Šapat.
To je bio moj "prvi glas" u glavi. 12 godina. Dijete. Godina 1992.
Mislio sam da je netko nešto šapnuo. Nisam razumio što. I to se ponovilo više puta.
Onda kod psihijatra u London (pošto sam tamo kratko živio sa roditeljima). Bio sam normalno dijete, bilo mi je čudno da sam "bolestan". Jer tako je pisalo o glasovima u glavi.
Na trećoj "seansi" čuo sam glas: "Ostavlja ženu. Večeras."
I pitam ja psihijatra: "Doktore, večeras ćete reći supruzi da je ostavljate?"
Njegov pogled je govorio više od riječi. Bio je izgubljen kao malo dijete koje je zagubilo roditelje u gužvi. I od tada sam shvatio da neke stvari nisu bolest.
Ne tvrdim da neki ljudi nisu bolesni, ali za neke stvari treba malo bolje istražiti.
Kratko vrijeme sam se bavio time. Mislim da ljekovi zapravo blokiraju mozak. Da ga ne oporavljaju. Da ne rješavaju bit.
Kao i kod vizija. Meni su pripisivali ljekove, ali ništa od toga nije pomoglo. Išlo je to dalje, svaki put sve više.
Spasio me jedan čovjek, iz naroda. Bio je mistik. Ponudio mi odgovore. I poslao tamo gdje je započeo moj novi život- među njegove prijatelje indijance. I od tada renesansa.
Što se tiče glasova- slušajte. Ali sada ne ušima ni mozgom. Već srcem. opustite se. Čujte što vam imaju reći. I onda prosudite.
Super! Hvala na odgovoru A da li govoris generalno da osluskujemo svaki glas koji nam "bane" ili kao samo "znacajnije" ili je svaki znacajan?
Nekoliko puta tijekom zivota imala sam iskustvo tog glasa od nekud, tog sapata, ili dozivanja. Vise puta nakon majcine smrti, prije spavanja, zapravo vise na granici sna i jave cula bih neciji glas kako me naglo doziva, onako na prepad. Uzasno bih se prepala. Glas je uvijek bio neutralan, ni muski ni zenski. Jedanput, imala sam jak napad gastritisa, povracala sam cijelu noc kiselinu, uzasno me boljelo. Doslovno bih zaspala od premora izmedju novog napada povracanja i boli, a to bi bilo svako 5 min. I tako sam izmedju napada zaspala i cula sam glas: Kike, ne smijes zaspat! -to me trgnulo! Glas je bio prelomljen, pracen bukom. Ne znam sto je to bilo, ali za najezit se..
postoji dobro zabiljezen fenomen "glasa", odnosno "osobe" koja ljude "trza" u kriticnim situacijama (bolesti, premorenosti isl). Navodnici jer se ne mogu sjetiti kako to (i tko) nazivaju.
Mozemo ga tumaciti psiholoski ili duhovno, no svakako nije neuobicajen.
Učenje bez razmišljanja je uzaludno, razmišljanje bez učenje je opasno.- Kineska
I meni se je prvi puta javio 'glas' netom nakon smrti mog tate. Kako sam na sam dan njegovog pogreba imala već jedno 'paranormalno' iskustvo sa njim nisam se prepala. Dapače, osjetila sam da je to vibra koja pokušava smiriti mene a pogotovo smiriti moju mamu pa se je uglavnom pojavljivala kada je ona zaspala ili bila u polusnu a ja potpuno budna pored nje u osluškivanju njezinog disanja (srčani je bolesnik pa sam bila malo u brizi za nju).
U početku je glas bio poput praska i uglavnom da me upozori na neku opasnost. Sada je gotovo kao šapat i uglavnom predviđajućeg karaktera. Nedavno sam imala situaciju u kojoj se je odlučivalo hoću li uopće nastaviti jedan projekt ili ne zbog loših međuljudskih odnosa. Dva dana prije odlučujućeg sastanka sam bila u totalnom rasulu (što mi nije baš svakodnevnica). Noć prije sastanka sam samoj sebi rekla 'smiri se jer ćeš oboliti ovako' i ušla u meditaciju. I eto glasića koji mi govori: 'smiri se, slijede novi obrati'. Sastanak koji se je odvio idućeg dana je bio toliko šokantan, sa takvim neočekivanim obratima, da je prodrmao sve osim mene. Meni je izazvao samo osmijeh na lice i neizgovoreno 'hvala' koje sam uputila 'gore'....
Zašto se taj glas pojavljuje baš nakon smrti voljenih osoba (većinom iskustva ljudi govore tako) ? I kakav je to fenomen glasa koji trza u kritičnim situacijama?
imam još jednu priču o tome glasu, iskustvo bratove mi žene. Tog je jutra žurila na faks, i nosila u rukama hrpu skripta. Odlučila je ići pozdemnom, i silazeći niz skale, posklizla se i pala. Vidila je da joj iz usne ide krv, pa je otišla u obližnji toalet da vidi kolika je šteta. Kad je vidila koliko joj je usna razrezana, sjela je na wc školjku i pala u nesvjest, direkt glavom o pod.
I sad u tom trenu kreće priča... Nalazila se u nekakvom prostoru, lebdeći, u polubunilu, nije znala gdje je, što se događa, znala je samo da odatle ne želi ići... Lebdjela je tako u tom "stanju" neko vrijeme, dok je nije zovnio jedan glas. Prvo je par puta dozivao, na što se ona nije odazivala. Nakon toga je rekao: "Danijela ti sad moraš ići, tvoje vrijeme nije još došlo". U tom trenu se probudila i vidjela oko sebe hrpu ljudi, išla je na šivanje, nebitno sad šta je bilo nakon...