Prije desetak i više godina jedan mi je duhovnjak čitajući mi o prošlosti, budućnosti i svemu ostalom rekao da sam "stara duša". Tada, od previše podataka, nisam niti obratila pažnju na to, a kamoli ga pitala za objašnjenje. Imam nekoliko svojih teorija, ali me zanima šta kažu upućeniji...
Kratko rečeno stara duša je ona duša koja je imala puno inkarnacija (puno života) i koja je zbog toga bogatija životnim iskustvima stečenim kroz mnoga životna iskušenja. Ako si još pri tom u većini života radila na svojoj duhovnoj izgradnji tim bolje. Uz predanu i iskrenu duhovnu izgradnju možeš se setiti svojih prošlih života i možeš ispoljiti mnoge kvalitete koje si u njima stekla.
Ja se trudim, još uvek!
Drago mi je da si otvorila ovu temu!
Nisi sama, draga, samo da znaš!
Veliki pozdrav
__________________ Budućnost pripada onima koji veruju u lepotu svojih snova!
Mene jedino malo ubija u pojam kako nakon toliko šansi i učenja još nisam dosegla neke više nivoe razvoja, mora da padam razrede. I još, da nisam možda jako uminusila karmičke dugove. A onda, u naletima optimizma, volim vjerovati da me evo baš u ovom življenju čeka nešto jako uzvišeno i bitno.
Astrolog mi je rekao, na osnovu zapadnog i đotiš horoskopa, da sam stara duša i da imam težak horoskop. I da je samo jedna moja ćerka mlada duša, a troje dece, kao i ja, guli već ko zna od kada . Znala sam to i bez njega, osećala sam, ali mi je skrenuo pažnju. Ne verujem ja u to sve bez povremene sumnje i malo preispitivanja. Išla sam na regresiju i videla dva svoja života. I to ostavljam kao diskutabilno, ali mi je mnogo pomoglo da povežem neke stvari. Jedna pojava koja me je pratila od detinjstva se potpuno izgubila kratko vreme posle regresije i povezivanja događaja iz prethodnog života i manifestacije u ovom. Iskreno da vam kažem, mnogo bih volela da sve to nije istina i da posle ovoga nema ničega.
Nakon ove tvoje priče Komšinice, ali i prije sam tako osjećala pri pomisli da bi mogla saznati nešto iz prošlih života, uhvatila me blaga jeza. Pitam se samo zašto se toliko bojim saznati o sebi? Šta li sam to napravila u prošlim životima, toliko neprihvatljivo, da me je toga strah?
Nakon ove tvoje priče Komšinice, ali i prije sam tako osjećala pri pomisli da bi mogla saznati nešto iz prošlih života, uhvatila me blaga jeza. Pitam se samo zašto se toliko bojim saznati o sebi? Šta li sam to napravila u prošlim životima, toliko neprihvatljivo, da me je toga strah?
Pitaš se zato što je, valjda, to normalno (da se plašiš). Verujem da ima ljudi koji se ne plaše, ali su u tolikoj manjini, da su to za mene izuzeci koji potvrđuju pravilo. Ne znači da je tvoj strah posledica nečeg što si uradila, pa se sad plašiš da se suočiš. Ja nisam uradila ništa spektakularno loše, ali mi nije bilo svejedno kad sam se suočila sa nekim stvarima. Ipak, nisam ubeđena da su to putovanja kroz vreme i da smo zaista živeli ranije. Može biti da je to poniranje u sopstvene dubine, suočavanje sa onim što smo u stanju da uradimo, mislimo, osećamo i ko zna šta još. Šta god da je, meni je pomoglo, prihvatam da "može da bude a ne mora da znači" ali da ima nečega u tome. Sad sam skrenula u temu reinkarnacija i regresija, a tema je stare duše. Mada, jedna bez druge ne može, pa možda i nisam otišla u off-topic.