što sam stariji sve teže se iznenađujem ili oduševljavam....
Kad si spomenuo...ja što sam starija, i dalje s istim, velikim oduševljenjem reagiram na neku ljepotu koju uočim-cvijet, leptir, kristal, drvo, životinja, ljudsko biće, prizor...puno je primjera, te i dalje s istim ganućem reagiram na dobrotu koju uočim negdje.
"Kuda koracam hoću da bacam
snopove zlatne svjetlosti."
Kad si spomenuo...ja što sam starija, i dalje s istim, velikim oduševljenjem reagiram na neku ljepotu koju uočim-cvijet, leptir, kristal, drvo, životinja, ljudsko biće, prizor...puno je primjera, te i dalje s istim ganućem reagiram na dobrotu koju uočim negdje.
Ali da se vratimo na temu...doduše, staviti ću u tri rečenice, valjda neće biti neki bed.
Prije nekih 8-9 godina, jedna prijateljica je (tada mi je bila neka vrsta uzora, jer sam je smatrala duhovno puno naprednijom od mene), na moj opis onoga čemu težim (navodeći nešto iz knjiga), rekla: "Daa, ali to je samo za velike ljude!". Bila sam začuđena tim komentarom, jer sam imala neku ideju da je to za sve ljude. Danas znam da to jest za sve ljude.
"Kuda koracam hoću da bacam
snopove zlatne svjetlosti."