u ovim trenucima je jako teško naći prave reči utehe! Želim samo da znaš da si mi stvarno neizmerno draga i jako posebna i da ću sve učiniti što mogu da tvoja bol bude barem malo manja!!!
Ljubim te mila!
Drago mi je što si ponovo sa nama!
Veliki pozdrav
__________________ Budućnost pripada onima koji veruju u lepotu svojih snova!
Draga azizi, ne mogu doci k sebi...
Ova pesma ce me uvek podsecati na dragu forumasicu i njenu voljenu majku.
Kako je tuzan i nepredvidiv ovaj zivot...
Draga Nevenka, hvala ti na brizi. Upravo s ovom "tvojom" pjesmom preksutra ispraćam svoju majčicu na njezin posljednji počinak.
Draga Azizi prije svega iskrena sučut tebi i obitelji. Iako je ovo za tebe vrlo tužna situacija, znam da si svjesna da se tvoja mama vrača kući, tamo gdje nema više ovozamaljskih stresova i nepravde i zasigurno da je sretna zbog toga. Nama koji ostajemo to baš i nije uvijek jasno i prihvatljivo i ostaje nam tuga i bol jer moglo je vaše druženje i još potrajati. Bitno je shvatiti da je majčina duša "odradila" svoj dio u ovom životu i napustila svoje fizičko tijelo. Neka ti utjeha bude spoznaja da kada god poželiš i budeš otvorenog uma i srca , shvatiti češ da je tu kraj tebe. Tuga je velika i dopusti si da tuguješ, da se isplačeš ali se nemoj vezati za tugu. Život ide dalje i tvoja te obitelj treba, snažnu i veselu, treba tvoj osmjeh i radost koja če i njih usmjeriti ka spoznaji sebe i svog života. Još jednom od srca najiskrenija sučut i šaljem vam puno, puno ljubavi i radosti!!!
Još jednom, hvala svima koji su suosjećali i suosjećaju sa mnom. Posebno hvala Nevenki koja me svako toliko 'zovne' ovdje. Također hvala i Zorici na svim riječima utjehe koje mi je pružila izvan ovih topica.
Gubitak majke, bez obzira koliko godina imaš i koliko godina imala ona, je jedan od najtežih gubitaka u životu. Ono što meni još više otežava žalovanje je činjenica da je mogla još poživjeti da liječnici nisu digli ruke od nje otkrivši tumor (koji nije ni metastazirao), pa je tako jedina moja umrla od krvarenja u želucu, izazvanog antibioticima, a onda i lijekovima protiv bolova, koje nipošto nije smjela oralno uzimati. Iako sam naglašavala da bi trebalo pregledati želudac zbog dugogodišnjeg uzimanja Fosamaxa (navodni lijek protiv osteoporoze), nakon otkrića tumora nisu više htjeli uraditi ništa.
Od otkrića tumora do njezine smrti prošlo je točno dva tjedna. A mjesec dana ranije operirala je mrenu na oku, bila u sjajnoj kondiciji i preoperativni nalazi nisu ukazivali na tumorom oslabljeni imunitet. Dakle, umrla od običnog krvarenja. Nisu htjeli čak ni obdukciju napraviti.
S tugom se nekako nosim, ali ne i s bijesom. Znam da ovaj razara (već napravio štete po meni), ali, kao i Nevenka, ne mogu prihvatiti činjenicu da odgovorni prođu barem bez opomene, kao što mi govore prijatelji. Kao, nje više nema, pa joj neće pomoći to što upreš prstom u krivca. No, ovakvim ponašanjem samo dozvoljavamo da u nekoj budućnosti i mi budemo 'mete za odstrel' nečije bahatosti, nekompetencije, 'recesijske' odluke.
Nekada sam se zgražavala čitajući da su u nekada davno u Japanu starce stavljali u sepete i odnosili ih u planinu gdje bi ih ostavljali da umru. Strašno! No, ovo s našim odnosom spram starih i bolesnih ljudi u bolnici i nije puno drugačije. Čitam da u Americi svake godine minimalno četrdesetah, a maksimalno osedesetak tisuća ljudi umre (bude ubijeno) liječničkom pogreškom. Kada sam poglala ispit za odgovornog projektanta morala sam naštrebati sve stavke kaznenog zakona (novčane iznose i zatvorske kazne) za loše izveden projekt. Baš me zanima polažu li naši liječnici ovako nešto. Ili oni samim stjecanjem doktorske titule postaju bezgrešni. A kod moje majke se nije radilo o pogreški, već o diskriminaciji po dobi i dijagnozi. Jednostavno joj više nisu htjeli pomoći. Ni u bolnici, ni hitna. Zato sam bijesna.