Kako nastaje suosjećaj

[Jesam]

Originally Posted by madagaskar

ne slažem se s ovim.
Dijete koje je odraslo uz jednog ili oba roditelja psihopata i samo će se ponašati na sličan način, kopirat će.
Tek kasnije može naučiti suosjećati.

Ovo uopće nije točno. Ne može se generalizirati. Negdje će biti tako, negdje neće.

Originally Posted by madagaskar

Isto tako djecu se odmalena može učiti i empatiji.
Naravno da su neka djeca osjetljivija od drugih i da imaju veći potencijal za razviti empatiju, taj potencijal je individualan i različit a sama empatija (suosjećanje) je nešto što se uči i razvija, u prvom redu od obitelji a kasnije kroz interakciju s društvom i okolinom te kroz vlastita iskustva

Jedno je kopirati, odnosno usvojiti psihopatsko ponašanje, a drugo je biti psihopat. Kod stečenog psihopatskog ponašanja postoji i "izlječenje" ali psihopata se rađa i nema mu lijeka.

No, sada smo u vodama psihologije a tema je otvorena na filozofiji, pa zapravo ne znam gdje povući neku granicu.

Ako ćemo ploviti filozofskim vodama onda je moj odgovor nekako bio bliži zadanim ovirima teme.

Što se psihologije tiče - slažem se s napisanim.

Općenito - suosjećanje raste i sa stupnjem osvještenosti i prosvjetljenjem i u tom smislu se razvija - no odsutnost empatije ne može se nadomjestiti nekim surogatom, ako u nama već ne postoji za nj predispozicija.

Također ima djece/ljudi koje nitko nije učio suosjećanju - dapače, potječu iz nasilnih okolnosti, pa su itekako suosjećajni.

Ima djece koja se rađaju iznimnim suosjećanjem, bez da ih je itko učio (naravno, tu možemo sada zaploviti u vode prenatalnih utjecaja itd.) ali teško je ovdje primijeniti neku općenitu formulu.

[madagaskar]

Jesam ovo što navodiš o djeci koja se rode s visokim stupnjem suosjećajnosti stoji, no ja na to gledam kao i na bilo koji drugi talent kojim nas naš tvorac obdari, naime sve nas obdari i talentom za pjevanje pa tako imamo djecu koja već sa 3 godine pjevaju toliko savršeno da ih je milina slušati no većina mora taj talent usavršavati a ima i nas koji zvučimo kao pokvarena ploča
Kod suosjećanja su "pravila" razvoja naravno nešto drugačija ali ja to vidim samo kao talent i potencijal za razvijanje i ništa drugo, bez obzira na iznimke

[Jesam]

Originally Posted by Lusi

Moj izvor je Freud.

Nu, spoznaja ne drži vodu.
Ako je suosjećaj stvar božanskog dijela nas, kako objasniti da je bog često prilično indiferentan na patnju?

Spoznaja jedina drži vodu.

Nije Bog indiferentan na patnju - nego su mnogi ljudi na nju indiferentni. Upravo onih 40% psihopatske populacije.

I opet se vraćamo na "zlog Boga". No, kao i mnoge druge stvari, i to je dio osobne individualne percepcije a ne sveopće istine.

Uostalom, nisam ni spomenula Boga nego našu božansku prirodu.
Istinabog, ako nam je porijeklo različito, onda su i božanstva različita, pa je moguće da nismo svi sačinjeni od istog materijala.

[Lusi]

Glede urođenog ovog ili onog, od uglednog dječjeg psihologa, dugogodišnjeg obiteljskog psihoterapeuta dr. Ozimca sam čula da se sve da naučiti i da nitko nije nužno predodređen za nešto.

Vjerujem u to.

Originally Posted by Jesam

Spoznaja jedina drži vodu.

Nije Bog indiferentan na patnju - nego su mnogi ljudi na nju indiferentni. Upravo onih 40% psihopatske populacije.

I opet se vraćamo na "zlog Boga". No, kao i mnoge druge stvari, i to je dio osobne individualne percepcije a ne sveopće istine.

Uostalom, nisam ni spomenula Boga nego našu božansku prirodu.
Istinabog, ako nam je porijeklo različito, onda su i božanstva različita, pa je moguće da nismo svi sačinjeni od istog materijala.

Referiram se na boga jer povezuješ suosjećaj s našom božanskom prirodom. Ako se to dvoje da povezati, trebali bi se dati povezati i bog i suosjećaj.

Spominješ 40% psihopata - ako sada pitam tko je stvorio te ljude i gdje mu je bio suosjećaj, zabrazdila sam na raspravi o bogu, a to mi nije namjera.

Međutim, dok god povezuješ božansko u nama i suosjećaj - ne možemo isključiti boga iz cijele priče.

[Jesam]

Originally Posted by Lusi

Glede urođenog ovog ili onog, od uglednog dječjeg psihologa, dugogodišnjeg obiteljskog psihoterapeuta dr. Ozimca sam čula da se sve da naučiti i da nitko nije nužno predodređen za nešto.

Vjerujem u to.

Odlično - onda nauči magare cvrkutati ko kanarinac.

Uz dužno poštovanje dr. Ozimcu, mislim da se malo zaletio, odnosno da su njegove riječi shvaćene previše doslovno. Takve općenite utješne fraze su česte i uobičajene u psihoterapiji. To ti ko onaj vic: nemaš ti četvrtastu glavu, nemaš (pokreti rukom označavaju glađenje četvrtastog objekta).

Ono što je vjeujem mišljeno tom rečenicom je da svi imamo određene potencijale koje možemo razvijati, a ne moramo ih biti svjesni i zato inicijalno mislimo da ih niti nemamo. No, da ću ja, uz bilo kakav trud ili napor biti Tesla ili DaVinci ... to je čista glupost.

[madagaskar]

Originally Posted by Lusi

Glede urođenog ovog ili onog, od uglednog dječjeg psihologa, dugogodišnjeg obiteljskog psihoterapeuta dr. Ozimca sam čula da se sve da naučiti i da nitko nije nužno predodređen za nešto.

Vjerujem u to.

zašto vjerovati u nešto ako nismo sami u svom srcu osjetili da je tome tako odnosno ako se sami nismo u to uvjerili?
Naime ako je slijepca od rođenja moguće naučiti da razlikuje i prepoznaje baš svaku boju onda bih možda i povjerovala

[Jesam]

Originally Posted by Lusi

Referiram se na boga jer povezuješ suosjeæaj s našom božanskom prirodom. Ako se to dvoje da povezati, trebali bi se dati povezati i bog i suosjeæaj.

Ponavljam - božanskom, a ne božjom prirodom.

Originally Posted by Lusi

Spominješ 40% psihopata - ako sada pitam tko je stvorio te ljude i gdje mu je bio suosjeæaj, zabrazdila sam na raspravi o bogu, a to mi nije namjera.

Meðutim, dok god povezuješ božansko u nama i suosjeæaj - ne možemo iskljuèiti boga iz cijele prièe.

Možda ih nije stvorilo isto božanstvo, odnosno isti univerzalni princip.

Ili su naprosto "roba s greškom". Svakom se omakne. Vidi što radi samo jedan kromosom više.

[Jesam]

Evo jedan zanimljiv tekst o suosjećanju (nažalost, autor mi je nepoznat):

Suosjećanje je sućutna svijest i duboko razumijevanje tuđe nevolje ili patnje uz želju da toj osobi nevolju ili patnju učinimo podnošljivijom. Ono je unikatna ljudska kvaliteta. (s ovim se ne bih složila jer i neke životinje itekako pokazuju suosjećanje i pravom smislu te riječi) Engleska riječ za suosjećanje "compassion" sastoji se od dvije riječi - "co" znači zajedno, a "passion" znači jak osjećaj. I upravo to suosjećanje i je.

Patnja je stanje u kojem je organizam pomaknut iz svoje prirodne metaboličke ravnoteže. Ona je alarmantni mehanizam, biološki signal, koji upozorava organizam da trenutno stanje ne podržava njegove potrebe te da to stanje ugrožava egzistenciju. Patnja je ponekad neizbježna, ali je isto tako i potrebna kako bismo mogli učiniti korak prema naprijed.

Suosjećanje proizlazi iz razumijevanja patnje. Razumijevanje patnje ovisi o razumijevanju prave prirode stvari ili bića. Suosjećanje je zapravo svjesnost koja vodi do akcija koje uklanjaju patnju. Ono je vrlo bitna stvar, čak možda i najvažnija, te bi kao takva trebala biti jedna od bitnijih kvaliteta svih ljudi. Suosjećanje daje i podržava život, za razliku od patnje, s druge strane, koja ga narušava i daje nam priliku za promjenu.

Usko sa suosjećanjem su povezane i kvalitete kao što su dijeljenje, spremnost na davanje udobnosti drugima, zanimanje za druge i pažnja, skrb. Kod suosjećajnih osoba, pažnja i ljubav prema drugima ima svoje korijene u pažnji i ljubavi prema sebi. Najbolje i istinski možemo razumjeti druge tek kad istinski razumijemo sami sebe. Znati ćemo što je najbolje za druge, tek kad saznamo što je najbolje za nas same. Tek kad stojimo na usluzi sami sebe, možemo se ponuditi na služenje drugima i svijetu.

Međutim, suosjećati s nekim ne mora nužno uključivati stav koji će osobi u nevolji odgovarati. Ponekad nam suosjećajna osoba može djelovati poprilično bezosjećajno i okrutno, a samo iz razloga što realno sagledava naša situaciju.
U suprotnom, ako osoba nikada ne pokazuje takve odlike, vrlo je moguće da se uopće ne radi o suosjećanju, već o običnoj sentimentalnosti koja predstavlja hranu za naš ego dok pomažemo drugima u nevolji. Sentimentalnost proizlazi iz vjerovanja u iluziju. Ono što podržavamo kod osobe koja je u nevolji ne mora uopće biti nešto što je vrijedno podržavanja, zato što u tom slučaju podržavamo laž, nešto što uopće ne postoji niti je realno.

Kad se govori o značenju suosjećanja, postavlja se jedno pitanje – je li išta na ovome svijetu važno ili je sve dio jednog prolaznog kaosa kojeg svatko od nas prolazi u većoj ili manjoj mjeri? Naravno da postoji važnost na ovome svijetu i to važnost mnogih stvari. Upravo iz te važnosti i smisla rađa se i samo suosjećanje.

Suosjećanje se razlikuje od ostalih formi ljudskog djelovanja koja pružaju pomoć drugima. Njena svrha leži u namjeri za otklanjanjem patnje u kojoj se druga osoba nalazi. Ostala humana djela, kao što su npr. ljubazna djela, prije se klasificiraju pod djela vezana uz altruizam nego pod ona koja se vežu sa suosjećanjem.

Suosjećanje omogućava pojedincu da vidi jasnu sliku. Kad nas obuzmu emocije, nemogućnost jasne percepcije zaklanja nam percepciju stvarnosti i uzrokuje mnoge nesuglasice. Zbog toga je suosjećajna osoba u određenim situacijama potrebna – zbog svoje realne i objektivne percepcije stvari. Suosjećanje je emocija u pokretu, ona je aktivni osjećaj. Kad je osjećaj aktivan, možemo ga koristiti kao oruđe, a oruđe se može iskoristiti na pozitivan i negativan način.

Međutim, treba znati razlikovati od kakve patnje želimo nekoga osloboditi – da li osobu koju glumi žrtvu ili osobu koja je stvarno u nevolji. Isto tako, s obzirom da patnju i bol doživljavamo kao nešto loše, mi se zapravo u skladu s tom našom prosudbom usmjeravamo kad težimo nekome pomoći – želimo drugu osobu osloboditi patnje i boli. U tom trenutku djelujemo iz pozicije prosuđivanja, a ne realne pozicije. Realna pozicija nam uvijek govori da je sve što nam se događa za naše dobro i niti je dobro niti loše.

Suosjećanje ima karakteristiku želje koja je usmjerena na druge tj. na to da drugi budu oslobođeni patnje. To je želja koja nema granica i koja se proteže na sva živa bića. U skladu s tim, viša percepcija suosjećanja definira se kao duboka svjesnost patnje druge osobe bez potrebe da tu osobu oslobodimo iste, već osjećanje potpunog poštivanja vrijednosti te patnje i stanja ne prosuđivanja onoga što se drugoj osobi događa.

S pozicije ove definicije, misao da nečija patnja može imati vrijednost nije normalno i uobičajeno razmišljanje u našem svijetu. Da bismo mogli početi gledati na svijet takvim očima, moramo se pomaknuti u realnost ne prosuđivanja onoga što je dobro, a što loše, te ostaviti sažaljenje iza sebe. Suosjećanje proizlazi upravo iz zaustavljanja prosuđivanja akcija drugih ljudi. Jedino što trebamo činiti jest da smo svjesni tih akcija, toga koliko su bolne i u isto vrijeme razumjeti da imaju svoju vrijednost koja teži dovesti osobu do jednog koraka više.

Svatko od nas kreira sam sebi i svoje svijetlo i svoju tamu. Istina je da tama donosi bol, ali mi smo ju izabrali i za to sigurni postoji jak razlog. Uostalom, upravo iz najtežih iskustava možemo najviše naučiti. Sve dobro što nam se događa je nagrada za sve ono što smo do sad naučili, bilo kroz iskušenja koja nam je život donio ili na bilo koji drugi način. Iz njih rijetko učimo, u njima najčešće samo uživamo.

Ako pokušavamo zaustaviti bol i patnju onih koji pate, tada na ono što se drugima događa gledamo kao žrtve. Tada odvajamo kako drugog, tako i sebe, od činjenice da smo sami odgovorni za ono što nam se događa. Na taj način govorimo da smo bespomoćni kreirati drugačije iskustvo, da smo nesposobni nešto naučiti iz postojećeg te da ne možemo dovesti u ravnotežu tekuće bolno iskustvo. Tada se zapravo nalazimo u poziciji sažaljenja. Iz toga razloga, trebamo se naučiti dopustiti svim kreacija da budu.

[Jesam]

U prilog mojoj prvoj tvrdnji (Čovjek je genetski programiran za pomaganje i suosjećanje):

http://www.index.hr/vijesti/clanak/c...je/595671.aspx

[madagaskar]

Originally Posted by Jesam

U prilog mojoj prvoj tvrdnji (Čovjek je genetski programiran za pomaganje i suosjećanje):

http://www.index.hr/vijesti/clanak/c...je/595671.aspx

genetski je programiran i za pjevanje, crtanje, plesanje pa što, to opet ne znači da će taj talent ikada razviti u nekoj većoj mjeri.
Ne razumijem koja je korist od nekog talenta ako ga ne razvijemo?