Drugačije, ne manje. Nikako manje. Ono što jesmo um uopće nije u stanju shvatiti ni sagledati zbog svojih ograničenja.
naravno, to su samo riječi misli. Više, manje, dublje, drugačije... simboli, ladice uma koje ograničavaju.
Pod "manje" sam mislio neverbalno, ne mentalno, van misli. Ništa što si plutajuće misli koje čine um mogu zamisliti.
Nespretno se koristiti rječima u tim stvarima.
Kako to sad vidim to nije ništa komplicirano. Umu/mislima je komplicirano jer nisu svjesne same po sebi, ne mogu izaći iz sebe, ne mogu sagledati sebe. "Svijest" ih vidi. Kako mogu biti nešto što vidim a to se još i nepresano mijenja?
I to “Drugačije i nikako manje” samo dalje vodi u priču u kojom se um dalje unedogled zabavlja samim sobom, svojim mislima prema tom što si on pretpostavlja da je drugačije i nikako manje. Vrti se u krug, u svojoj priči.
Ah taj um nek drobi svoje.. Lijep je dan. Idem brati i peći kestene