavina dvadeset različitih osoba spojenih u jednu ... niie bilo tko", a jasno je da su u svojim očajničkim pokušajima evemeristički znanstvenici toj mješavini dodali svoj vlastiti lik.

[Jesam]

Ovu su nepostojeću jezgru u luku tijekom stoljeća prepoznali mnogi koji zbog loga nisu mogli prihvatiti historijsku prirodu Isusa Krista, jer ne samo da ne postoji dokaz o tome da je postojao nego gotovo svi dokazi upućuju na to da je mitološki lik. Kao što je navedeno, ova je „miticistička škola" procvjetala prije nekoliko stotina godina, potaknuta arheološkim i lingvističkim otkrićima i istraživanjima, kao i opadanjem moći Crkve i oštrim progonima njezinih kritičara. Ova se skupina sastoji od brojnih smjelih pojedinaca erudita koji su prevladali uvjetovanost vlastitom kulturom te pomno i bistra pogleda zavirili u mutno podrijetlo kršćanske vjere. Massey pojašnjava njihova stajališta:

Generalna je pretpostavka kad govorimo o kanonskim evanđeljima da je historijski element bio jezgra cjeline i da su se oko nje formirale priče, dok mitos, koji je postojao prije, dokazuje da je srž tog pitanja mitska, iz čega slijedi da je povijest inkrementalna.... Ljudska je povijest bila ta koja se formirala oko božanstva, a ne ljudsko biće koje je postalo božansko."

I dok je miticistička škola značajniji utjecaj stekla tek u posljednjih nekoliko stoljeća i premda su njezino briljantno djelovanje i uvidi naišli na ignoriranje kod sreilnjostrujaških „stručnjaka" te kod vjernika i evemerista, njihovi argumenti su dugo prisutni u biblijskoj kritici. Ova kontroverzija postoji od samog početka, čemu svjedoče i spisi samih crkvenih otaca, tj. onih koji su osnovali Kršćansku crkvu, a koji su otkrili da ih je „poganska" inteligencija konstantno prisiljavala da brane ono što mi i nekršćani i ostali kršćani („heretici") gledali kao besmislenu i izmišljenu priču bez ikakvog dokaza o tome da se ikad doista odigrala u povijesti. Kao što vlč. Robert Taylor kaže u The Diegesis: „Od apostolskog doba nadalje, u nikad prekinutom nizu, ili nikad toliko jako i naglašeno kao u najprimitivnija vremena, postojanje Krista kao čovjeka najsnažnije se poricalo." Ustvari, kao što navodi Taylor:

Oni koji su poricali čovjekolikost Krista bili su prvi razred ispovjednih kršćana, i ne samo prvi vremenski nego i dignitetom karaktera, inteligencijom i moralnim utjecajem... Osporavatelji čovjekolikog Krista ili, jednom riječju, oni koji su ispovijedali kršćanstvo, koji nisu prihvaćali da je čovjek kao Stoje Isus Krist ikada postojao, koji su smatrali da ime Isus Krist znači samo apstrakciju, prozopopeju, personifikaciju načela Razuma, koji su u cijeloj priči o evanđeljima vidjeli uzvišenu alegoriju... to su bili prvi i (nije sramota za kršćanstvo takvima ih proglasiti) najbolji i najrazumniji kršćani.

Ovo poricanje živog Krista od krvi i mesa nalazimo često u današnjim spisima, uključujući i sam Novi zavjet, ali ga historicisti, vjernici i evemeristi svi odreda ignoriraju. U svom „iscrpnom" istraživanju ovog nadasve važnog predmeta historicisti su ili namjerno i neopravdano ignorirali velike umove miticističke škole, ili pak na njih nikada nisu ni naišli. Pretpostavimo li da je njihovo zanemarivanje ovih učenjaka namjerno, možemo samo zaključiti da je to zato što su argumenti miticista bili preinteligentni i presnažni. Naravno, djela miticista nisu postala lako dostupna javnosti i bez sumnje su potisnuta sa strahom jer su u neku ruku neoboriva, tako da ne možemo u potpunosti kriviti „stručnjake" što ih nikad nisu pročitali. Argumenti koje su ponudili ovi miticisti su, međutim, najvažnije djelo koje se na ovom polju do danas pojavilo, tako da svako njihovo pobijanje i odbacivanje koje se s njima nije propisno pozabavilo nije ni iscrpno ni uvjerljivo.

Oni historicisti koji su priznali tvrdnje miticista jer ne mogu odbaciti veliku količinu dokaza o Kristovoj mitskoj prirodi prisiljeni su odbaciti miticistička istraživanja i zaključke uz tvrdnje da je njihov rad „zastario". Usprkos tome, argumenti koji nude miticisti postoje od početka kršćanske ere i još uvijek nema uvjerljivog objašnjenja koje bi ukazalo na to da su doista „zastarjeli". Osim toga, ako su „zastarjeli" samo zato što se pojavljuju prije, koliko je onda tek zastarjela Biblija koja se pojavila još ranije?

Tvrdi se također da miticisti previše inzistiraju na poganskom podrijetlu, zanemarujući židovske aspekte priče u evanđeljima. Židovski elementi, tvrde historicisti, mora da su povijesni, stoga je i Isus postojao. Koliko god ona sofistička bila i lijepo izgledala, jer svatko može unijeti kvazihistorijske podatke u fikcionalnu priču, a mnogi su to i činili, od autora Ilijade do autora Starog zavjeta i drugih djela, ova historicistička objašnjenja tako su omogućila da se odbaci čitava miticistička škola, usprkos jakim dokazima u njenu korist, te potpunom nedostatku istih u historicističkom taboru.
Činjenica je da su sami historicistički učenjaci ti koji ne pridaju dovoljno pozornosti židovskim elementima jer da to čine otkrili bi da su ti elementi pogrešni, anakroni i da ukazuju na nedostatke u poznavanju geografije i drugih pojedinosti, što ne bi bio slučaj da su autori pripadali dotičnom razdoblju i svjedočili tim događajima.
Massey sažima miticističko stajalište:

Može se pokazati da je kršćanstvo prethodno egzistiralo bez Krista kao osobe, da su ga nastavili kršćani koji su potpuno odbacivali povijesni karakter u drugom stoljeću, i da je navodni historijski prikaz u kanonskim evanđeljima bio mitski i mistički još prije nego što su postojala sama evanđelja.

Dalje kaže: „Bilo da ga se smatra Bogom koji je postao čovjek ili čovjekom koji je postao Bog, ovaj lik nikada nije postojao kao osoba."

K tome, tvrdnju o prethodnom postojanju evanđeoskog prikaza mnogo su puta potvrdili kršćani, što ćemo i vidjeti. Prema miticistima Novi bi se zavjet stoga s pravom mogao nazvati „Evanđeoska bajka", a kršćanska religija mogla bi se nazvati „zavjerom Krist".

[Jesam]

U Novom zavjetu nema fizičkog opisa Isusa osim onog koji nalikuje suncu, kao pri njegovoj transfiguraciji u Mateju 17:2: „Tada se preobrazi pred njima i lice se njegovo zasja kao sunce, a haljine se njegove zasvijetliše kao svjetlo." To je sasvim prikladan opis „svjetlosti svijeta koju može vidjeti svako oko". Androgini lik iz Otkrivenja 1:13-15 također je protumačen da se odnosi na Isusa: „I u sredini sedam svijećnjaka [vidjeh] nekog tko sličiše Sinu Čovječjem. On bijaše ogrnut dugom haljinom, jedan mu zlatni pojas pritezaše grudi. Njegova glava i njegove vlasi bijahu bijele kao bijela vuna, kao snijeg..." Mnogo ljudi tvrdi da „vunenasta" kosa znači daje Krist bio crnac, a kao dokaz navode crne križeve i umjetničke prikaze crnog djeteta Isusa. Kao što se vidi, dokazi iz Svetog pisma o Isusovoj fizičkoj pojavi izazivaju više problema nego što ih razrješavaju.

Rani kršćanski oci su priznali da je Isusov izgled nepoznanica. Na primjer, sv. Augustin je prema Katoličkoj enciklopediji o Kristu rekao sljedeće: „u njegovo doba nije postojao autentični portret Krista i... njegove crte lica nisu utvrđene, tako da nemamo apsolutno nikakvog saznanja o Njegovom izgledu". 1 Ovaj nedostatak podataka vrlo je neobičan s obzirom da se tvrdilo da „Isusa znaju diljem svijeta". Kako li su ga onda samo prepoznavali? Usprkos tome što u evanđeljima ne postoji opis, Isusa su rani kršćanski oci opisivali ili kao „najljepšeg čovjeka" ili „najružnijeg", što je također neobično ako je istina da ta osoba nije bila stvarna. Kao što priznaje Augustin, ova je debata postojala prije nego su utvrđene „crte lica", tj. prije nego što su izmišljene i standardizirane. Fox govori o neodređenosti Kristova izgleda:

Nitko se ne sjeća kako je izgledao Isus. Prema Izaiji, jedno je krilo kršćanskog mišljenja tvrdilo da je izabrao ružan ljudski oblik. Oko 200. godine prikazivalo ga se na ranim kršćanskim sarkofazima u stereotipnom poganskom prikazu kao filozofa koji naučava među svojim učenicima ili kao pastira s ovcama u svom stadu.

Teško je vjerovati, ako je Isus postojao i ako su ga vidjele „mase", da se nitko ne sjeća kako je izgledao. Autori evanđelja izdaju se za apostole koji se točno sjećaju Isusovih djela i riječi, do u najsitnije detalje, a ne mogu se sjetiti kako je on izgledao!

Mnogi ljudi misle da je standardna slika s dugom, tamnom kosom prikaz kako su ga vidjeli Isusovi rani sljedbenici. Međutim, najraniji prikazi Krista daju sliku mladog dječaka bez brade, ponekad plave kose. Kao što kaže Carpenter:

Kršćanska je umjetnost (prvih tri do četiri stoljeća) ostala dražesno poganska. U katakombama vidimo Spasitelja kao golobradog mladića nalik mladome grčkom bogu; ponekad prikazanog, poput Hermesa, kao čuvara stada s ovnom ili janjetom oko vrata; ponekad kao Orfeja sa svojom lutnjom medu divljim životinjama.3
O ovim ranim prikazima Krista Doane kaže:

Jedan od najomiljenijih načina njegova prikazivanja bio je, kao što napominje g. Lundy, sljedeći: „Prekrasan, dražestan mladić, star između petnaest i osamnaest godina, bez brade, slatkog izraza lica i s dugom, raskošnom kosom koja mu u kovrčama pada preko ramena. Čelo mu ponekad okružuje dijadema ili vrpca, kao mladom svećeniku poganskih bogova; to mu je zapravo omiljeni lik. Na sarkofazima, freskama i mozaicima Isusa se prikazuje kao dražesnog mladića, kao što su Apolona vidjeli pogani, i kao što kršćani prikazuju anđele...

Prema priči u evanđeljima, Isus je nestao otprilike između dvanaeste i dvadeset i devete godine života prije nego je započeo svoju službu, tako da bi ovakav prikaz mladića starog između „petnaest i osamnaest godina" bio čudan jer ga u toj starosti njegovi sljedbenici nikada nisu vidjeli.

Takvi prikazi pokazuju daje Isusov izgled bio proizvoljan, alegorijski, nehistorijski i neutemeljen na nekom određenom pojedincu. Dujardin kaže:

Što se arheoloških dokaza tiče, najstarije slike u katakombama ne samo da ne prikazuju izgled koji se nudi u legendi iz evanđelja nego prikazuju Isusa na način koji je s njom u neskladu.

Osim toga, kršćansko je raspelo izvorno nosilo sliku janjeta umjesto čovjeka, sve do osmog ili devetog stoljeća, kada se Isusa ipak opisivalo kao mladog poganskog boga:

Najraniji umjetnici koji prikazuju temu raspeća kršćanskog Spasitelja daju u liku golobradog mladića, uvijek bez krune od trnja, živog, uspravnog, naizgled razdraganog i bez znakova tjelesne patnje.6
Neki od najranijih prikaza s Kristom ne uključuju samo janje nego i ribu, a ne čovjeka:

RIBA je općenito po mišljenju proučavatelja starine simbol Isusa Krista. Riba se prikazuje na nizu kršćanskih spomenika, a posebno na starim sarkofazima. Nalazimo je i na medaljama, gdje nosi ime Spasitelja, te na kamenju s graviranim motivima, kamejama i intaljima. Riba se može primijetiti i na amajlijama koje su obješene oko vrata nosila djeca, kao i na starim čašama i svjetiljkama. Krstionice su posebno ukrašene motivom ribe. Riba se na Posljednjoj večeri stalno prikazuje na tanjuru položenom posred stola, među kruhom, noževima i čašama koji su se koristile na gozbi.

Riba ustvari predstavlja astrološko doba Riba, čiji su simbol dvije ribe. Uz to, arheološki dokazi otkrivaju postojanje lika tamnokosog i bradatog „Isusa" daleko prije kršćanske ere. Higgins opisuje medalju sa „Spasiteljem" pronađenu među pretkršćanskim ruševinama sa slikom čovjeka s bradom i dugom kosom na jednoj strani i urezanim natpisom na hebrejskom na drugoj. Zatim se pita:
A sada bih vas htio pitati kako je moguće da novčić s glavom Isusa Krista i tekstom na jeziku koji je u doba Isusa Krista već bio zastario, stigne u Wales i bude zakopan u starom druidskom spomeniku?

Današnja slika bijelog čovjeka duge kose i brade također je i slika Serapisa, sinkretičkog boga iz egipatske religije trećeg stoljeća prije nove ere, koji je u četvrtom stoljeću nove ere bio najštovaniji bog u Egiptu. Serapis je zapravo smatran „posebnim kršćanskim bogom". Kao što kaže Doane:

Nema sumnje da je Serapisova glava, čije je lice prožeto ozbiljnom i zamišljenom dostojanstvenošću, poslužila kao prva ideja za uobičajene prikaze Spasitelja.