ELEKTRIČNI SVEMIR - POTPUNO NOVO TUMAČENJE SVEMIRA
(Prvi deo)
Priredila: Ivona Živković
Karakteristika svih do sada postavljenih teorija o nastanku svemira je da nikada ništa nije moglo da se do kraja objasni, a kamoli dokaže. Svako novo istraživanje putem veštačkih satelita i još moćnijih teleskopa uvek bi donelo novi podatak koji se nije uklapao u postojeće teorije. Hablov teleksop, koji se nalazi u Zemljinoj orbiti i do danas predstavlja najveće "zemaljsko oko" koje je u stanju da prodre najdalje u vasionske dubine, svojim otkrićima naučnike širom sveta samo iznova zbunjuje. Nove “misteriozne” i “neobjašnjive pojave” uvek su tu da neku postavljenu teroriju vrate na sam početak.
Verovali ili ne, ogromno znanje o svemiru za koje verujemo da kao najnaprednija civilizacija imamo, možda je potpuno pogrešno. Ako prihvatite bolnu istinu da čovek zapravo nikada nije izašao van Zemljine orbite i da to verovatno nikada i neće biti u stanju da učini, kao što možda nikada nije spustio ni veštačku letilicu na površinu Marsa ( o čemu takođe postoje analize skeptičara), možda je teorija o električnom svemiru zaista epohalan iskorak koji će potpuno promeniti naše hvatanje sveta čiji smo deo.
Teorija o električnom svemiru zapravo počiva na procesima koji su nam veoma bliski i jako dobro shvatljii. Nema "misterije" i ljudskom umu nedokučivih procesa. Razlog je više nego jednostavan: sve u svemiru , što uključije i sve na Zemlji, stvoreno je i funkcioniše na istom principu po istoj šemi. Procesi koji su stvorili sva kosmička tela, galaksije, zvezde, komete, Zemlju, Veneru, Mars ili Sunce..., deo su iste jedinstvene matrice u čitavom svemiru. U istoj matrici stvoren je i život na Zemlji kakav danas poznajemo.
Sa teorijom Električnog svemira na sasvim drugačiji način se objašnjava poreklo brazda i kratera na planetama kao što su Mars, Mesec ili Zemlja, klimatske promene i uopšte meteorološki fenomeni, a mnogo je logičnija i definicija kometa, koje su već hiljadama godina prava “misterija”. Teorija o električnom svemiru zapravo počiva na procesima koji su nam veoma bliski i jako dobro shvatljii. Nema "misterije" i ljudskom umu nedokučivih procesa. Razlog je više nego jednostavan: sve u svemiru , što uključije i sve na Zemlji, stvoreno je i funkcioniše na istom principu po istoj šemi. Procesi koji su stvorili sva kosmička tela, galaksije, zvezde, komete, Zemlju, Veneru, Mars ili Sunce..., deo su iste jedinstvene matrice u čitavom svemiru. U istoj matrici stvoren je i život na Zemlji kakav danas poznajemo.
Teoriju električnog svemira danas najviše promovišu Dejvid Talbot i Valas Tornhil u svojim knjigama: “Munje Bogova” (Thunderbolts of the Gods) i “Električni svemir”. Tu je i popularna knjiga Dejvida E. Skota “Električno nebo”.
“Od najmanje čestice do najveće galaktičke formacije, mreža električnog kola povezuje i objedinjuje prirodu, organizujući galaksije, napajajuči zvezde, rađajuči planete i naš svet, kontroliše klimu i pokreće biološke organizme. Ne postoji izolovano ostrvo u električnom svemiru“, zapisali su Talbot i Torhil.
Dakle, zaboravite na crne rupe, Veliki prasak, tamnu materiju odnosno antimateriju, crvene zvezde džinove i bele patuljke. Sve su to teorijske izmišljotine. Glavna sila koja stvara SVE u kosmosu je električna struja.
“Od najmanje čestice do najveće galaktičke formacije, mreža električnog kola povezuje i objedinjuje prirodu, organizujući galaksije, napajajuči zvezde, rađajuči planete i naš svet, kontroliše klimu i pokreće biološke organizme. Ne postoji izolovano ostrvo u električnom svemiru“, zapisali su Talbot i Torhil.
Dakle, zaboravite na crne rupe, Veliki prasak, tamnu materiju odnosno antimateriju, crvene zvezde džinove i bele patuljke. Sve su to teorijske izmišljotine. Glavna sila koja stvara SVE u kosmosu je električna struja.
Osnovne teze u ovoj teoriji su: Sve u svemiru je nastalo od električne energije; Zemlja, kao i sve druge planete, je naelektrisano telo; Sunce ima električno polje i ono je u interakcji sa ostalim planetama; Sunce se ne napaja energijom iz neke unutrašnje “nuklearne furune” već spolja električnom strujom koja teče duž rukavaca Mlečnog puta; čak 99.9 posto svemira se sastoji od plazme, gotovo savršeno provodljive sredine koja pokazuje jake električne karakteristike i koje astronomi gotovo uvek ignorišu; čitav svemir vrvi od naelektrisanih čestica.
Mi živimo u električno pokretljivom univerzumu i to je realnost koja se potvrđuje skoro svaki dan “iznenađujućim” i “misterioznim otkrićima. Poslednje otkriće je električni jonski stub (velika koncentracija naelektrisanog gasa u jonosferi koji se proteže sve do svemira) i koji je nedavno detektovan iznad Etiopije. Pre nekoliko godina je sličan fenomen otkriven u SAD. Da nije došlo do poremećaja u radu GPS sistema pitanje je da li bi naučnici obratili pažnju na ovu pojavu. Verovatno ne, kao što je nisu primećivali punih stotinu godina iako je na to skrenuo pažnju norveški naučnik Kristijan Birkeland još 1903. Ali funkcionisanje GPS-a je moćnim vojnim stratezima danas veoma važno. Tako je i teorija o električnom svemiru konačno otvorila sebi put do javnosti.
ČITAV SVEMIR JE PLAZMA
ČITAV SVEMIR JE PLAZMA
Plazma se često smatra posebnim stanjem materije za razliku od nama poznatih i bliskih stanja kao što su čvrsta materija, tečnosti i gasovi. Ali, ukoliko bi se atomi još više zagrevali došlo bi do njihovog cepanja i odvajanja elektrona i protona od jezgra. Tako bi nastali slobodni naelektrisani joni i elektroni. Ovakvo stanje u kome se slobodno kreću pozitivne i negativne čestice naziva se plazmom i to se smatra četvrtim stanjem materije. Zapravo je to prvo, fundamentalno stanje materije.
Električna sila između različito naelektrisanih jona su redovi magnitude jači od bilo koje mehaničke sile, čak i one koja proizvodi gravitaciju. Ogoljena električna snaga je 39. red magnitude (jedna hiljada milijardi milijardi milijardi milijardi) puta jača og gravitacije.
Plazma prožima čitav svemir i u njoj se nalazi i naša galaksija Mlečni put i Sunčev sistem. Oblak čestica koji stvara solarni vetar je plazma. Naš čitav Mlečni put sastoji se prevashodno od plazme. U stvari 99% čitavog svemira je plazma, tvrde Talbot i Tornhil.
Slobodno naelektrisanje čini plazmu veoma provodljivom za električnu struju koja stvara elektromagnetno polje, a ono opet generiše električnu struju. Magnetnih polja ima svuda u svemiru čak i u “praznom” međugalaktičkom prostoru. A magnetna polja ne mogu postojati bez električne struje.
Električna sila između različito naelektrisanih jona su redovi magnitude jači od bilo koje mehaničke sile, čak i one koja proizvodi gravitaciju. Ogoljena električna snaga je 39. red magnitude (jedna hiljada milijardi milijardi milijardi milijardi) puta jača og gravitacije.
Plazma prožima čitav svemir i u njoj se nalazi i naša galaksija Mlečni put i Sunčev sistem. Oblak čestica koji stvara solarni vetar je plazma. Naš čitav Mlečni put sastoji se prevashodno od plazme. U stvari 99% čitavog svemira je plazma, tvrde Talbot i Tornhil.
Slobodno naelektrisanje čini plazmu veoma provodljivom za električnu struju koja stvara elektromagnetno polje, a ono opet generiše električnu struju. Magnetnih polja ima svuda u svemiru čak i u “praznom” međugalaktičkom prostoru. A magnetna polja ne mogu postojati bez električne struje.
U ovakvim magnetnim polju stvaraju se snopovi čestica, širok spektar radijacije (radio talasi, svetlost, mikrotalasI, X-zraci, gama i sinhrotronske radijacije). Upravo sve to postoji u svemiru. Električna struja stvara i posebne ćelijske regione plazme sa sličnim osobinama, na primer, magnetosferu i međuplanetarnu sredinu. Dakle, plazma se sama organizuje. I to je njeno osnovno svojstvo.
Plazma tipično uzima oblik neutralnog gasa (jonizovan gas) koji se pojavljuje negde kao gasni oblak ili naelektrisani snop jona (kao iznad Etiopije nedavno), ali može uključiti i prašinu i trunje i to se naziva “prašnjavom plazmom”.
“U električnim poimanjima, naelektrisane čestice nisu ograničene standardnom kinetikom gasa. U stvari, u plazmi mi često vidimo naelektrisane čestice ubrzane do blizu brzine svetlosti”, objašnjavaju Talbot i Tornhil.
Vidljivi deo svemira se sastoji skoro potpuno od električno aktivne plazme i ona je ta koja stvara zvezde, galaksije, planete, komete...
Plazma je prvi put u laboratoriji napravljena u tubi za električno pražnjenje (Kruksovoj tubi), i tako ju je opisao ser Vilijam Kruks još 1879. On je ovo stanje nazvao “radiantna materija”. Termin "plazma" je prvi upotrebio Nobelov laureat Irving Langmuir 1928. kako bi opisao ponašanje prostora koji izgleda kao da je živ, jer u prisustvu električne struje i magnetnog polja, on pokazuje osobine samoorganizujućeg polja koje se u formi jonizovanog gasa koncentriše u vidu oblaka ili visokih stubova, kao iznad Etiopije. Plazma ima tri pojavna stanja odnosno tri različita načina funkcionisanje (modusa)
1. TAMAN STRUJNI MODUS: Ovde je jačina električne struje (protok naelektrisanih čestica) kroz plazmu jako mali i plazma ne svetli. U ovom modusu ona je suštinski nevidljiva i ne bi smo ni znali da je plazma, ukoliko ne bi izmerili njenu električnu aktivnost osetljivim mernim instrumentima.
Magnetosfere planeta Sunčevog sistema danas su primer funkcionisanja plazme u tamnom strujnom modu. Jonosfera Zemlje je primer plazme koja ne emituje vidljivo svetlo.
2. NORMALAN SVETLEĆI MODUS: Ovde je jačina električne struje (protok naelektrisanih čestica) znatan i čitava plazma u tom regionu svetli. Jačina svetla zavisi od jačine struje u plazmi. Primeri ovakvog rada plazme su Sunčeva korona, pojava fluorescentnog svetla, kao i vidljive galaktičke magline (nebule) koje stvara “prašnjava plazma”.
U sva tri načina rada plazme emituju merljivu elektromagnetnu radijaciju (radio frekventni šum). U bilo koje vreme strujna gustina (Amper na kvadratni metar) postoji u plazmi i određuje koji je način rada u njoj operativan. Atomska struktura gasa koji postaje jonizivana forma plazme odlučujući je faktor za ovo. Plazma reaguje veoma jako u odnosu na elektromagnetne sile i dominantna je snaga u mnogim kosmičkim plazmama - na zvezdanim površinama, aktivnim galaktičkim jezgrima, aktivna je između planeta i između zvezda i među galaksijama. Tako su sve ove kosmičke tvorevine povezane – preko svojih plazmi odnosno struje koju sve one provode. I ljudski organizam je u ovom strujnom kolu u tačno određenom strujnom balansu. Svaka ćelija (svaki molekul) u našem organizmu zato vibrira, a poremećaj u vibracijama i njihovom odnosu je bolest.
Jedan od pionira ove teorije, Kristijan Birkeland, tako je još 1903. primetio da su aurore (polarna svetlost koju ponekad vidimo na Zemlji) deo električne razmene između Zemlje i Sunca.
Birkeland je otkrio putanje električne struje koja se uvijala kao vadičep za flaše. Nekad su ti izuvijani oblici vidljivi nekad nisu. To zavisi od jačine struje tj. gustine naelektrisanih čestica koje prenosi plazma. Danas se ti potoci jona i elektrona nazivaju Birkelandove struje.
Plazma tipično uzima oblik neutralnog gasa (jonizovan gas) koji se pojavljuje negde kao gasni oblak ili naelektrisani snop jona (kao iznad Etiopije nedavno), ali može uključiti i prašinu i trunje i to se naziva “prašnjavom plazmom”.
“U električnim poimanjima, naelektrisane čestice nisu ograničene standardnom kinetikom gasa. U stvari, u plazmi mi često vidimo naelektrisane čestice ubrzane do blizu brzine svetlosti”, objašnjavaju Talbot i Tornhil.
Vidljivi deo svemira se sastoji skoro potpuno od električno aktivne plazme i ona je ta koja stvara zvezde, galaksije, planete, komete...
Plazma je prvi put u laboratoriji napravljena u tubi za električno pražnjenje (Kruksovoj tubi), i tako ju je opisao ser Vilijam Kruks još 1879. On je ovo stanje nazvao “radiantna materija”. Termin "plazma" je prvi upotrebio Nobelov laureat Irving Langmuir 1928. kako bi opisao ponašanje prostora koji izgleda kao da je živ, jer u prisustvu električne struje i magnetnog polja, on pokazuje osobine samoorganizujućeg polja koje se u formi jonizovanog gasa koncentriše u vidu oblaka ili visokih stubova, kao iznad Etiopije. Plazma ima tri pojavna stanja odnosno tri različita načina funkcionisanje (modusa)
1. TAMAN STRUJNI MODUS: Ovde je jačina električne struje (protok naelektrisanih čestica) kroz plazmu jako mali i plazma ne svetli. U ovom modusu ona je suštinski nevidljiva i ne bi smo ni znali da je plazma, ukoliko ne bi izmerili njenu električnu aktivnost osetljivim mernim instrumentima.
Magnetosfere planeta Sunčevog sistema danas su primer funkcionisanja plazme u tamnom strujnom modu. Jonosfera Zemlje je primer plazme koja ne emituje vidljivo svetlo.
2. NORMALAN SVETLEĆI MODUS: Ovde je jačina električne struje (protok naelektrisanih čestica) znatan i čitava plazma u tom regionu svetli. Jačina svetla zavisi od jačine struje u plazmi. Primeri ovakvog rada plazme su Sunčeva korona, pojava fluorescentnog svetla, kao i vidljive galaktičke magline (nebule) koje stvara “prašnjava plazma”.
U sva tri načina rada plazme emituju merljivu elektromagnetnu radijaciju (radio frekventni šum). U bilo koje vreme strujna gustina (Amper na kvadratni metar) postoji u plazmi i određuje koji je način rada u njoj operativan. Atomska struktura gasa koji postaje jonizivana forma plazme odlučujući je faktor za ovo. Plazma reaguje veoma jako u odnosu na elektromagnetne sile i dominantna je snaga u mnogim kosmičkim plazmama - na zvezdanim površinama, aktivnim galaktičkim jezgrima, aktivna je između planeta i između zvezda i među galaksijama. Tako su sve ove kosmičke tvorevine povezane – preko svojih plazmi odnosno struje koju sve one provode. I ljudski organizam je u ovom strujnom kolu u tačno određenom strujnom balansu. Svaka ćelija (svaki molekul) u našem organizmu zato vibrira, a poremećaj u vibracijama i njihovom odnosu je bolest.
Jedan od pionira ove teorije, Kristijan Birkeland, tako je još 1903. primetio da su aurore (polarna svetlost koju ponekad vidimo na Zemlji) deo električne razmene između Zemlje i Sunca.
Birkeland je otkrio putanje električne struje koja se uvijala kao vadičep za flaše. Nekad su ti izuvijani oblici vidljivi nekad nisu. To zavisi od jačine struje tj. gustine naelektrisanih čestica koje prenosi plazma. Danas se ti potoci jona i elektrona nazivaju Birkelandove struje.
Comment