alkoholizam

[zekica]

Može li se, i ako može, na koji način pomoći osobi koja uslijed dugoročne potrošnje alkohola gubi vid?

[RED PILL]

pa ako osoba za početak ne misli ostaviti alkohol, onda je pitanje što se uopće može učiniti, jer je ovdje alkohol uzrok i podražavajući faktor slabljenja vida...

eventualno se može pokušati sa par doza homeopatskog pripravka Nux-vomica c30 (2-3 kuglice na jezik jednom tjedno, i tako 4 tjedna) pa vidjeti da li se što mijenja...

naime Nux-vomica je općenito dobar pripravak za loše efekte alkoholizma, pa postoji šansa da nešto pomogne što se same potrebe za alkoholom i slabog vida tiče...

[Spring]

Treba ostaviti alkohol. Točka.

[dkovacic]

Vidim, nema baš puno zainteresiranih za ovu temu - alkoholizam, a ja mislim da je općenito u svijetu, alkoholizam veliko zlo koje uništava ne samo pojedinca već čitave obitelji. Govorim iz vlastitog iskustva. Moj suprug je pristao na liječenje i eto, havala Bogu, ne pije skoro 5 godina. Mogu ispričati svoju priču, ako vas zanima, dati savjet. Posjetite svakako stranice našeg Kluba liječenih alkoholičara "Podravka", tamo se nalazi i moj članak "Neki drugi ljudi".

www.kla-podravka.hr

[Spring]

Originally Posted by dkovacic

Mogu ispričati svoju priču, ako vas zanima.

Da, naravno!

[ram]

Originally Posted by dkovacic

Vidim, nema baš puno zainteresiranih za ovu temu - alkoholizam, a ja mislim da je općenito u svijetu, alkoholizam veliko zlo koje uništava ne samo pojedinca već čitave obitelji. Govorim iz vlastitog iskustva. Moj suprug je pristao na liječenje i eto, havala Bogu, ne pije skoro 5 godina. Mogu ispričati svoju priču, ako vas zanima, dati savjet. Posjetite svakako stranice našeg Kluba liječenih alkoholičara "Podravka", tamo se nalazi i moj članak "Neki drugi ljudi".

www.kla-podravka.hr

Lijep članak i potpisujem sve što si napisala. Imala sam u obitelji takav slučaj/dr jekyll and mr hyde/ i odrastala u tom okruženju. Prestrašno je to za djecu(govorim iz gledišta dijeteta). Ne znaš s kim imaš susret taj dan, tko te čeka. To ostavlja tragove, za cijeli život.

[Lupio Pax]

Originally Posted by ram

Lijep članak i potpisujem sve što si napisala. Imala sam u obitelji takav slučaj/dr jekyll and mr hyde/ i odrastala u tom okruženju. Prestrašno je to za djecu(govorim iz gledišta dijeteta). Ne znaš s kim imaš susret taj dan, tko te čeka. To ostavlja tragove, za cijeli život.

nemam što za dodati - na žalost tako je...

[dkovacic]

Originally Posted by Spring

Da, naravno!

Upoznala sam ga pripitog (imala sam 18 on 21), odveo me pred oltar za 2 godine, takođe pijan. Onda mi je to bilo cool, uklapalo mi se u mladost i neiskustvo, bio je zgodan i dečko za kojim su jurcale curice. Potiče iz alkoholičarske obitelji (roditelji su već dvadesetak godina mrtvi), mislila sam, imao je težak život, uklopit će se s vremenom u normalnu obitelj. Po prirodi je veliko dijete, neozbiljan i u kombinaciji sa alkoholom to je bilo prestrašno, imala sam četvoro, a ne troje djece kojima sam bila i mama i tata. Nije bio agresivan, ali ubijao me lagano psihički, tako da sam ja samu sebe preispitivala da samnom možda nije nešto u redu, možda tražim previše (ljubav i poštovanje), s vremenom sam podlegla "dobronamjernim" primjedbama:"Ha, dobro je, pa ne tuče te.." Djeca su odrastala, polako mi izmicala iz ruku i shvatila sam: imati će svoje živote, a ja ću ostati sama sa alkoholičarom kojeg ću još "kao nagradu" imati bolesnog na grbači! Prije 5 godina podnesla sam zahtjev za razvod: "Ok, dragi, ako je tebi čašica draža od obitelji nećemo se više patiti, svako na svoju stranu pa uživaj!" i to ga je prilično uzdrmalo. Na razgovoru u Centru za socijalnu skrb odmah je pristao na liječenje što je uz moju podršku, podršku cijele obitelji i iskrenih prijatelja i odmah sproveo u djelo. Najteže mu je bilo priznati da je alkoholičar, pa ne valja se on po grabama, to su alkoholičari, a tako svi reagiraju. Teško je na veselicama i razno-raznim prigodama reći. "Hvala ne pijem", kad je naše društvo i okolina takvo, uvijek se nešto slavi i nazdravlja, nisi muško ak' ne popiješ! Kad nekom dođeš u kuću, prvo te pita: "Kaj buš pil; gemišt, pivu, žesticu...?" Eto, i to smo sve prebrodili jer i meni nije bio cilj razvod pod svaku cijenu, eliminirali smo alkohol, on je i dalje jedno veliko dijete, valjda me to i privuklo kod njega, ali sada imam kraj sebe osobu sa kojom mogu razgovarati, s kojom mogu planirati, imam trijeznog čovjeka sa kojim se mogu i konstruktivno posvađati, bez vrijeđanja i omalovažavanja. Napominjem da redovito odlazimo u klub liječenih alkoholičara gdje se družimo sa ljudima koji ne piju i preko dvadeset godina, redovito dolaze na sastanke i svojim savjetima pomažu mlađim apstinentiam. Odlazimo na sportske susrete, druženja sa drugim klubovima, na njihove godišnje skupštine i to je jedan vid terapije, što kvalitetnije se uklopiti u normalno okruženje. Suprug odlazi na fešte sa svojim društvom s posla, odlazimo na obiteljske i prijateljske veselice i bez problema objašnjava da je on svoje popio, pije samo sok i pravi prijatelji su ostali, stekli smo i nove, a oni lažni samo su nestali iz naše blizine i život;, oni alkoholni koji nisu ničemu služili, samo da vuku još dublje u ponor i naslađuju se na tuđoj nevolji. Eto imamo i unuke i stvarno uživamo u životu koji nije ispunjen materijalnim obiljem, ali veselim se svakom novom danu jer sam shvatila da nisam žrtva, sama sam svjesno odabrala i odabirem put kojim idem. Al' sam se raspisala....Sorry

[LIK]

Originally Posted by dkovacic

Upoznala sam ga pripitog (imala sam 18 on 21), odveo me pred oltar za 2 godine, takođe pijan. Onda mi je to bilo cool, uklapalo mi se u mladost i neiskustvo, bio je zgodan i dečko za kojim su jurcale curice. Potiče iz alkoholičarske obitelji (roditelji su već dvadesetak godina mrtvi), mislila sam, imao je težak život, uklopit će se s vremenom u normalnu obitelj. Po prirodi je veliko dijete, neozbiljan i u kombinaciji sa alkoholom to je bilo prestrašno, imala sam četvoro, a ne troje djece kojima sam bila i mama i tata. Nije bio agresivan, ali ubijao me lagano psihički, tako da sam ja samu sebe preispitivala da samnom možda nije nešto u redu, možda tražim previše (ljubav i poštovanje), s vremenom sam podlegla "dobronamjernim" primjedbama:"Ha, dobro je, pa ne tuče te.." Djeca su odrastala, polako mi izmicala iz ruku i shvatila sam: imati će svoje živote, a ja ću ostati sama sa alkoholičarom kojeg ću još "kao nagradu" imati bolesnog na grbači! Prije 5 godina podnesla sam zahtjev za razvod: "Ok, dragi, ako je tebi čašica draža od obitelji nećemo se više patiti, svako na svoju stranu pa uživaj!" i to ga je prilično uzdrmalo. Na razgovoru u Centru za socijalnu skrb odmah je pristao na liječenje što je uz moju podršku, podršku cijele obitelji i iskrenih prijatelja i odmah sproveo u djelo. Najteže mu je bilo priznati da je alkoholičar, pa ne valja se on po grabama, to su alkoholičari, a tako svi reagiraju. Teško je na veselicama i razno-raznim prigodama reći. "Hvala ne pijem", kad je naše društvo i okolina takvo, uvijek se nešto slavi i nazdravlja, nisi muško ak' ne popiješ! Kad nekom dođeš u kuću, prvo te pita: "Kaj buš pil; gemišt, pivu, žesticu...?" Eto, i to smo sve prebrodili jer i meni nije bio cilj razvod pod svaku cijenu, eliminirali smo alkohol, on je i dalje jedno veliko dijete, valjda me to i privuklo kod njega, ali sada imam kraj sebe osobu sa kojom mogu razgovarati, s kojom mogu planirati, imam trijeznog čovjeka sa kojim se mogu i konstruktivno posvađati, bez vrijeđanja i omalovažavanja. Napominjem da redovito odlazimo u klub liječenih alkoholičara gdje se družimo sa ljudima koji ne piju i preko dvadeset godina, redovito dolaze na sastanke i svojim savjetima pomažu mlađim apstinentiam. Odlazimo na sportske susrete, druženja sa drugim klubovima, na njihove godišnje skupštine i to je jedan vid terapije, što kvalitetnije se uklopiti u normalno okruženje. Suprug odlazi na fešte sa svojim društvom s posla, odlazimo na obiteljske i prijateljske veselice i bez problema objašnjava da je on svoje popio, pije samo sok i pravi prijatelji su ostali, stekli smo i nove, a oni lažni samo su nestali iz naše blizine i život;, oni alkoholni koji nisu ničemu služili, samo da vuku još dublje u ponor i naslađuju se na tuđoj nevolji. Eto imamo i unuke i stvarno uživamo u životu koji nije ispunjen materijalnim obiljem, ali veselim se svakom novom danu jer sam shvatila da nisam žrtva, sama sam svjesno odabrala i odabirem put kojim idem. Al' sam se raspisala....Sorry

Lijepo si se otvorila

Nadam se de ce tvoje iskustvo pomoci drugima sa slicnim problemom.

[simonaalba77]

Originally Posted by dkovacic

Upoznala sam ga pripitog (imala sam 18 on 21), odveo me pred oltar za 2 godine, takođe pijan. Onda mi je to bilo cool, uklapalo mi se u mladost i neiskustvo, bio je zgodan i dečko za kojim su jurcale curice. Potiče iz alkoholičarske obitelji (roditelji su već dvadesetak godina mrtvi), mislila sam, imao je težak život, uklopit će se s vremenom u normalnu obitelj. Po prirodi je veliko dijete, neozbiljan i u kombinaciji sa alkoholom to je bilo prestrašno, imala sam četvoro, a ne troje djece kojima sam bila i mama i tata. Nije bio agresivan, ali ubijao me lagano psihički, tako da sam ja samu sebe preispitivala da samnom možda nije nešto u redu, možda tražim previše (ljubav i poštovanje), s vremenom sam podlegla "dobronamjernim" primjedbama:"Ha, dobro je, pa ne tuče te.." Djeca su odrastala, polako mi izmicala iz ruku i shvatila sam: imati će svoje živote, a ja ću ostati sama sa alkoholičarom kojeg ću još "kao nagradu" imati bolesnog na grbači! Prije 5 godina podnesla sam zahtjev za razvod: "Ok, dragi, ako je tebi čašica draža od obitelji nećemo se više patiti, svako na svoju stranu pa uživaj!" i to ga je prilično uzdrmalo. Na razgovoru u Centru za socijalnu skrb odmah je pristao na liječenje što je uz moju podršku, podršku cijele obitelji i iskrenih prijatelja i odmah sproveo u djelo. Najteže mu je bilo priznati da je alkoholičar, pa ne valja se on po grabama, to su alkoholičari, a tako svi reagiraju. Teško je na veselicama i razno-raznim prigodama reći. "Hvala ne pijem", kad je naše društvo i okolina takvo, uvijek se nešto slavi i nazdravlja, nisi muško ak' ne popiješ! Kad nekom dođeš u kuću, prvo te pita: "Kaj buš pil; gemišt, pivu, žesticu...?" Eto, i to smo sve prebrodili jer i meni nije bio cilj razvod pod svaku cijenu, eliminirali smo alkohol, on je i dalje jedno veliko dijete, valjda me to i privuklo kod njega, ali sada imam kraj sebe osobu sa kojom mogu razgovarati, s kojom mogu planirati, imam trijeznog čovjeka sa kojim se mogu i konstruktivno posvađati, bez vrijeđanja i omalovažavanja. Napominjem da redovito odlazimo u klub liječenih alkoholičara gdje se družimo sa ljudima koji ne piju i preko dvadeset godina, redovito dolaze na sastanke i svojim savjetima pomažu mlađim apstinentiam. Odlazimo na sportske susrete, druženja sa drugim klubovima, na njihove godišnje skupštine i to je jedan vid terapije, što kvalitetnije se uklopiti u normalno okruženje. Suprug odlazi na fešte sa svojim društvom s posla, odlazimo na obiteljske i prijateljske veselice i bez problema objašnjava da je on svoje popio, pije samo sok i pravi prijatelji su ostali, stekli smo i nove, a oni lažni samo su nestali iz naše blizine i život;, oni alkoholni koji nisu ničemu služili, samo da vuku još dublje u ponor i naslađuju se na tuđoj nevolji. Eto imamo i unuke i stvarno uživamo u životu koji nije ispunjen materijalnim obiljem, ali veselim se svakom novom danu jer sam shvatila da nisam žrtva, sama sam svjesno odabrala i odabirem put kojim idem. Al' sam se raspisala....Sorry

Uz dužno poštovanje i zahvalnost što si sa nama podijelila svoje iskusvo, osjećam da si asimilirana u tu 'ekipu' kao neka vrsta stražara, čuvara na ovisnost koja je bila( alkoholizam). Bez tebe u njegovoj blizini tvoj suprug bi opet počeo piti dok si rekla keks. Isto tako nisam sigurna da nije posegnuo za nekom drugom ovisnosti kao nadomjestkom.