Ljudi su davninama ovisili isključivo o tome što svojim rukama mogu učiniti. Koordinacija ruku i uma je bliska veza uzroka i posljedica.
Naše se razumijevanje u takvim uvjetima razvija po principu povezivanja svog djelovanja (ruke) i vanjskog svijeta (npr.čekić).
Naglim razvojem tehnologije, ukinla se ta veza uma i ruku. Pojava radio uređaja je bilo pravo neobjašnjivo čudo. Imaš tu kutiju doma a nemaš pojma kako to radi. Pojava TV-a je bio pravi šok.
Izgubili smo vezu i prihvaćamo stvar kao takvu.
Usput se promijenio princip razumijevanja. Više ne postoji princip veze uma i ruku već nemoć praćenja novih tehnologija nas tjera u drugačiji princip. Raskinuli smo vezu našeg direktnog odnosa sa okolinom i ostaje nam jedino virtualna veza sa okolinom jer kakva takva mora postojati.
Ta virtualna veza je fleksibilna. Rastezljiva u mjeri naših iskustava koja mogu biti ovakva il onakva.
Tražim od vas da promotrite situaciju iz šire perspektive.
Učimo djecu da povezuju akciju i reakciju u konkretnim situacijama.
Ali mi sami ne znamo što stoji iznad tih osnovnih pravila jer danas naš zadatak nije uzet čekić i drvo pa napravit stolicu. Danas nemamo taj čvrsti oslonac već se rezultat mjeri po raspoloženju tržišnih principa.
Bolje se prodaje jedan pristup dok drugi pada u vodu. Nešto kasnije će se opet promijenit pristup pa će ti egzistencija ovisiti dal si se prilagodio novoj situaciji.
Distanca tj. razdvajanje se posebno događa u zapadnom svijetu gdje manufaktura rapidno nestaje i seli se u siromašne zemlje poput Kine. Mada sada čak neke tvrtke iz Kine sele proizvodnju u Vietnam jer je tamo još jeftinija radna snaga.
Uglavnom, u zapadnom svijetu ostaju samo uslužne djelatnosti koje su nerazdvojive od ideoloških trendova koji kontroliraju virtualnu vrijednost usluga.
Kamo vodi taj put?
Kamo vodi naš princip razumijevanja koji postaje virtualnost koja je ukinula vezu ideje, ruke i stolice?
Ako gledamo decu i njihovu vezu um i ruke, primeticemo da nisu bas rukodelni u smislu stvaranja predmeta rukama... u razvijenim drustvima nema ni potrebe za manufakturom,sve rade masine i robotizacija je u uzletu....ali zato ako posmatrate decu vec oko 8-10 god. kako brzo barataju tastaturama telefona i kompjutera, onda cete shvatiti u kom pravcu se okrenula veza um i ruke..
Ako gledamo decu i njihovu vezu um i ruke, primeticemo da nisu bas rukodelni u smislu stvaranja predmeta rukama... u razvijenim drustvima nema ni potrebe za manufakturom,sve rade masine i robotizacija je u uzletu....ali zato ako posmatrate decu vec oko 8-10 god. kako brzo barataju tastaturama telefona i kompjutera, onda cete shvatiti u kom pravcu se okrenula veza um i ruke..
Razvoj mozga u beba je direktno povezan za dodir. Negdje sam čitao da beba koju se ne dodiruje ima male šanse za preživljavanje.
Mala djeca u vrtiću tek otkrivaju kako manipulirati materijom iz okoline.
Istraživanje kroz raznovrsnu igru određuje budući razvoj.
Koordinacija pokreta i ravnoteža, komunikacija sa okolinom, povezivanje uzroka i posljedica, prilagođavanje okoline svojim potrebama, suradnja, kreativnost.......istovremeno se razvija mozak i komunikaciju neuronskih mreža koja kada jednom ukleše sigurne puteve postaje okidač koji određuje buduće reakcije.
Zato i jesam protivnik davanja kompjutera maloj djeci kao zamjena za igru.
Zatvaranje u virtualni svijet lako kasnije odvodi u druge virtualne svijetove poput religije i drugih štetnih ideologija koje po svojoj virtualnoj prirodi ne traže uporište u procesima iz mog uvodnog posta.
Novo vreme! Sve stoji sto si rekao u vezi razvoja neuronskih veza ,,,,da ne ponavljam.No u savremenom drustvu nemozes dete drzati van drustva, i zahteva koji se pred njih stavljaju jer ce se osecati izopsteni iz svog kruga vrsnjaka, sto stvara frustracije u tim mladim glavama...
Da Poli, to je problem. Ali nije riješenje dići ruke pa gledat djecu kako se upropaštavaju.
Mislim da se većim angažmanom može motivirat dijete da mu interesi budu drugačiji. Bitno je da se što ranije krene sa angažmanom.
Navike se teško mijenjaju.
Sjećam se da sam ko klinac toliko žarko želio kompjuter commodore 64 da sam ga čak i sanjao. Imao ga je prijatelj i tako doljevao ulje na vatru.
Moji mi ga nisu kupili bez obzira na moje molbe.
Morao sam popuniti tu rupu. To sam radio tako da sam koristio tegle od zimnice kao bubnjeve, improvizirao svoju teretanu, đogirao, izmišljao igre bez granica da zabavim goste mog rođendana, kupovao časopise Arka i oduševljavao se pričama o duhovima, astralnoj projekciji, piramidama, hvatao muziku sa radija i snimao na kazete......
Da Poli, to je problem. Ali nije riješenje dići ruke pa gledat djecu kako se upropaštavaju.
Mislim da se većim angažmanom može motivirat dijete da mu interesi budu drugačiji. Bitno je da se što ranije krene sa angažmanom.
Navike se teško mijenjaju.
Sjećam se da sam ko klinac toliko žarko želio kompjuter commodore 64 da sam ga čak i sanjao. Imao ga je prijatelj i tako doljevao ulje na vatru.
Moji mi ga nisu kupili bez obzira na moje molbe.
Morao sam popuniti tu rupu. To sam radio tako da sam koristio tegle od zimnice kao bubnjeve, improvizirao svoju teretanu, đogirao, izmišljao igre bez granica da zabavim goste mog rođendana, kupovao časopise Arka i oduševljavao se pričama o duhovima, astralnoj projekciji, piramidama, hvatao muziku sa radija i snimao na kazete......
Kad si dijete, nađeš izlaz.
Svako dete danas ima masu aktivnosti ,sto je dobro jer tako malo pomalo nalaze sebe u ovom zivotu.tako je bilo (kao sa tobom)i bice,no problem kod dece danas je taj sto vrlo malo citaju i zbog toga im je recnik siromasan i vrlo cesto ma koliko bili inteligentni, tesko razumevaju tekst neke lektire a jos teze prepricavaju procitano.Ali zato se savrseno snalaze u virtuelnom svetu koji im daje savremena tehnika.