Kada upitamo nekoga ko živi pod stalnim pritiskom savremenog života da okrene svoju mentalnu viziju prema sebi samom, on će nam vjerovatno odgovoriti kako nema dovoljno vremena za poduzimanje takvih aktivnosti... Ako se i složi s tim, u većini slučajeva on će nam reći kako ništa ne vidi: Magla; Tama. U nešto manje slučajeva, posmatrač će reći kako on percipira nešto što nije u stanju da definiše, jer se to stalno mijenja.
Ova poslednja opservacija je tačna. Unutar nas sve se, u stvari, neprestano mijenja. Jedan mali vanjski šok s kojim se mi složili ili ne, sretne ili nesretne prirode, je dovoljan da prouzrokuje prilično drugačiji izgled naše unutrašnje sadržine.
Ako pratimo ovu unutarnju opservaciju ili introspekciju, bez ikakvih predrasuda, uskoro ćemo primjetiti kako to naše “Ja,” na koje smo mi toliko ponosni, nije uvijek jedno te isto biće: to “Ja” se mijenja.
Kako nam taj utisak postaje sve jasniji, tako postajemo i svjesniji da u nama ne živi samo to jedno biće, nego nekoliko njih od kojih svako ima svoje vlastite ukuse, svoje vlastite težnje i svako od njih pokušava da zadovolji svoje vlastite prohtjeve.
Ako nastavimo sa ovim istraživanjem, uskoro ćemo biti u stanju da razlikujemo tri struje u tom neprestanom toku života: struju vegetativnog života instikata, da tako kažemo; struju životinjskog života osjećanja; i na kraju, onu struju ljudskog života u pravom smislu te riječi, za koju su karakteristični misli i govor.
To je kao da se unutar nas nalaze tri bića, sva tri međusobno isprepletena na jedan nevjerovatan način.
Tako bi trebali i da priznamo važnost introspekcije kao jedne metode za praktičan rad koji nam omogućuje da upoznamo sebe i da uđemo u same sebe.
Unutrašnja sadržina čovjeka analogna je jednoj posudi punoj željeznih parčića koji čine jednu mješavinu čije je stanje rezultat mehaničkih aktivnosti. Svaki vanjski udar koji je nanesen toj posudi prouzrokuje pomijeranje željeznih parčića. Tako realni život ostaje skriven od ljudskog bića zbog stalnih promjena koje se dešavaju u njegovom unutrašnjem životu.
Ova poslednja opservacija je tačna. Unutar nas sve se, u stvari, neprestano mijenja. Jedan mali vanjski šok s kojim se mi složili ili ne, sretne ili nesretne prirode, je dovoljan da prouzrokuje prilično drugačiji izgled naše unutrašnje sadržine.
Ako pratimo ovu unutarnju opservaciju ili introspekciju, bez ikakvih predrasuda, uskoro ćemo primjetiti kako to naše “Ja,” na koje smo mi toliko ponosni, nije uvijek jedno te isto biće: to “Ja” se mijenja.
Kako nam taj utisak postaje sve jasniji, tako postajemo i svjesniji da u nama ne živi samo to jedno biće, nego nekoliko njih od kojih svako ima svoje vlastite ukuse, svoje vlastite težnje i svako od njih pokušava da zadovolji svoje vlastite prohtjeve.
Ako nastavimo sa ovim istraživanjem, uskoro ćemo biti u stanju da razlikujemo tri struje u tom neprestanom toku života: struju vegetativnog života instikata, da tako kažemo; struju životinjskog života osjećanja; i na kraju, onu struju ljudskog života u pravom smislu te riječi, za koju su karakteristični misli i govor.
To je kao da se unutar nas nalaze tri bića, sva tri međusobno isprepletena na jedan nevjerovatan način.
Tako bi trebali i da priznamo važnost introspekcije kao jedne metode za praktičan rad koji nam omogućuje da upoznamo sebe i da uđemo u same sebe.
Unutrašnja sadržina čovjeka analogna je jednoj posudi punoj željeznih parčića koji čine jednu mješavinu čije je stanje rezultat mehaničkih aktivnosti. Svaki vanjski udar koji je nanesen toj posudi prouzrokuje pomijeranje željeznih parčića. Tako realni život ostaje skriven od ljudskog bića zbog stalnih promjena koje se dešavaju u njegovom unutrašnjem životu.
Comment