Tweet
Poštovanim članovima Alternative.
Kao prvo vas moram upoznati da je ova moja priča koju ću objaviti na ovim stranicama objavljena i na mom blogu: http://tombola33.blogger.ba/ , no kako mnogi čitaoci vole da ćitaju objave na "svojem" forumu, to ću vam iz posebnih razloga prema ovom forumu iznijeti moju Autobiografiju iz koje ćete moći vidjeti kroz šta MORA kanal-medij proći da uradi ono koje mu je po Karmi (reinkarnirano) zapisano.
Dakle, da ne dužim.
Poštovani čitaoci ovog bloga.
Kako vidim da ima interesa od vaše strane da saznate neke nove spoznaje do kojih sam došao tokom 24 godine “ulaska u vode” metafizike, ezoterije, alternativne medicine…dakle svega onog za koje kažemo da se nalazi van granica iskustva, to sam odlučio da se malo više i duže vrijeme družim s vama - kroz koje vrijeme ću vam, kao kanal-medij iznijeti mnoge nove informacije
Uostalom, to ste već mogli i sami zaključili, jer se moji tekstovi uveliko razlikuju od mnogih drugih iste tematike.
Svakako je i to razlog da ću od danas 20.5.2012. započeti s objavom moje AUTOBIOGRAFIJE / 1, jer svima onima koji će je pročitati mnogo toga će postati jasnije - kako ono koje je vezano za dosad objavljene tekstove na blogu, a svakako i kod praćenja tekstova koje ću kasnije objavljivati.
A to što sam odlučio družiti se više s vama, u svakom slučaju je bilo presudno što sam 30 godina svog života proveo u Bosni (Novi Travnik), koja Republika je bila jedna od spektakularnih republika prije Sramotnog rata – gdje su ljudi, priznali to ili ne priznali, ipak dobro živjeli.
Ja to znam jer sam jedno vrijeme konstantno putovao kroz mnoge predjele te, tada, lijepe zemlje, kao i kroz sve ostale republike SFRJugoslavije.
UVOD:
Ovu knjigu sam razdvojio u dva dijela – s razlogom.
Na kraju kraju prvog dijela stoji ovo:
Svakako ćete primjetiti da u naslovu knjige ovog poglavlja stoji da sam u Autobiografija/ 1 obradio razdoblje od 1935 – 2002. godine.
Ovo sam uradio iz tog razloga, jer je period od 2002. godine do danas 2012-te za moju suprugu i mene to razdoblje bilo (i još danas je) veoma teško.
Zato sam odlučio da objavim dva poglavlja: AUTOBIOGRAFIJA/ 1 i AUTOBIOGRAFIJA/ 2
I kao prvo da vam iznesem tekst pod naslovom:
Mislim da je najbolje da prvo saznate nešto o meni od onog momenta kada se je ''bliske'' 1935. godine u Zelengaju (Zagreb) čuo vrisak.
Ne, ne moj već vrisak moje majke.
Naime, kako sam mislio da sam pametno novorođenče stavio sam prvo desnu nogu u svijet da vidim da li je li hladno (bio je 10. mjesec).
Na žalost, nisam znao da ću tim svojim postupkom uraditi da moja majka završi na operacionom stolu - gdje su je doktori ''izrezali kao caricu''.
I možda je to bio jedan od razloga da sam ostao jedinac u majke.
Kad sam imao 2 godine obolio sam od teškog oblika bronhitisa i teške upale pluća.
Po riječima liječnika dr. Samarije koji me je liječio - u ono vrijeme je od takvog oboljenja preživjelo jedno od 10.000 djece.
Sad znam da nisam slučajno preživio.
Inače, majka mi je bila Hrvatica dok mi je otac po porijeklu bio ''Srbin iz Like''.
No to nije sve.
Da bi ''varivo bilo ukusnije'' upoznat ću vas da mi je djed po majci bio Njemac, baka Čehinja, a očevo rodoslovlje je započeto negdje u Grčkoj.
I da bih dao pečat na sve ovo – ja sam već od 1996. godina Nizozemac.
Koje li zbrke!
Svakako, zato jer je zvanično bio Srbin moj otac je dvije godine prije početka II. svjetskog rata “na fin način pobjegao'' iz Zagreba (od mame, a i od mene) u Beograd.
Napisao sam; ''na fin način'' jer je (možda i slučajno) stavio u svoj džep svu zlatninu moje majke.
Lično sam zadovoljan sa svojim djetinjstvom.
Mama je radila čitav dan tako da sam mogao biti i čitav dan na ulici.
Stoga su mi neki iz familije često puta naglašavali: Ti si uličar.
Ipak mi to nije smetalo da idem u školu, iako često i oko škole, iz kog sam se razloga kasnije pitao kako to da sam bilo vrlo dobar đak.
Što je najinteresantnije, tokom školovanja sam mnogo puta primjetio da znam i ono koje po nekim logičko-ljudskim pravilima nisam trebao znati.
To se odnosi i na slikanje – što se može zaključiti po tome da ja moj prvi likovni rad na samom početku mog školovanja ubrzo završio na izložbi dječjih radova, koja je organizirana u okvirima grada Zagreba.
Sad evo kratkog rezimea mog mladenačkog razvojnog puta.
Škole:
4 osnovne, 4 osmogodišnje (Mala matura) – zatim (za ono vrijeme) na zaprepaštenje moje familije sam nakon položene male mature počeo sam učiti automehaničarski zanat (što znači da sam 3 godine bio šegrt).
Zatim sam 2 godine bio vojnik, pa 4 godine polaznik večernje Srednje tehničke škole - da bi postao strojarski tehničar, uz epitet veoma dobrog konstruktor-tehnologa alata i mašina.
I uz sve ovo sam posjećivao plesnjake, barove, a da ne kažem kafane – naročito gdje su bili biljari i gdje se je kartalo.
Sport:
Vjerojatno nećete vjerovati, ali bio sam dobar plivač (proplivao sam na javnom kupalištu rijeke Save dok je ta rijeka bila čista maltene kao kao na svom izvoru).
Bio sam izvanredan ulični golman (povremeno sam branio i za klubove zagrebačkog podsaveza, a jednu godinu sam bio prvi golman gardijskih jedinica u Bgd-u),
1954 sam bio prvak Hrvatske u Judo-u (teška kategorija).
Kratko sam se vrijeme bavio boksom, hrvanjem, odbojkom.
Odlično sam igrao stolni tenis, a bio sam dobar i u skijanju i klizanju
I uz sve to sam pio alkoholna pića (od 14-te godine), mnogo sam jeo (od 9-te) i relativno dosta pušio (također od 9-te godine svog života).
I tako sve do moje 26-te godine kad sam se oženio.
Od 26-te godine počinje za mene drugi dio života.
1961. na poziv tehničkog direktora jedne tvornice iz Novog Travnika supruga i ja selimo u taj gradić u srcu Bosne.
Vjerujte, najljepši opis Raja bi odgovarao tom mjestu.
'Grad mladosti' 60-tih godina - bez crkve, bez groblja, bez beskučnika, ulice čiste, svuda cvijeće, stanovništvo sačinjeno od ljudi iz svih republika Jugoslavije + ljudi iz Rumunije, Mađarske – i svi veoma srdačni.
Uglavnom, nema Srba, Hrvata, Slovenaca... svi su samo ljudi koji se druže, posjećuju, a ako je trebalo pomažu jedni drugima.
Mnogo sporta, kulturnih manifestacija, izleta, jasno, i pristojnih pijanki.
I sve me je to podsjetilo na Mojsijev opis kad su svi ljudi govorili istim jezikom, u početku podizanja Kule babilonske.
Na žalost nije dugo trajalo.
Grupa ljudi, nazovimo ih 'polubogovi', na kraju su uspjeli uništili Raj – uzimajući ono što nije bilo njihovo (ali daleko daleko manje nego danas).
Uz to im je pomogao i ‘'gold tele(vizor)’', da bi se uskoro svi zatvorili u svoje rupe od stanova kako bi buljili u to čudo od tehnike.
S druge strane, mi koji nismo pali pod uticaj te '’kutije’' sastavili smo dva stola i svaki smo dan praznili flaše konjaka, konstantno puhali jedan drugom u nos plavi dim cigareta, mješali i djelili karte - često puta od kraja radnog vremena do početka radnog vremena - čekajući plaću da bi je imali gdje potrošiti.
Ipak, radilo se je.
Inače, što se tiče mog zdravstvenog stanja od 1976. sam bio maltene klinički mrtav.
Jetru sam osjećao (do prve čašice konjaka u jutro) kao da se nalazi van tijela i da je veća od koljena - hripao sam ''ko vo'' (jer sam godinama pušio više od 60 komada cigareta na dan) - vene na nogama su mi bile takve kao da su se pijavice ispreplele i zaljepile na njima - ako sam brže hodao 150-200 m. mislio sam da su mi se raspolovile ''cevanice'' obiju nogu - stalne grlobolje, glavobolje – ma sve u ''p.m.''.
Ipak sam vozio auto i moram priznati da je Zenička policija bila fer prema meni jer iako su znali da imam zabranu da vozim auto (radi pijanstva) okratali su glavu dok sam kraj njih vozio.
Kasnije sam saznao da su me poštivali jer nikad nisam uradio neki saobračajni prekršaj.
1979-te mi je bilo dosta svega.
Prešao sam na 80 cigareta dnevno i konzumiranje, katkad, i do 2 litre konjaka na dan očekujući da ću pijan zaspati za uvijek.
I onda se mi je poćelo nešto pričinjavati.
Kad sam bio sam osjećao sam nečije prisustvo.
Kad sam vozio pijan auto, obično videći dvije ceste predamnom, neko mi je šaputao: Pazi! Vozi desno! Koči! Stani!...
Konačno, sad mogu priznati: Zamrzio sam život.
Eto, tako je sve išlo do 01.07.1981. godine, dakle do moje 46-te godine života.
Svakako će neko primjetiti da sam za ovakav život morao imati mnogo novaca, jer uz sve ovo sam imao familiju (suprugu i kčerku) kojima sam ipak morao davati veći dio plaće.
I bilo ga je, jer smo supruga i ja imali pristojna primanja.
No interesantno je to da me ljudi s kojima sam radio nisu smatrali kroničnim alkoholičarem.
Na ovo mogu iznijeti jednu anegdotu iz tog perioda mog života.
1978. godine sam odlučio da uz pomoć doktora prekinem s konzumiranjem alkohola.
Kad sam ispričao doktoru šta me muči, on mi je rekao: Pa ja vas dugo poznajem i nisam vas nikad vidio pijanog.
Odgovorio sam mu: Greška, jer me nikad niste vidjeli kako izgledam trijezan.
Što se tiće novca, ako sam se već našao u stisci naslikao bih ''preko noći'' umjetničku sliku (radio sam slike u svim slikarskim tehnikama) koju sam vrlo brzo prodao.
Intetesantno je da sam u jako pijanom stanju uradio svoja najbolja djela.
Ipak u jednom periodu (1980/1981) bilo je slučajeva da nisam imao novaca ni za jednu čašicu.
Moram priznati da sam se u zadnje vrijeme znao pitati kako to da noću još nisam ''vidio'' miševe i zmije da plaze po meni.
Tada, šest dana prije 01.07.1981. 'pala mi je na pamet' jedna ideja.
Otići ću u bolnicu operirati vene na nogama.
Svakako je to bila samo “zakulisna igra” moje Materijalne svijesti jer sam očekivao da će me po pregledu krvi izbaciti naglavačke iz bolnice, uz dijagnostički nalaz: Neizliječiv na svim poljima!
Prije vađenja krvi doktor mi je predložio da prvo izvrši operaciju lijeve noge (gdje vene nisu tako grozno izgledale), a kasnije desnu.
01.07. idući u bolnicu borio sam se da ne popijem ništa.
No pred bolnicom nisam više mogao izdržati pa sam svratio na 'jednu s nogu'.
Naručio sam deci konjaka (u čaši od 2 dcl. jer bi u manjoj barem pola prolio, koliko su mi se tresle ruke).
Pijući piće odjednom sam “čuo U GLAVI“ jasnu i glasnu poruku: „Ovo ti je zadnja kap alkoholnog pića“.
Videći da nema nigdje nikoga u birtiji pomislio sam: E, totalno sam skrenuo!
Nakon analize krvi bio sam zaprepašten nalazima.
Svi, ama svi su pokazivali da sam izuzetno zdrava osoba.
Operacija, u trajanju od 4,5 sati, je završila bez ikakvih problema.
Kroz sedam dana otpušten sam iz bolnice.
Interesantno, od onog momenta kad sam 'čuo U GLAVI' poruku ’'Ovo ti je zadnja kap alkoholnog pića'’ pa do dana današnjeg nisam više popio ni kap alkohola.
Čak ni pivo.
Dakle do 2005. to iznosi punih 24 godine.
(Primjedba autora: Danas je 2009. dakle punih 28 godina)
No pušio sam i dalje 'ko turčin'.
Usputna primjedba, vene na desnoj nozi nisam nikad operirao.
Izliječio sam ih kristalima.
(Ponovno primjedba autora: Krajem 2008-me godine sam ipak operirao laserom vene na desnoj nozi jer jednostavno nisam imao vremena da ih održavam s kristalima u dobroma stanju).
Kao prvo vas moram upoznati da je ova moja priča koju ću objaviti na ovim stranicama objavljena i na mom blogu: http://tombola33.blogger.ba/ , no kako mnogi čitaoci vole da ćitaju objave na "svojem" forumu, to ću vam iz posebnih razloga prema ovom forumu iznijeti moju Autobiografiju iz koje ćete moći vidjeti kroz šta MORA kanal-medij proći da uradi ono koje mu je po Karmi (reinkarnirano) zapisano.
Dakle, da ne dužim.
Poštovani čitaoci ovog bloga.
Kako vidim da ima interesa od vaše strane da saznate neke nove spoznaje do kojih sam došao tokom 24 godine “ulaska u vode” metafizike, ezoterije, alternativne medicine…dakle svega onog za koje kažemo da se nalazi van granica iskustva, to sam odlučio da se malo više i duže vrijeme družim s vama - kroz koje vrijeme ću vam, kao kanal-medij iznijeti mnoge nove informacije
Uostalom, to ste već mogli i sami zaključili, jer se moji tekstovi uveliko razlikuju od mnogih drugih iste tematike.
Svakako je i to razlog da ću od danas 20.5.2012. započeti s objavom moje AUTOBIOGRAFIJE / 1, jer svima onima koji će je pročitati mnogo toga će postati jasnije - kako ono koje je vezano za dosad objavljene tekstove na blogu, a svakako i kod praćenja tekstova koje ću kasnije objavljivati.
A to što sam odlučio družiti se više s vama, u svakom slučaju je bilo presudno što sam 30 godina svog života proveo u Bosni (Novi Travnik), koja Republika je bila jedna od spektakularnih republika prije Sramotnog rata – gdje su ljudi, priznali to ili ne priznali, ipak dobro živjeli.
Ja to znam jer sam jedno vrijeme konstantno putovao kroz mnoge predjele te, tada, lijepe zemlje, kao i kroz sve ostale republike SFRJugoslavije.
UVOD:
Ovu knjigu sam razdvojio u dva dijela – s razlogom.
Na kraju kraju prvog dijela stoji ovo:
Svakako ćete primjetiti da u naslovu knjige ovog poglavlja stoji da sam u Autobiografija/ 1 obradio razdoblje od 1935 – 2002. godine.
Ovo sam uradio iz tog razloga, jer je period od 2002. godine do danas 2012-te za moju suprugu i mene to razdoblje bilo (i još danas je) veoma teško.
Zato sam odlučio da objavim dva poglavlja: AUTOBIOGRAFIJA/ 1 i AUTOBIOGRAFIJA/ 2
I kao prvo da vam iznesem tekst pod naslovom:
AUTOBIOGRAFIJA /1
(Razdoblje od 1935 – 2002)
(Razdoblje od 1935 – 2002)
Mislim da je najbolje da prvo saznate nešto o meni od onog momenta kada se je ''bliske'' 1935. godine u Zelengaju (Zagreb) čuo vrisak.
Ne, ne moj već vrisak moje majke.
Naime, kako sam mislio da sam pametno novorođenče stavio sam prvo desnu nogu u svijet da vidim da li je li hladno (bio je 10. mjesec).
Na žalost, nisam znao da ću tim svojim postupkom uraditi da moja majka završi na operacionom stolu - gdje su je doktori ''izrezali kao caricu''.
I možda je to bio jedan od razloga da sam ostao jedinac u majke.
Kad sam imao 2 godine obolio sam od teškog oblika bronhitisa i teške upale pluća.
Po riječima liječnika dr. Samarije koji me je liječio - u ono vrijeme je od takvog oboljenja preživjelo jedno od 10.000 djece.
Sad znam da nisam slučajno preživio.
Inače, majka mi je bila Hrvatica dok mi je otac po porijeklu bio ''Srbin iz Like''.
No to nije sve.
Da bi ''varivo bilo ukusnije'' upoznat ću vas da mi je djed po majci bio Njemac, baka Čehinja, a očevo rodoslovlje je započeto negdje u Grčkoj.
I da bih dao pečat na sve ovo – ja sam već od 1996. godina Nizozemac.
Koje li zbrke!
Svakako, zato jer je zvanično bio Srbin moj otac je dvije godine prije početka II. svjetskog rata “na fin način pobjegao'' iz Zagreba (od mame, a i od mene) u Beograd.
Napisao sam; ''na fin način'' jer je (možda i slučajno) stavio u svoj džep svu zlatninu moje majke.
Lično sam zadovoljan sa svojim djetinjstvom.
Mama je radila čitav dan tako da sam mogao biti i čitav dan na ulici.
Stoga su mi neki iz familije često puta naglašavali: Ti si uličar.
Ipak mi to nije smetalo da idem u školu, iako često i oko škole, iz kog sam se razloga kasnije pitao kako to da sam bilo vrlo dobar đak.
Što je najinteresantnije, tokom školovanja sam mnogo puta primjetio da znam i ono koje po nekim logičko-ljudskim pravilima nisam trebao znati.
To se odnosi i na slikanje – što se može zaključiti po tome da ja moj prvi likovni rad na samom početku mog školovanja ubrzo završio na izložbi dječjih radova, koja je organizirana u okvirima grada Zagreba.
Sad evo kratkog rezimea mog mladenačkog razvojnog puta.
Škole:
4 osnovne, 4 osmogodišnje (Mala matura) – zatim (za ono vrijeme) na zaprepaštenje moje familije sam nakon položene male mature počeo sam učiti automehaničarski zanat (što znači da sam 3 godine bio šegrt).
Zatim sam 2 godine bio vojnik, pa 4 godine polaznik večernje Srednje tehničke škole - da bi postao strojarski tehničar, uz epitet veoma dobrog konstruktor-tehnologa alata i mašina.
I uz sve ovo sam posjećivao plesnjake, barove, a da ne kažem kafane – naročito gdje su bili biljari i gdje se je kartalo.
Sport:
Vjerojatno nećete vjerovati, ali bio sam dobar plivač (proplivao sam na javnom kupalištu rijeke Save dok je ta rijeka bila čista maltene kao kao na svom izvoru).
Bio sam izvanredan ulični golman (povremeno sam branio i za klubove zagrebačkog podsaveza, a jednu godinu sam bio prvi golman gardijskih jedinica u Bgd-u),
1954 sam bio prvak Hrvatske u Judo-u (teška kategorija).
Kratko sam se vrijeme bavio boksom, hrvanjem, odbojkom.
Odlično sam igrao stolni tenis, a bio sam dobar i u skijanju i klizanju
I uz sve to sam pio alkoholna pića (od 14-te godine), mnogo sam jeo (od 9-te) i relativno dosta pušio (također od 9-te godine svog života).
I tako sve do moje 26-te godine kad sam se oženio.
Od 26-te godine počinje za mene drugi dio života.
1961. na poziv tehničkog direktora jedne tvornice iz Novog Travnika supruga i ja selimo u taj gradić u srcu Bosne.
Vjerujte, najljepši opis Raja bi odgovarao tom mjestu.
'Grad mladosti' 60-tih godina - bez crkve, bez groblja, bez beskučnika, ulice čiste, svuda cvijeće, stanovništvo sačinjeno od ljudi iz svih republika Jugoslavije + ljudi iz Rumunije, Mađarske – i svi veoma srdačni.
Uglavnom, nema Srba, Hrvata, Slovenaca... svi su samo ljudi koji se druže, posjećuju, a ako je trebalo pomažu jedni drugima.
Mnogo sporta, kulturnih manifestacija, izleta, jasno, i pristojnih pijanki.
I sve me je to podsjetilo na Mojsijev opis kad su svi ljudi govorili istim jezikom, u početku podizanja Kule babilonske.
Na žalost nije dugo trajalo.
Grupa ljudi, nazovimo ih 'polubogovi', na kraju su uspjeli uništili Raj – uzimajući ono što nije bilo njihovo (ali daleko daleko manje nego danas).
Uz to im je pomogao i ‘'gold tele(vizor)’', da bi se uskoro svi zatvorili u svoje rupe od stanova kako bi buljili u to čudo od tehnike.
S druge strane, mi koji nismo pali pod uticaj te '’kutije’' sastavili smo dva stola i svaki smo dan praznili flaše konjaka, konstantno puhali jedan drugom u nos plavi dim cigareta, mješali i djelili karte - često puta od kraja radnog vremena do početka radnog vremena - čekajući plaću da bi je imali gdje potrošiti.
Ipak, radilo se je.
Inače, što se tiče mog zdravstvenog stanja od 1976. sam bio maltene klinički mrtav.
Jetru sam osjećao (do prve čašice konjaka u jutro) kao da se nalazi van tijela i da je veća od koljena - hripao sam ''ko vo'' (jer sam godinama pušio više od 60 komada cigareta na dan) - vene na nogama su mi bile takve kao da su se pijavice ispreplele i zaljepile na njima - ako sam brže hodao 150-200 m. mislio sam da su mi se raspolovile ''cevanice'' obiju nogu - stalne grlobolje, glavobolje – ma sve u ''p.m.''.
Ipak sam vozio auto i moram priznati da je Zenička policija bila fer prema meni jer iako su znali da imam zabranu da vozim auto (radi pijanstva) okratali su glavu dok sam kraj njih vozio.
Kasnije sam saznao da su me poštivali jer nikad nisam uradio neki saobračajni prekršaj.
1979-te mi je bilo dosta svega.
Prešao sam na 80 cigareta dnevno i konzumiranje, katkad, i do 2 litre konjaka na dan očekujući da ću pijan zaspati za uvijek.
I onda se mi je poćelo nešto pričinjavati.
Kad sam bio sam osjećao sam nečije prisustvo.
Kad sam vozio pijan auto, obično videći dvije ceste predamnom, neko mi je šaputao: Pazi! Vozi desno! Koči! Stani!...
Konačno, sad mogu priznati: Zamrzio sam život.
Eto, tako je sve išlo do 01.07.1981. godine, dakle do moje 46-te godine života.
Svakako će neko primjetiti da sam za ovakav život morao imati mnogo novaca, jer uz sve ovo sam imao familiju (suprugu i kčerku) kojima sam ipak morao davati veći dio plaće.
I bilo ga je, jer smo supruga i ja imali pristojna primanja.
No interesantno je to da me ljudi s kojima sam radio nisu smatrali kroničnim alkoholičarem.
Na ovo mogu iznijeti jednu anegdotu iz tog perioda mog života.
1978. godine sam odlučio da uz pomoć doktora prekinem s konzumiranjem alkohola.
Kad sam ispričao doktoru šta me muči, on mi je rekao: Pa ja vas dugo poznajem i nisam vas nikad vidio pijanog.
Odgovorio sam mu: Greška, jer me nikad niste vidjeli kako izgledam trijezan.
Što se tiće novca, ako sam se već našao u stisci naslikao bih ''preko noći'' umjetničku sliku (radio sam slike u svim slikarskim tehnikama) koju sam vrlo brzo prodao.
Intetesantno je da sam u jako pijanom stanju uradio svoja najbolja djela.
Ipak u jednom periodu (1980/1981) bilo je slučajeva da nisam imao novaca ni za jednu čašicu.
Moram priznati da sam se u zadnje vrijeme znao pitati kako to da noću još nisam ''vidio'' miševe i zmije da plaze po meni.
Tada, šest dana prije 01.07.1981. 'pala mi je na pamet' jedna ideja.
Otići ću u bolnicu operirati vene na nogama.
Svakako je to bila samo “zakulisna igra” moje Materijalne svijesti jer sam očekivao da će me po pregledu krvi izbaciti naglavačke iz bolnice, uz dijagnostički nalaz: Neizliječiv na svim poljima!
Prije vađenja krvi doktor mi je predložio da prvo izvrši operaciju lijeve noge (gdje vene nisu tako grozno izgledale), a kasnije desnu.
01.07. idući u bolnicu borio sam se da ne popijem ništa.
No pred bolnicom nisam više mogao izdržati pa sam svratio na 'jednu s nogu'.
Naručio sam deci konjaka (u čaši od 2 dcl. jer bi u manjoj barem pola prolio, koliko su mi se tresle ruke).
Pijući piće odjednom sam “čuo U GLAVI“ jasnu i glasnu poruku: „Ovo ti je zadnja kap alkoholnog pića“.
Videći da nema nigdje nikoga u birtiji pomislio sam: E, totalno sam skrenuo!
Nakon analize krvi bio sam zaprepašten nalazima.
Svi, ama svi su pokazivali da sam izuzetno zdrava osoba.
Operacija, u trajanju od 4,5 sati, je završila bez ikakvih problema.
Kroz sedam dana otpušten sam iz bolnice.
Interesantno, od onog momenta kad sam 'čuo U GLAVI' poruku ’'Ovo ti je zadnja kap alkoholnog pića'’ pa do dana današnjeg nisam više popio ni kap alkohola.
Čak ni pivo.
Dakle do 2005. to iznosi punih 24 godine.
(Primjedba autora: Danas je 2009. dakle punih 28 godina)
No pušio sam i dalje 'ko turčin'.
Usputna primjedba, vene na desnoj nozi nisam nikad operirao.
Izliječio sam ih kristalima.
(Ponovno primjedba autora: Krajem 2008-me godine sam ipak operirao laserom vene na desnoj nozi jer jednostavno nisam imao vremena da ih održavam s kristalima u dobroma stanju).
Comment