Alternativa Forum

Peti biološki prirodni zakon Nove medicine

Ovo je diskusija na temu Peti biološki prirodni zakon Nove medicine u podforumu Germanska nova medicina
Biološki smisao svakog od posebnih programa prirode Peti biološki prirodni zakon ...

Natrag   Alternativa Forum > Alternativna medicina > Germanska nova medicina

Alternativa Forum


Germanska nova medicina GNM- iskustva, rasprave i ostalo

Odgovor
LinkBack Opcije Teme Način Prikaza
Nepročitano 13-09-10, 01:35   #1
Guru
 
Tina's Avatar
 
Datum registracije: Apr 2010
Postovi: 1,036
Tina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond repute
Tina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond repute
Zadani Peti biološki prirodni zakon Nove medicine

Biološki smisao svakog od posebnih programa prirode

Peti biološki prirodni zakon vodi nas do "pramedicine", jer on potpuno okreće sva dosadašnja nozološka (koja se tiču bolesti) shvaćanja. Bolest kao takva, u dosadašnjem smislu, više ne postoji. Naše neznanje nije nam dozvolilo da uvidimo da sve tzv. bolesti imaju poseban biološki smisao, koji nismo prepoznavali.

Peti biološki prirodni zakon predstavlja stvarno peti element poslije prethodna četiri prirodna zakona Nove medicine. U izvjesnom smislu, možemo ga nazvati najznačajnijim. On ne samo da obuhvaća četiri prethodna prirodna, strogo znanstvena zakona, nego nam istovremeno otvara i novu dimenziju. On je duša Nove medicine. Ili, pođimo još korak dalje: peti prirodni zakon uspijeva jednim jedinim pokretom uspostaviti vezu između onog što smo do sada mogli istražiti prirodnim naukama, proučavajući činjenice, i onog što nam je do sada izgledalo transcendentno, nadnaravno, parapsihološki ili samo religiozno razumljivo. To je ono što smo nazivali raznim imenima kad smo uspijevali da ga osjetimo i iskusimo, a što nam je, sa stanovišta prirodnih nauka, uvijek bilo neobjašnjivo, skriveno ili besmisleno.

Sa Pet bioloških prirodnih zakona nam se otvara od sada razumljiva povezanost kompletnog kozmosa koji nas okružuje. Nije ni čudo da su Španjolci, koji imaju osjećaj za takve dimenzije, u proljeće 1995. u Andaluziji prozvali Novu medicinu "la medicina sagrada" (sveta medicina, op. VFS).
"La medicina sagrada" nam otvara jednu novu kozmičku, da ne kažem božansku dimenziju. Odjednom je našim medicinskim razmišljanjem i osjećajem obuhvaćen i svaki slon, buba, ptica, čak delfin, zajedno sa svakim mikrobom, drvetom i biljčicom. Neko drugačije razmišljanje od ovog "kozmičkog razmišljanja" u okvirima žive prirode uopće više i nije moguće. Smatrajući bestidno majku prirodu glupom i manjkavom (besmisleni, zloćudni, degenerirani tumorski rast), sad doživljavamo da nam padaju zavjese sa očiju i da shvatimo da smo u čitavom kozmosu stvarno glupi, ignorantni i umišljeno napuhani samo mi. Prikovani za naše predstave, uopće nismo mogli više ništa razumjeti i tako smo obrazovali ovu bezdušnu, besmislenu, glupu i brutalnu medicinu.

Mi, ljudi, u svoj svojoj skromnosti možemo po prvi put vidjeti, razumjeti, da je ne samo čitava priroda uređena, nego i da je svaki pojedinačni proces u prirodi pun smisla, štoviše i u okvirima cjeline. Pa i procesi koje smo do sada nazivali "bolestima" nisu bili besmislene smetnje, koje trebaju reparirati čarobnjački učenici, nego sad sa zaprepaštenjem vidimo da sve ni u kom slučaju nije bilo zloćudno, besmisleno i bolesno. Zašto da ovu osmišljenu igru prirode, cijelog oživljenog kozmosa ne nazovemo božanskom. Zar služba liječnika nije u doba prije nastajanja velikih religija uvijek bila služba svećenika, što poznajemo dobro iz vremena svećenika boga Asklepijusa. Bezdušna, starozavjetna, na profit orijentirana komercijalna medicina je bila i ostaje jedna grozna, nemilosrdna zabluda.

Kompletna biologija, sa svim pojedinostima, od sada postaje predivno jasna i shvatljiva, a s njom također humana biologija i medicina. Kao docent na Pedagoškoj visokoj školi u Heidelbergu, ja sam godinama predavao humanu biologiju i mislim da mi je ovaj posao - "docendo discimus" (lat. podučavajući učimo)- uveliko pomogao u pronalaženju pet bioloških prirodnih zakona.
Šta su dakle bile naše takozvane "bolesti"? Simptomi koje smo poznavali ostaju, ali samo oni. Mi ih moramo nanovo vrednovati i srediti, jer smo osvojili potpuno drugi način razumijevanja.
Već kad promatramo Drugi biološki prirodni zakon (zakon dvofaznosti SBS-a), moramo konstatirati da smo vjerovali da poznajemo puno više prividnih "bolesti" nego što je bilo posebnih programa, jer smo svaku od dvije faze promatrali kao odvojenu bolest.

Osjećali smo se "mlitavi i umorni" u fazi ozdravljenja, pa smo onda ovu pcl-fazu označavali kao zasebnu bolest, a u stvari smo bili na putu ozdravljenja. Jedino kod mezodermalnih organa, kontroliranih od srži velikog mozga (vidi tabelu psiha-mozak- organ), biološki smisao leži u fazi ozdravljenja: ciste bubrega, ciste jajnika, ciste slezene i čiste limfnih čvorova, kao i bolni otoci periosta (pokozice) sa rekalcifikacijom kostiju nakupinom kalusa. Ali, strogo uzevši, postoje procesi uzrokovani biološkim konfliktima koji u obje faze imaju biološki smisao, kao npr. konflikt krvarenja ili konflikt povrede. Majka priroda u svako doba, u evoluciji, uzima sebi slobodu da svoje vlastite programe optimizira ili kompletira.

Konflikt krvarenja ili konflikt povrede:
1. ca-faza: trombopenija[1], zbog tog smetnje koagulacije u krvnim sudovima (istovremeno nekroza slezene);
2. pcl-faza: splenomegalija (povećana slezena), da bi kod sljedećeg konflikta krvarenja ili povrede što više trombocita stalo u slezenu (slezena = sabirna luka za trombocite, koji u ca-fazi smiju biti samo na mjestu povrede, a ne u krvnim putevima).

U gornjem slučaju, radi se o programima koji se međusobno kompenziraju i koji zadiru jedan u drugi, a mi tek učimo da ih razumijemo.
Sličan sustav programa koji zadiru jedan u drugoga vidimo kod anemije. Biološki smisao raka kostiju (osteoliza kostiju) leži sasvim jasno u pcl-fazi, kad napadnuti dio skeleta biva jače kalcificiran, da bi ubuduće bio čvršći nego prije. Anemija u ca-fazi se brine za to da osteolizirani dio skeleta, koji je slab, ne doživi frakturu, jer organizam zbog umora (umor od anemije) više ne može raditi velike skokove. U pcl-fazi, u kojoj i leži biološki smisao, osigurana je još veća imobilnost zbog bolova rastegnutog periosta. Uz to je organizam skoro potpuno inaktiviran, zbog ekstremnog vagotonog umora.

[1]Trombopenija ili Trombocitopenija - smanjen broj trombocita u krvi čiji je broj u normalnim okolnostima 150 do 400/nL krvi. Trombocitopenije mogu biti prirođene (rijetko) ili stečene. Mogu biti primarne, gdje je trombocitopenija glavni poremećaj, ili sekundarne, kada je trombocitopenija popratna pojava uz neku drugu bolest.

Uvijek kad razmislimo o biološkom smislu jednog posebnog programa sa odgovarajućim kompenzatornim programima, shvatimo još više koliko je bila glupa naša terapija u većini slučajeva, kojom smo se toliko ponosili. Obično je u pitanju bila pseudoterapija ignoranata, koji su se naokolo igrali kojekakvim gumbićima, a da pri tom nisu znali što time izazivaju. Pacijenti su umirali, većinom jatrogeno[1], zbog terapije, a ne zbog posebnog programa. Naši liječnici će u budućnosti biti sve razumljiviji ukoliko bolje poznaju biološke posebne programe prirode.

[1] jatrogene bolesti - bolesti koje uzrokuje sama medicinska praksa
Tina je offline   Reply With Quote
Tina, hvala ti na korisnom postu!
alison (13-09-10)

Nepročitano 13-09-10, 02:06   #2
Guru
 
Tina's Avatar
 
Datum registracije: Apr 2010
Postovi: 1,036
Tina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond repute
Tina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond reputeTina has a reputation beyond repute
Zadani

Princip oboljenja raka

Zakon dvofaznosti svih oboljenja ukupne medicine postavlja na glavu čitavo dosadašnje prividno znanje. Ako smo do sada poznavali otprilike nekoliko stotina bolesti, onda ćemo, ako bolje pogledamo, naći samo polovinu ovakvih prividnih bolesti, kod kojih pacijent ima hladnu periferiju, a druga polovina (otprilike) su tople ili vruće prividne bolesti, kod kojih pacijent ima tople ruke i većinom povišenu temperaturu. U stvarnosti postoji, prema gruboj procjeni, oko 500 "tandema". Prvo (nakon DHS-a) hladna, simpatikotona faza aktivnosti konflikta i kasnije (nakon CL) vruća, vagotona faza riješenog konflikta ili ozdravljenja. Ova shema dvofaznosti je biološka zakonitost.

Sve bolesti, koje uopće poznajemo, fakultativno protječu na ovaj način, ukoliko je došlo do rješenja konflikta. Ako sad pogledamo unatrag, možemo reći da nijedna jedina bolest nije bila ispravno prepoznata u dosadašnjoj medicini. Kod tzv. "hladnih bolesti", previđena je naknadna faza ozdravljenja ili je pogrešno tumačena kao zasebna bolest (npr. gripa). Kod tzv. "vrućih bolesti", koje su uvijek druga faza, odnosno faza ozdravljenja nakon prethodne faze aktivnog konflikta, također je previđana ova prethodna hladna faza ili je tumačena kao zasebna bolest.

Uključenje posebnog programa DHS-om - početak simpatikotone faze

Bude li životinja ili čovjek pogođen jednim DHS-om, dakle najtežim, visokoakutnim, dramatičnim i izolativnim, konfliktnim šokantnim doživljajem, onda njegova podsvijest asocira konfliktni sadržaj DHS-om izazvanog biološkog konflikta, sa biološkim područjem predstava (npr. područje odnosa majka-dijete, područje teritorija, područje vođa, područje strah u potiljku, područje vlastite vrijednosti ili slična područja).
Također, ovdje podsvijest zna da u djeliću sekunde točno diferencira. Nikad konflikt gubitka osjećaja za vlastitu vrijednost u seksualnom području ("Ti mlakonjo") ne pravi osteolize u vratnim kralješcima, nego uvijek osteolize karlice, rak karlične kosti. Nikad konflikt gubitka osjećaja za vlastitu vrijednost u području odnosa majka-dijete ("Ti si nikakva majka") ne pravi osteolize u karlici, nego stalno na glavici nadlaktične kosti lijevo (kod dešnjaka).

Svakom biološkom području predstava odgovara određeni relejni centar u mozgu, kojeg mi u slučaju oboljenja nazivamo Hamerovim žarištem. Dakle, svako područje bioloških predstava ima "svoj relejni centar".
U momentu DHS-a, od Hamerovog žarišta polaze posebni kodovi ka organu koji je dodijeljen ovom Hamerovom žarištu. Može se reći da svako Hamerovo žarište ima "svoj organ". Tako je troslojno događanje (psiha-mozak-organ) u stvari dešavanje sinhronog toka, sa razlikom u djeliću sekunde. Većina pacijenata zna navesti DHS točno u minutu, jer on uvijek dramatično protječe. Pacijenti najčešće navode da su bili "ukočeni od straha", "ostali bez teksta", "oduzeti". Od prve sekunde, DHS se na CT-u mozga može vidjeti (nešto teže) kao oznaku, dok se na organu od prve sekunde javlja karcinom.
U sekundi DHS-a, sve je već programirano. U skladu sa sadržajem biološkog konflikta, unaprijed determinirano područje mozga (HH) biva prebačeno na novi program.

U istoj sekundi počinju i (u tabeli mozak-psiha-organ egzaktno uvedene empirijskim promatranjem) predvidljive promjene na organu: razmnožavanje stanica, nestajanje stanica ili promjena funkcije (kod ekvivalenata raku).
Izraz prebaciti koristim jer, kako ćemo vidjeti u jednom od kasnijih poglavlja, DHS je samo postupak prebacivanja na jedan poseban program, da bi organizam mogao izaći na kraj sa nepredviđenim situacijama.
Osnovni problem

Za medicinare dosadašnjih škola, u događanja kod raka ne može nikad biti unesen neki sustav, jer je odsustvo sustava podignuto na razinu dogme.
Kad bi se dogma smjela odbaciti, postalo bi očigledno "da posljednjih decenija svi mi nismo radili ništa do čiste gluposti".
Skoro najveća glupost su bili tzv. " tumori mozga", koji kao takvi uopće ne postoje. Svi koji govore o njima misle da gledaju "carevo novo ruho", koje je postojalo samo dok mala djevojčica u bajci nije konačno uzviknula: "Pa, car je gol!".
Kod ovih "tumora mozga" ne štima ništa, baš ništa. Njihovo postojanje je stvarno isto toliko koliko i "metastaza u mozgu", koje su proizvod halucinatorne ignorancije školskih medicinara.
Uvijek na početku, kao premisa, stoji da rak predstavlja neplansku, besmislenu izraslinu "podivljalih stanica raka", bez ikakvog sustava, koja potiče od jedne podivljale stanice raka.
U ovoj dogmi dalje stoji, što nikad nije dokazano ni na jednom jedinom slučaju, da dio podivljalih stanica arterijskom krvlju otpliva do drugih organa i tu prouzrokuje novi rak, tzv. "metastazu" ili rak kćerku. Ako bi stanice karcinoma mogle da otplivaju do udaljenih organa, bilo bi neophodno da ih dosegnu arterijskom krvlju, jer venski i limfni sustav vode prema centru tijela, u srce.
Pa, napravljeno je već tisuće pokušaja, staviše kod ljudi, da bi se ustanovilo da li se stanice raka mogu otkriti u arterijskoj krvi. To još nikada nikome nije uspjelo.
Nikad nije izolirana niti jedna stanica raka iz arterijske krvi. Na ovoj naučnoj laži počiva dogma o tzv. metastazama.
Druga laž se posljedično nadograđuje na prvu dogmatsku laz. Tako, putem prve laži svi karcinomi, tzv. metastaze posljedica su prvog karcinoma. Ovim dogmatski dolazimo do avanturističkih metamorfoza stanica raka, gdje skoro redovno npr. karcinomi pločastog epitela ektoderma mogu dati adenokarcinome endoderma i, obratno, da adenokarcinomi intestinalnog trakta daju osteolize kostiju i, konačno, tzv. osteosarkomi - "metastaze" mezoderma ili, obratno, da sarkomi rade karcinomske metastaze. To, otprilike, zvuči kao tvrdnja da konj oždrijebi tele, sve je, bez ikakvog kriterija, pobrkano, kao babe i žabe.

Druga dogmatska laž je jednako konstruirana glupost kao i prva. Moramo se zamisliti što to sve doslovno znači. Jedna karcinomska stanica npr. endoderma (adenokarcinom) bi morala točno znati za vrijeme svog (nikad promatranog) kratkog puta, npr. u kost, gdje će stići i morala bi u ovom kratkom vremenu doživjeti metamorfozu, tako da odjednom postane potomak mezoderma i može obrazovati osteosarkom i obratno.

I onda je razumljivo da se ovako što ne može reproducirati u epruveti ili kulturi stanica. In vitro se mogu odgojiti samo sarkomi vezivnog tkiva, koji u osnovi predstavljaju bezazlene izrasline vezivnog tkiva. Prema onkološkim udžbenicima, navedena je 95% uspješnost odgajanja ovih "sarkoma". Vjerojatno se, osim sarkoma i tzv. embrionalnih karcinoma (koji još imaju embrionalni podražaj za rast), u kulturi i ne mogu uzgajati nikakvi karcinomi, što bi isto bilo u skladu sa Novom medicinom. Nasuprot ovom, u skladu je sa ontogenetskim sustavom tumora da stanice vezivnog tkiva mezoderma imaju snažan potencijal razmnožavanja, koji je neophodan za ozdravljenje, tako da one u kulturi mogu i dalje da daju mitoze, slično kao što bi automobil, kad ga pri najvećoj brzini prebacimo u ler, vozio i dalje nekoliko stotina metara, zahvaljujući inerciji, iako motor više ne pokreće kotače.

Nebuloznost tvrdnji službene medicine otkriva nam se potpuno tek kad shvatimo da u tijelu uvijek na istom mjestu raste ista vrsta karcinoma, i to kao sasvim osmišljen biološki posebni program prirode. Od kada sam ovo uzeo u obzir, što mi je potvrđeno i od profesora histologije i histopatologije, kao da mi je pala koprena s očiju i bilo mi je jasno da je histopatologija, arogancijom i dogmatskim lažima, postala "posljednji sud" i "frizirani" džepni trik za najveći broj slučajeva.
Kakva radost za histologe, koji se inače osjećaju kao tajni gospodari života i smrti pacijenata, kad ponekad jedna "metastaza" ovalnog plućnog žarišta pokaže skoro isti histološki tip tkiva (adenokarcinom) kao i prividna primarna izraslina npr. karcinom debelog crijeva. Onda se odmah govori o "pravoj metastazi", iako time 90% "dijagnoza metastaza" moraju biti odvedene ad absurdum .
Ali histolozima upravo odgovara ovako kako je, ponekad im odgovara samo prividno posebno dobro. Jer ponekad bi bilo interesantno utvrditi gdje pripada tumor u graničnim područjima (npr. sigma-rektum), ukoliko se to ne može lakše razjasniti pogledom na CT-mozga. Vjerojatno bi u pojedinačnim slučajevima bilo još interesantnije razjasniti da li tumor još uvijek obiluje mitozama ili se radi o starom, u smislu mitoza inaktivnom karcinomu, kad anamneza pokazuje nejasnoće, a CT-mozga ne daje sigurno objašnjenje. Ali u osnovi je, u većini slučajeva, potpuno suvišno uopće raditi histološki pregled, jer i tako se na istom mjestu na organu nalazi uvijek ista tumorska formacija.
Vratimo se tzv. "tumorima mozga" i "metastazama u mozgu", koji u ovom smislu i ne postoje.


Treća dogmatska laž govori o tome da mozak kao kompjuter organizma ne postoji. Ako, po ovoj dogmi, karcinom potiče od jedne degenerirane, podivljale stanice, onda bi ove formacije, koje moji protivnici nazivaju "čudnim Hamerovim žarištima", morale biti primarni tumori ili bar "metastaze".

Svi studenti medicine uče još u prvim semestrima da se stanice mozga nakon rođenja više ne mogu razmnožavati. Razmnožavati se može samo "vezivno tkivo mozga" tzv. glija supstanca, slično kao što se u ostatku organizma može da razmnožava vezivno tkivo, da bi obrazovalo ožiljke, osiguralo ishranu i bilo potpora ostalim tkivima. Kažemo da vezivno tkivo u tijelu i glija u mozgu imaju samo funkciju ishrane, potpore i ožiljnu funkciju. Dakle, nikad ne viđamo ni jednu jedinu moždanu stanicu u mitozi, odnosno nikad ne viđamo razmnožavanje moždanih stanica, ali, usprkos ovoj činjenici, svi "medicinici" govore o "tumorima mozga" ili štoviše o "metastazama u mozgu".
Što se u stvari točno dešava u našem mozgu kad nastaje tzv. "tumor" ili Hamerovo žarište? U stvari, sve je majstorski konstruirala majka priroda, ali to naši uobraženi školski medicinici uopće nisu prepoznali. Oni većinu bezazlenih moždanih oteklina operativno odstranjuju, sakateći pacijenta za čitav život, ako ovaj uopće i preživi (što je izuzetno rijetko, zbog promjena ličnosti i panike koja obavezno nastupa).
U stvarnosti je to ovako:

Ako nas pogodi ogroman konfliktni šok, DHS, koji nas istovremeno gurne u psihičku izolaciju, onda se u istoj sekundi obrazuje Hamerovo žarište u mozgu. Za svaku vrstu ovakvog konfliktnog šoka odgovoran je uvijek poseban areal mozga i posebno područje organa.
Dakle, kod seksualnog konflikta žene, biološki rečeno konflikt "ne biti oplođen", npr. ako žena svog muža otkrije "na djelu" i pri tom ovu situaciju osjeti kao seksualni biološki konflikt, a ne kao izdaju ili na neki drugi način, u ovoj "šokantnoj sekundi" nastaje HH u lijevom periinzularnom području (ako je u pitanju dešnjakinja).
U ovoj sekundi se uključuje novi osmišljeni biološki posebni program (SBS) mozga. Ovaj posebni program brine da na grliću maternice nastanu ulceracije. Biološki smisao ovoga je, kako se čini, da maternica bude još spremnija za oplodnju. Prve erozije na portiju ili cerviksu važe u školskoj medicini kao dobroćudne, jer ne pokazuju staničnu mitozu, nego suprotno njima - nestajanje stanica.
Nastajanjem ulceracija, grlić biva proširen na vaginalnom dijelu sluznice, dok vrat maternice biva kao izdubljen. Pacijentica dešnjakinja odmah, sa DHS-om, gubi sljedeću ovulaciju, koja se sa konfliktolizom (CL = biološki viđeno - oplodnja) odmah ponovo vraća. U korist ovulacije koja je tek nastupila grlić maternice je unutra proširen, da bi muška sperma mogla utoliko lakše da prodre u matericu. Nakon konfliktolize (= oplodnja), ulceracije bivaju ispunjene novim stanicama, što znači da zacjeljuju. Sad vidimo mitoze ozdravljenja, dok školska medicina kuka kako je ranica sad postala zloćudna zbog mitoza.

Isto kao što u sekundi konfliktnog šoka deset tisuća stanica na organu istovremeno raste (organi pod kontrolom starog CNS-a) ili nestaje (organi pod kontrolom velikog mozga), tako i na mozgu nije samo jedna stanica zahvaćena posebnim programom, nego su milijuni moždanih stanica Hamerovog žarišta prebačeni na novi program, tako da organizam biva zahvaćen trajnom simpatikotonijom.

Pogledamo li sadržaj konflikta koji nas je u sekundi šoka "ulovio na pogrešnoj nozi", onda možemo sebi lako predstaviti mogućnost postojanja na tisuće sličnih, manje ili više diferenciranih sadržaja konflikata, koji djelomično na istom mjestu, a djelomično na susjednom mjestu u mozgu stalno uzrokuju različite formacije Hamerovih žarišta.
Morati ćemo s vremenom učiti da različite posebne biološke programe, koji uzrokuju rak ili ekvivalent raka, promatramo i diferenciramo. Duša svake životinje i čovjeka je beskonačno složena i različita, iako za neupućene važi da nema razlike između duša pripadnika iste rase.

Tako je svaki konflikt uvijek unekoliko drukčiji od drugih sličnih nakupljenih konflikata, koje su doživjele individue pripadnici iste rase u sličnim konfliktnim konstelacijama. Pomislimo samo koja nevjerojatna složenost konstelacija i mogućnost kombinacija daju stanice mozga kod čovjeka i životinje u odnosu na njihov broj u šahovskoj igri. Jer u našem mozgu, kao i u mozgu najsitnijeg miša, umjesto 64 šahovska polja, ima mnogo milijardi polja, i sve to u tri dimenzije prostora, uz to daljnje električne dimenzije, a da i ne govorimo o dimenzijama koje još ne poznajemo.

Tina je offline   Reply With Quote
Hvala na korisnom postu!
alison (13-09-10), Lanna (30-05-11)
Odgovor

Opcije Teme
Način Prikaza

Pravila Pisanja Postova
Vi ne možete otvoriti novu temu
Vi ne možete odgovarati na postove
Vi ne možete pridružiti datoteku
Vi ne možete editirati Vaše postove

BB kod je On
Smajlići su On
[IMG] kod je On
HTML kod je Off
Trackbacks are On
Pingbacks are On
Refbacks are On



Vremenska Zona je GMT +1. Trenutno je 20:33 sati.



Iz ponude izdvajamo:









Powered by vBulletin® Version 3.8.1
Copyright ©2000 - 2018, Jelsoft Enterprises Ltd.
Search Engine Optimization by vBSEO 3.3.0