Tweet
Ovo je moja priča..
Nakon što je sahranio suprugu i jedno vrijeme živio sam a nije navikao na samoću jel je 40 godina bio ugostitelj i kretao se među ljudima moj dida na vlastiti zahtjev odlazi u dom za stare i nemoćne.Nisam znala šta da mislim o toj njegovoj odluci.Mislila sam produžiće si život,samoća je teška.Čovjek 70-ih godina,stabilan na nogama,samostalan,uredan.Čovjek koji je može se reći othranio više od pola svoje ulice u kojoj je živio,vladala je neimaština,ljudi su bili gladni naručito djeca.Čovjek koji je bio financiski dobrostojeći pošto je imao godinama uhodan ugostiteljski posao.Čovjek koji nije pravio razliku između bogatih i siromašnih,za njega su svi bili ljudi ma koje oni vjere,nacije ili boje kože bili.Čovjek koji je mene odhranio i kojem za mene moga brata i moju sestru nije bilo ništa teško napraviti.
U zimi 2010 god.dida odlazi u dom.Zadovoljan je sa svime osim sa hranom jel nije baš navikao na zelenilo ali dobro pošto mu ostaje 2200 kuna mirovine on od te svoje mirovine može uredno sebi kupovati hranu i jesti što želi.Redovno ga obilazimo i ja i brat i sestra a i ja često odlazim po njega da ga dovezem malo kući da vidi i susjede.Na moja uzastopna pitanja dali se želi vratiti kući on odgovara da ga mogu odvesti odavde samo kad sklopi oči.
Nakon četiri godine dida je prvi puta nezadovoljan.Nakon svakodnevnog razgovora snjim i učestalim posjetama vidim da ga nešto muči a primjećujem i da je bolestan.Naime didu se upalila vena na nogi i noga mu svali dan postaje sve crvenija te on trpi velike bolove.Odlazim kod nadležnog lječnika i pitam ga šta se to događa i dali ga ja trebam voditi u bolnicu kod doktora,te ako trebam neka dogovori termin i nema problema ja ću ga odvesti.Međutim njegov odgovor je da za tim nema potrebe i da on kod njih prima sve što je potrebno.
Nakon tjedan dana bolovi ne jenjavaju nego su sve veći i jači a i didu se na nogi otvorila rana.Pozivam svoju majku koja je daleko 120 km da dođe i da zajedno odlučimo što i kako dalje.Tek kad je došla majka i nakon duže rasprave sa doktorom i ostalim medicinskim osobljem oni odlučuju dida odvesti u bolnicu.U bolinici provodi 15 dana i stanje se popravlja te ga vraćaju u dom.Međutim ne vraćaju ga u njegovu sobu nego na stacionar 1.
-STACIONAR 1
Nakon par dana provedenih na stacionaru 1 dida opet osjeća bolove i nema njegu kao u bolnici,sada već jako teško sam ustaje iz kreveta a i ne jede.Ja ga redovno obilazim kao i moja sestra i brat.Nakon još par dana stanje postaje još više nepodnošljivo te se rana na nogi koju su doktori u bolnici uspjeli sanirati opet otvara a noga je crveno crne boje.Od osoblja nitko ne reagira i to je za njih naj normalnija stvar.Međutim dida od bolova više ne može ni jesti.Dolazim u dom i svaki dan na njegovom stolu pronalazim stare šnite kruha i pekmezić u plastiki,kada pitam osoblje šta se događa i oni samo odmahuju rukom i kažu da dida ne želi jesti.Pošto dida već od tolikih bolova više ne može sam ni ustati stavljaju mu i pelene.
Odlazim u tgovinu i kupujem hranu te se vraćam i nahranim dida,pa se čudim kako on to ne želi jesti a sad jede kad ga ja hranim.Pitam ga šta se događa a on meni kaže,sine gladan sam nahrani me oni mene nehrane a ja ne mogu sam.
U međuvremenu meni se otvara mogućnost da odem na more raditi,ustvari ta opcija je bila i prije nego se dida razbolio.Umjesto mene kući dolazi moja majka pa sam tako mirnija a u meni još uvjek postoji nada da će se dida oporaviti.U međuvremenu do mog odlaska na more ja redovno prelazim dva puta dnevno po 50km dnevno autom tj.100 km jel u jenom pravcu do doma imam 25km i hranim svoga dida te vodim brigu o njemu i ne pitam se zašto uopće plaćamo dom 2 500kn kada njegovateljice i med. sestre kad god sam ja došla piju kavu i smiju se da cjeli stacionar ori od smjeha.
Dolazim kod dida na sam dan kad odlazim na more da se pozdravimo a u sobi se čuje ogromna galama,naime dida ima pelenu i kada zove njegovateljicu da treba na wc ona kaže da to obavi u pelenu a kad on to obavi u pelenu onda se ona dere na njega da ga može biti stid i da ona njega takvog us.... sad mora čistiti,ja stojim na vratima i sve to slušam i nevjerujem svojim očima i ušima,ulazim u sobu i kažem joj da smanji ton da dida nije stoka i da pazi kako se ponaša prema njemu,ona samo napušta sobu i odlazi a ja nastavljam sa njenim poslom i presvlačim dida do kraja.Na spomen didu da idem raditi na more on kaže :Sine ne ostavljaj me ako odeš umrijeću.Međutim karta je već kupljena i autobus mi ide za sat vremena,odlučujem da ipak odem jel ostaje mama sestra i brat a ako nešto krene po zlu ja se odmah vraćam.
Obavještavam majku i brata telefonom na šta sam naišla u domu i na kavo ponašanje te da odu kod ravnatelja i da ga obavjeste o tome.
Nakon 2-3 dana majka odlazi ravnatelju i sve mu to govori te ravnatelj istog momenta zove glavnu sestru i pita što takav čovjek koji je nepokretan uopće radi na stacionaru 1 te da se istog momenta prebaci na stacionar 4.
Nakon 2 dana majka i brat odlaze s njim doktoru u bolnicu a doktor zatečen didovim izgledom u čudu pita dali je to isti onaj čovjek koji je bio kod njega prije mjesec dana te govori majci da je takav samo zato što su ga zapustili u domu i da on zna kako i šta oni tamo rade.Dida trpi jake bolove,rezanje noge ne dolazi u obzir jel bi umro na stolu i dobiva tablete na bazi morfija.
Od tih tableta dida samo spava i ostaje potpuno nepokretan te se ne može sam ni okrenuti u krevetu a kamoli nešto drugo.Što je najgore postaje i dementan te često nikoga ne prepoznaje.Ja sam sve više nemirna na moru i samo čekam da mi se smrači pred očima i da krenem kući.
Nakon par dana majka dolazi u dom,njegovateljice sjede i med.sestre sjede i piju kavu ona se javlja njima i kaže da ide tati ali nailazi na prizor kakav nitko ne želi vidjeti.Dida leži u krevetu sa ogradom okolo znači nema teorije da spadne sa kreveta od pregrada ali i zbog toga što je totalno nepokretan,međutim dida je svezan.ruke su mu toliko čvrsto svezane gazom za ogradu od kreveta da mu krv više ne može kolati rukama a gaza se usjekla u kožu.Istog momenta ga jedva uspjeva odvezati i odlazi kod sestara te ih pita čemu to a one odgovaraju da je to zato što je skinio pelenu.Da skinio je pelenu i one su ga radi toga krvnički svezali jel ne mogu one čistiti stalno.
Majka govori da ona ima psa kod kuće pa ga ne veže i da se slučajno to ne dogodi te govori da će ići ravnatelju i da dida nije na njima na teret ni na teret države da su one plaćene i da nemaju pravo to raditi,one se bune ali majka ne posustaje te govori da će obavjestiti i novinare jel ovo više nije normalno šta se dpgađa te one šute na to.
Odlazi ravnatelju i govori šta je zatekla a ravnatelj zove gl.sestru te glavna sestra govori da one nemaju pravo takvu osobu vezati te da se neki čovjek može svezati samo ako je pokretan i postoji mogućnost da ustane i polomi se a to nije slučaj kod njega.
Majka govori ako to još jednom zatekne da će se obratiti ministarstvu i da će zvati novinare.ravnatelj doma joj govori da već dugo želi postaviti kamere ali mu to neda sindikat.
Majka mi ne govori odmah što se dogodilo nego nakon par dana aja se istog momenta pakujem i ostavljam posao te se vraćam kući.Po dolasku odmah odlazim u dom vidjeti dida međutim on samo spava.Odlazim kući.Dolazim opet ali dida samo spava jel pije morfij svakih 12 sati a svaka 4 sata manju dozu.
21.srpanj.
Dolazim u dom oko 10 i 30 i odlazim na stacionar zatičem dida da spava te odlazim u sobu kod sestara da pitam kako je,one mi kažu da ga probudim a ja odlučujem otići u trgovinu kupiti vlažne maramice da ga obrišam i osvježim.
Po povratku iz trgovine ulazim u dom a sa recepcije dernjava te me gospođa urlajući na mene pita jel TI na stacionar,nevjerujem da mi se obraća takvim tonom pa nastavljam dalje a ona ponavlja isto pitanje,ja se okrećem u čudu i nevjerujem da mi se netko tako obraća ali ajde neću dramiti te ju pitam jel ona to mene pita a ona kaže da da.
Ja kažem da idem te da sam išla u tgovinu kupiti didu šta je potrebno a ona galami na mene i viče NEMOŽE.sad mi već pada mrak na oči i ja ju kulturno pitam gospođo kako to razgovarate sa mnom a njen je odgovor da ona odlučuje kako će s kim razgovarati.Još jednom joj dajem na znanje da mi se ne obraća tim tonom i odlazim na stacionar.
Na stacionaru već zvoni telefon i ona obavještava sestre da ja dolazim a sestra mi govori kako se kolegica sa recepcije žali na mene da idem gore ali da ne obraćam pažnju jel ona se na sve žali te mi sestra dozvoljava da dida nahranim.
Ušavši u sobu svoga dida sam ljubila po obrazu dok ga nisam poljubcima probudila,to nikada neću zaboraviti.On otvara oči i nasmješi se,nema snage da priča samnom.Nakon što sam ga nahranila gledam ga u oči i razmišljam da je gotovo i da tako neće još dugo ali ipak ne želim si to priznati nego u sebi budim nadu.
Nakon skoro sat i pol provedenih s njim on polako sklapa oči a ja mu govorim da idem i da ću doći opet sutra na što me on tako čvrsto hvata za ruku poluotvorenih očiju.Nakon nekog vremena spuštam mu ruku i odlazim.
Silazim na recepciju te tražim knjigu žalbe nakon čega dotična recepcionarka istu baca pred mene,otvaram knjigu i u čudu gledam,u knjigi nema mjesta jel je puna pritužbi,nalazim jedan list slobodan na 22 strani tek.te upisujem primjedbu na ponašanje recepcionarke a ona mi na to govori da nije bitno što ja pišem te da ona tamo radi godinama pa će se vidjeti kome će se vjerovati.
ODLUKA JE DONEŠENA
Putujem kući i donosim odluku,sutra idem ponovo u dom riješavam papirologiju i sve ostalo te vadim dida iz doma i vodim ga kod sebe kući.
Jedino što još trebam na sve to je pristanak moga brata jel je on njegov skrbnik.Ja ču se brinuti o njemu,nije mi teško ni presvlačiti ga ni hraniti nije mi za njega nikada ništa bilo teško nikada.U meni se budi neka nada čak mi se i osmjeh izmamio na lice,uostalom nedelja je,sutra ću sve riješiti i dogovoriti sa bratom,već je pala noć a ja sam sretna radi te svoje odluke,noć je zvoni mi telefon brat me zove,sad ću mu ispričati ukratko šta sam odlučila..međutim kasno je ..te večeri je moj dida umro..
Ovo je moja priča..
21.srpanj.2013 god.
Nakon što je sahranio suprugu i jedno vrijeme živio sam a nije navikao na samoću jel je 40 godina bio ugostitelj i kretao se među ljudima moj dida na vlastiti zahtjev odlazi u dom za stare i nemoćne.Nisam znala šta da mislim o toj njegovoj odluci.Mislila sam produžiće si život,samoća je teška.Čovjek 70-ih godina,stabilan na nogama,samostalan,uredan.Čovjek koji je može se reći othranio više od pola svoje ulice u kojoj je živio,vladala je neimaština,ljudi su bili gladni naručito djeca.Čovjek koji je bio financiski dobrostojeći pošto je imao godinama uhodan ugostiteljski posao.Čovjek koji nije pravio razliku između bogatih i siromašnih,za njega su svi bili ljudi ma koje oni vjere,nacije ili boje kože bili.Čovjek koji je mene odhranio i kojem za mene moga brata i moju sestru nije bilo ništa teško napraviti.
U zimi 2010 god.dida odlazi u dom.Zadovoljan je sa svime osim sa hranom jel nije baš navikao na zelenilo ali dobro pošto mu ostaje 2200 kuna mirovine on od te svoje mirovine može uredno sebi kupovati hranu i jesti što želi.Redovno ga obilazimo i ja i brat i sestra a i ja često odlazim po njega da ga dovezem malo kući da vidi i susjede.Na moja uzastopna pitanja dali se želi vratiti kući on odgovara da ga mogu odvesti odavde samo kad sklopi oči.
Nakon četiri godine dida je prvi puta nezadovoljan.Nakon svakodnevnog razgovora snjim i učestalim posjetama vidim da ga nešto muči a primjećujem i da je bolestan.Naime didu se upalila vena na nogi i noga mu svali dan postaje sve crvenija te on trpi velike bolove.Odlazim kod nadležnog lječnika i pitam ga šta se to događa i dali ga ja trebam voditi u bolnicu kod doktora,te ako trebam neka dogovori termin i nema problema ja ću ga odvesti.Međutim njegov odgovor je da za tim nema potrebe i da on kod njih prima sve što je potrebno.
Nakon tjedan dana bolovi ne jenjavaju nego su sve veći i jači a i didu se na nogi otvorila rana.Pozivam svoju majku koja je daleko 120 km da dođe i da zajedno odlučimo što i kako dalje.Tek kad je došla majka i nakon duže rasprave sa doktorom i ostalim medicinskim osobljem oni odlučuju dida odvesti u bolnicu.U bolinici provodi 15 dana i stanje se popravlja te ga vraćaju u dom.Međutim ne vraćaju ga u njegovu sobu nego na stacionar 1.
-STACIONAR 1
Nakon par dana provedenih na stacionaru 1 dida opet osjeća bolove i nema njegu kao u bolnici,sada već jako teško sam ustaje iz kreveta a i ne jede.Ja ga redovno obilazim kao i moja sestra i brat.Nakon još par dana stanje postaje još više nepodnošljivo te se rana na nogi koju su doktori u bolnici uspjeli sanirati opet otvara a noga je crveno crne boje.Od osoblja nitko ne reagira i to je za njih naj normalnija stvar.Međutim dida od bolova više ne može ni jesti.Dolazim u dom i svaki dan na njegovom stolu pronalazim stare šnite kruha i pekmezić u plastiki,kada pitam osoblje šta se događa i oni samo odmahuju rukom i kažu da dida ne želi jesti.Pošto dida već od tolikih bolova više ne može sam ni ustati stavljaju mu i pelene.
Odlazim u tgovinu i kupujem hranu te se vraćam i nahranim dida,pa se čudim kako on to ne želi jesti a sad jede kad ga ja hranim.Pitam ga šta se događa a on meni kaže,sine gladan sam nahrani me oni mene nehrane a ja ne mogu sam.
U međuvremenu meni se otvara mogućnost da odem na more raditi,ustvari ta opcija je bila i prije nego se dida razbolio.Umjesto mene kući dolazi moja majka pa sam tako mirnija a u meni još uvjek postoji nada da će se dida oporaviti.U međuvremenu do mog odlaska na more ja redovno prelazim dva puta dnevno po 50km dnevno autom tj.100 km jel u jenom pravcu do doma imam 25km i hranim svoga dida te vodim brigu o njemu i ne pitam se zašto uopće plaćamo dom 2 500kn kada njegovateljice i med. sestre kad god sam ja došla piju kavu i smiju se da cjeli stacionar ori od smjeha.
Dolazim kod dida na sam dan kad odlazim na more da se pozdravimo a u sobi se čuje ogromna galama,naime dida ima pelenu i kada zove njegovateljicu da treba na wc ona kaže da to obavi u pelenu a kad on to obavi u pelenu onda se ona dere na njega da ga može biti stid i da ona njega takvog us.... sad mora čistiti,ja stojim na vratima i sve to slušam i nevjerujem svojim očima i ušima,ulazim u sobu i kažem joj da smanji ton da dida nije stoka i da pazi kako se ponaša prema njemu,ona samo napušta sobu i odlazi a ja nastavljam sa njenim poslom i presvlačim dida do kraja.Na spomen didu da idem raditi na more on kaže :Sine ne ostavljaj me ako odeš umrijeću.Međutim karta je već kupljena i autobus mi ide za sat vremena,odlučujem da ipak odem jel ostaje mama sestra i brat a ako nešto krene po zlu ja se odmah vraćam.
Obavještavam majku i brata telefonom na šta sam naišla u domu i na kavo ponašanje te da odu kod ravnatelja i da ga obavjeste o tome.
Nakon 2-3 dana majka odlazi ravnatelju i sve mu to govori te ravnatelj istog momenta zove glavnu sestru i pita što takav čovjek koji je nepokretan uopće radi na stacionaru 1 te da se istog momenta prebaci na stacionar 4.
Nakon 2 dana majka i brat odlaze s njim doktoru u bolnicu a doktor zatečen didovim izgledom u čudu pita dali je to isti onaj čovjek koji je bio kod njega prije mjesec dana te govori majci da je takav samo zato što su ga zapustili u domu i da on zna kako i šta oni tamo rade.Dida trpi jake bolove,rezanje noge ne dolazi u obzir jel bi umro na stolu i dobiva tablete na bazi morfija.
Od tih tableta dida samo spava i ostaje potpuno nepokretan te se ne može sam ni okrenuti u krevetu a kamoli nešto drugo.Što je najgore postaje i dementan te često nikoga ne prepoznaje.Ja sam sve više nemirna na moru i samo čekam da mi se smrači pred očima i da krenem kući.
Nakon par dana majka dolazi u dom,njegovateljice sjede i med.sestre sjede i piju kavu ona se javlja njima i kaže da ide tati ali nailazi na prizor kakav nitko ne želi vidjeti.Dida leži u krevetu sa ogradom okolo znači nema teorije da spadne sa kreveta od pregrada ali i zbog toga što je totalno nepokretan,međutim dida je svezan.ruke su mu toliko čvrsto svezane gazom za ogradu od kreveta da mu krv više ne može kolati rukama a gaza se usjekla u kožu.Istog momenta ga jedva uspjeva odvezati i odlazi kod sestara te ih pita čemu to a one odgovaraju da je to zato što je skinio pelenu.Da skinio je pelenu i one su ga radi toga krvnički svezali jel ne mogu one čistiti stalno.
Majka govori da ona ima psa kod kuće pa ga ne veže i da se slučajno to ne dogodi te govori da će ići ravnatelju i da dida nije na njima na teret ni na teret države da su one plaćene i da nemaju pravo to raditi,one se bune ali majka ne posustaje te govori da će obavjestiti i novinare jel ovo više nije normalno šta se dpgađa te one šute na to.
Odlazi ravnatelju i govori šta je zatekla a ravnatelj zove gl.sestru te glavna sestra govori da one nemaju pravo takvu osobu vezati te da se neki čovjek može svezati samo ako je pokretan i postoji mogućnost da ustane i polomi se a to nije slučaj kod njega.
Majka govori ako to još jednom zatekne da će se obratiti ministarstvu i da će zvati novinare.ravnatelj doma joj govori da već dugo želi postaviti kamere ali mu to neda sindikat.
Majka mi ne govori odmah što se dogodilo nego nakon par dana aja se istog momenta pakujem i ostavljam posao te se vraćam kući.Po dolasku odmah odlazim u dom vidjeti dida međutim on samo spava.Odlazim kući.Dolazim opet ali dida samo spava jel pije morfij svakih 12 sati a svaka 4 sata manju dozu.
21.srpanj.
Dolazim u dom oko 10 i 30 i odlazim na stacionar zatičem dida da spava te odlazim u sobu kod sestara da pitam kako je,one mi kažu da ga probudim a ja odlučujem otići u trgovinu kupiti vlažne maramice da ga obrišam i osvježim.
Po povratku iz trgovine ulazim u dom a sa recepcije dernjava te me gospođa urlajući na mene pita jel TI na stacionar,nevjerujem da mi se obraća takvim tonom pa nastavljam dalje a ona ponavlja isto pitanje,ja se okrećem u čudu i nevjerujem da mi se netko tako obraća ali ajde neću dramiti te ju pitam jel ona to mene pita a ona kaže da da.
Ja kažem da idem te da sam išla u tgovinu kupiti didu šta je potrebno a ona galami na mene i viče NEMOŽE.sad mi već pada mrak na oči i ja ju kulturno pitam gospođo kako to razgovarate sa mnom a njen je odgovor da ona odlučuje kako će s kim razgovarati.Još jednom joj dajem na znanje da mi se ne obraća tim tonom i odlazim na stacionar.
Na stacionaru već zvoni telefon i ona obavještava sestre da ja dolazim a sestra mi govori kako se kolegica sa recepcije žali na mene da idem gore ali da ne obraćam pažnju jel ona se na sve žali te mi sestra dozvoljava da dida nahranim.
Ušavši u sobu svoga dida sam ljubila po obrazu dok ga nisam poljubcima probudila,to nikada neću zaboraviti.On otvara oči i nasmješi se,nema snage da priča samnom.Nakon što sam ga nahranila gledam ga u oči i razmišljam da je gotovo i da tako neće još dugo ali ipak ne želim si to priznati nego u sebi budim nadu.
Nakon skoro sat i pol provedenih s njim on polako sklapa oči a ja mu govorim da idem i da ću doći opet sutra na što me on tako čvrsto hvata za ruku poluotvorenih očiju.Nakon nekog vremena spuštam mu ruku i odlazim.
Silazim na recepciju te tražim knjigu žalbe nakon čega dotična recepcionarka istu baca pred mene,otvaram knjigu i u čudu gledam,u knjigi nema mjesta jel je puna pritužbi,nalazim jedan list slobodan na 22 strani tek.te upisujem primjedbu na ponašanje recepcionarke a ona mi na to govori da nije bitno što ja pišem te da ona tamo radi godinama pa će se vidjeti kome će se vjerovati.
ODLUKA JE DONEŠENA
Putujem kući i donosim odluku,sutra idem ponovo u dom riješavam papirologiju i sve ostalo te vadim dida iz doma i vodim ga kod sebe kući.
Jedino što još trebam na sve to je pristanak moga brata jel je on njegov skrbnik.Ja ču se brinuti o njemu,nije mi teško ni presvlačiti ga ni hraniti nije mi za njega nikada ništa bilo teško nikada.U meni se budi neka nada čak mi se i osmjeh izmamio na lice,uostalom nedelja je,sutra ću sve riješiti i dogovoriti sa bratom,već je pala noć a ja sam sretna radi te svoje odluke,noć je zvoni mi telefon brat me zove,sad ću mu ispričati ukratko šta sam odlučila..međutim kasno je ..te večeri je moj dida umro..
Ovo je moja priča..
21.srpanj.2013 god.
Comment