mislim da bih svoj život mogao sažeti uglavnom na na to da sam u svojih 40 godina života predugo slušao druge a poslije toga uvjeravao i sam sebe da trebam postati, biti nešto što bi trebao a nisam,.. iskreno prema sebi niti bih to mogao a u svojoj dubini niti bih to želio biti.
Zato se sada sve više opuštam i puštam da budem što jesam, da ponovo dođem k sebi, doma.
irionija je da za to nije potreban nikakav napor osim beznapornog puštanja, prihvačanja i ljubavi prema sebi..
Čudno je to kako sam desetljećima najviše pred samim sobom skrivao samog sebe a time i zakidao samog sebe.
Predugo sam u svojoj životnoj školi studirao za tako jednostavnu lekciju.
poklanjati pažnju i čuditi se.. biti budan dok sam budan i vidjeti da misli nisu realnost mada stvaraju osjećaj realnosti; vidjeti ovaj život iz perspektive igre (kad pogledam unazad vidim da sam previše brinuo o stvarima koje se nisu dogodile ili su samo misli nahuhale stvari i kreirale maglu, distorziju realnosti. više se igrati u životu.