Molitve i razmišljanja o Bogu

[Jesam]

Kad smo već krenuli tim vodama, možda bi bilo lijepo na jednom mjestu imati i ovo.

Toliko ima prekrasnih molitvi i razmišljanja, onih koji imaju univerzalni karakter i poruku i koji diraju u srce ... nisam mogla odoliti.

Da započnem ...

Nauči me

Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja,
nego za snagu u svakodnevnom životu.

Nauči me umijeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdiobi vremena.

Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.

Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru,
da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored,
da zapazim svjetlost i vrhunce,
da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.

Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko.

Pomozi mi da dobro djelujem neposredno,
da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proticati.

Obdari me trijeznom spoznajom
da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratitelji života -
uz koje rastemo i zrijemo.

Podsjeti me da srce često zamućuje razum.
U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore.

Istinu ne možemo reći sami sebi,
ona nam biva kazivana.

Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo.
Daj mi da budem dorastao tom najljepšem,
najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.

Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku,
na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.

Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda,
kako bi dotakao i one koji su "ispod".

Oslobodi me straha da propuštam život.
Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka!

Antoine de Saint-Exupery



Dušo Kristova

Dušo Kristova, posveti me.
Tijelo Kristovo, spasi me.
Krvi Kristova, napoji me.
Vodo iz prsiju Kristovih, operi me.
Muko Kristova, okrijepi me.
O dobri Isuse, usliši me.
Među rane svoje sakrij me.
I ne dopusti da se odijelim od Tebe.
Od neprijatelja zlobnoga brani me.

Na času smrti moje zovni me,
i zapovjedi mi da dođem k Tebi,
da Te sa svetima Tvojim hvalim
u vijeke vjekova.

Amen.

Sv. Ignacije Loyolski

[Jesam]

Evo i jedne prekrasne priče ...

Sveta sjena

Živio jednom čovjek koji je bio toliko bogobojazan da su se i anđeli radovali kad su ga vidjeli. Ali usprkos svojoj svetosti, on nije imao pojma da je svet. On je jednostavno obavljao svoje obične dnevne poslove šireći iz sebe dobrotu kao što cvijet nesvjesno širi miris ili ulična svjetiljka svjetlo.

Njegova je svetost bila u tome da je zaboravljao prošlost svake osobe, i svaku je od njih uzimao takvu kakva je sada, i iznad pojavnosti svake osobe gledao je u njezino središte gdje je bila nevina i bez ljage, i neupućena da bi znala što čini. Stoga je ljubio i opraštao svakom koga bi susreo — i nije u tom vidio ništa izvanredna, jer je to bio rezultat njegova gledanja na ljude.

Jednog mu dana reče anđeo: "Bog me šalje k tebi. Moli što god želiš i bit će ti dano. Želiš li imati dar ozdravljenja?" "Ne," odgovori čovjek, "više volim da Bog sam ozdravlja ljude."

"Bi li htio da grješnike privodiš na put pravednosti?" "Ne," odgovori, "ne spada na mene da diram ljudska srca. To je posao anđela." "Bi li htio biti takav uzor kreposti da bi ljudi bili potaknuti da te nasljeduju?" "Ne," odgovori svetac, "to bi mene učinilo središtem pozornosti."

"Što onda želiš?" upita anđeo. "Milost Božju", odgovori čovjek. "Budem li nju imao, imam sve što želim." "Ne, moraš moliti jedno čudo," odgovori anđeo, "ili će ti jedno biti nametnuto." "Dobro, onda molim ovo: neka činim dobro a da ne budem svjestan da ga činim."

I stoga bi odlučeno da svečeva sjena ima moć ozdravljati kad god padne iza njega. I tako, kamo god bi njegova sjena pala — pod uvjetom da je sjena bila za njegovim leđima — bolesni su ozdravljali, zemlja je postajala plodna, izvori su se punili vodom, a boja se vraćala na lica onih koji su bili pritisnut životnom žalošću.

A svetac o tome nije ništa znao, jer je pažnja ljudi bila toliko usredotočena na sjenu da su zaboravili čovjeka, i tako je njegova želja da čini dobro, a da pritom bude zaboravljen, bila obilno ispunjena.

Anthony de Mello

[Jesam]

Sv. Augustin o strahu i ljubavi

Strah je lijek, a ljubav zdravlje

«Savršena ljubav potiskuje strah» (1 Iv 4, 18). Dakle, na početku je strah! Jer «početak mudrosti strah je Gospodnji». Strah pripravlja mjesto ljubavi. Ali, ako je u tebi počela boraviti ljubav, tada ona istjeruje strah, koji joj je pripremio mjesto. U onoj mjeri u kojoj ljubav raste smanjuje se i strah; također u istoj mjeri u kojoj ljubav ispunja nutrinu, ona protjeruje i strah. Veća ljubav, manji strah; manja ljubav, veći strah. Ali, gdje nema nikakvoga straha, tamo ljubav ne pronalazi ništa na što bi se nadovezala. Kada je ljubav postigla neustrašivost, koju radost nam onda pruža život u ovome ili u budućemu svijetu! Ako posjedujemo ljubav u punini, tko će nam samo moći naškoditi u ovome svijetu? Čujte apostolov klicaj o ljubavi: «Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Pogibao? Glad? Golotinja? Progonstvo? Mač?» (Rim 8, 35). Petar veli: 1 Pt 3, 13. 1 Iv 4, 18.

Svijest o grješnosti tako dugo muči srce, dok se još nije dogodilo opravdanje. U svijesti je još nešto što uznemiruje, što izgara. Stoga, što kaže psalmist o savršenoj pravednosti? Ps 29, 12. Što to znači? Ne treba biti ništa što uznemiruje moju savjest, a strah upravo uznemiruje. Ipak ne boj se! Neka se pojavi ljubav koja zacjeljuje ono što strah ozlijedi. Strah Gospodnji ozljeđuje poput liječnikova noža: nož odstranjuje bolesno tkivo i čini se da time još više povećava ranu. Dok je divlje meso bilo na tijelu, rana je bila manja, ali opasna. Nad njom je sada nož. Prije je rana boljela manje, nego sada gdje se reže. Zacijeljena rana boli više od nezacijeljene. Ali, ona je bolnija upravo zbog djelovanja lijeka, kako ne bi više boljela nakon uspješnoga ozdravljenja.

Dakle, neka strah zahvati tvoje srce i time uvede ljubav. Jer, ako si bez straha, ne možeš biti opravdan. Ta je riječ uzeta iz Svetoga pisma: Prop 1, 28. Dakle, prvo mora nastupiti strah, kako bi došla ljubav. STRAH JE LIJEK, A LJUBAV ZDRAVLJE... Ima ljudi koji se boje Boga, jer ih on može baciti u pakao da gore zajedno s đavlom u vječnoj vatri. To je onaj strah koji uvodi ljubav, ali strah koji se tako pojavljuje da opet nestane. Dokle god se bojiš Boga zbog kazne, još ne ljubiš onoga koga se bojiš. Ne želiš dobro, nego se čuvaš zla. Ali, upravo zato što se čuvaš zla, poboljšavaš se. Započinješ li čeznuti za dobrim, tada će u tebi biti «neokaljani» strah. Što je neokaljani strah? To je strah da ne izgubiš dobro. Dobro zapamtite! Jedno je bojati se Boga zato što te može baciti u pakao zajedno s đavlom, a drugo je bojati se Boga, jer se on može odvojiti od tebe. Onaj strah, da te Bog može baciti u pakao zajedno s đavlom, nije još neokaljan, jer on ne proizlazi iz ljubavi prema Bogu, nego zbog straha od kazne. Ali, bojiš li se da će te Božja prisutnost napustiti, tada obuhvaćaš Boga, žudiš ga uživati i gledati.

[Jesam]

Neka se i ovo nađe ovdje ...

Molitva 5 prstiju


1. Palac nam je najbliži prst, tako od njega počnimo moliti za one koji su nam najbliži. Njih se najlakše sjetiti. Moliti za one koje volimo, slatka je zadaća.

2. Sljedeći prst je kažiprst. Molimo za one koji poučavaju, odgajaju i liječe. Njima je potrebna podrška i mudrost u vođenju drugih pravim putem. Sačuvajmo ih u svojim molitvama.

3. Treći prst je najveći. Podsjeća nas na naše vođe, naše vladajuće, one koji imaju ovlasti. Njima je potrebno Božje vodstvo.

4. Slijedi prstenjak. Ovaj prst se pokazao najosjetljivijim. On nas podsjeća da molimo za nemoćne, bolesne i opterećene problemima. Potrebna im je naša molitva.

5. I na koncu, preostao nam je mali prst, najmanji od sviju. Mali prst, morao bi nas podsjetiti da molimo za sebe. Kad završimo s molitvom za prve četiri grupe, sagledat ćemo pravilnije svoje potrebe i bit ćemo pripravni učinkovitije moliti za sebe.

Amen.

[LIK]

Originally Posted by Jesam

Sv. Augustin o strahu i ljubavi

Strah je lijek, a ljubav zdravlje

«Savršena ljubav potiskuje strah» (1 Iv 4, 18). Dakle, na početku je strah! Jer «početak mudrosti strah je Gospodnji». Strah pripravlja mjesto ljubavi. Ali, ako je u tebi počela boraviti ljubav, tada ona istjeruje strah, koji joj je pripremio mjesto. U onoj mjeri u kojoj ljubav raste smanjuje se i strah; također u istoj mjeri u kojoj ljubav ispunja nutrinu, ona protjeruje i strah. Veća ljubav, manji strah; manja ljubav, veći strah. Ali, gdje nema nikakvoga straha, tamo ljubav ne pronalazi ništa na što bi se nadovezala. Kada je ljubav postigla neustrašivost, koju radost nam onda pruža život u ovome ili u budućemu svijetu! Ako posjedujemo ljubav u punini, tko će nam samo moći naškoditi u ovome svijetu? Čujte apostolov klicaj o ljubavi: «Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Pogibao? Glad? Golotinja? Progonstvo? Mač?» (Rim 8, 35). Petar veli: 1 Pt 3, 13. 1 Iv 4, 18.

Svijest o grješnosti tako dugo muči srce, dok se još nije dogodilo opravdanje. U svijesti je još nešto što uznemiruje, što izgara. Stoga, što kaže psalmist o savršenoj pravednosti? Ps 29, 12. Što to znači? Ne treba biti ništa što uznemiruje moju savjest, a strah upravo uznemiruje. Ipak ne boj se! Neka se pojavi ljubav koja zacjeljuje ono što strah ozlijedi. Strah Gospodnji ozljeđuje poput liječnikova noža: nož odstranjuje bolesno tkivo i čini se da time još više povećava ranu. Dok je divlje meso bilo na tijelu, rana je bila manja, ali opasna. Nad njom je sada nož. Prije je rana boljela manje, nego sada gdje se reže. Zacijeljena rana boli više od nezacijeljene. Ali, ona je bolnija upravo zbog djelovanja lijeka, kako ne bi više boljela nakon uspješnoga ozdravljenja.

Dakle, neka strah zahvati tvoje srce i time uvede ljubav. Jer, ako si bez straha, ne možeš biti opravdan. Ta je riječ uzeta iz Svetoga pisma: Prop 1, 28. Dakle, prvo mora nastupiti strah, kako bi došla ljubav. STRAH JE LIJEK, A LJUBAV ZDRAVLJE... Ima ljudi koji se boje Boga, jer ih on može baciti u pakao da gore zajedno s đavlom u vječnoj vatri. To je onaj strah koji uvodi ljubav, ali strah koji se tako pojavljuje da opet nestane. Dokle god se bojiš Boga zbog kazne, još ne ljubiš onoga koga se bojiš. Ne želiš dobro, nego se čuvaš zla. Ali, upravo zato što se čuvaš zla, poboljšavaš se. Započinješ li čeznuti za dobrim, tada će u tebi biti «neokaljani» strah. Što je neokaljani strah? To je strah da ne izgubiš dobro. Dobro zapamtite! Jedno je bojati se Boga zato što te može baciti u pakao zajedno s đavlom, a drugo je bojati se Boga, jer se on može odvojiti od tebe. Onaj strah, da te Bog može baciti u pakao zajedno s đavlom, nije još neokaljan, jer on ne proizlazi iz ljubavi prema Bogu, nego zbog straha od kazne. Ali, bojiš li se da će te Božja prisutnost napustiti, tada obuhvaćaš Boga, žudiš ga uživati i gledati.

... ...

[Nanette]

Hvalospjev ljubavi

1 Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih poput mjedi što ječi ili cimbala što zveči. 2 Kad bih imao dar prorokovanja, kad bih razumio sva otajstva i imao sve znanje te takvu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih - ništa. 3 Kad bih siromasima razdao sav svoj imetak, kad bih i tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi koristilo ne bi. 4 Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ona ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. 5 Nije nepristojna, ne traži svoje pravo, nije razdražljiva, ne pamti zlo; 6 ne raduje se nepravdi, nego istini. 7 Sve izdržava, nikad ne gubi vjeru, uvijek se nada, sve podnosi. 8 Ljubav nikad neće uminuti. Prorokovanje? Iščeznut će. Jezici? Zamuknut će. Znanje? Nestat će. 9 Jer nepotpuno je naše znanje, nepotpuno naše prorokovanje. 10 A kada dođe ono što je savršeno, uminut će ovo što je nepotpuno. 11 Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, razmišljao sam kao dijete, rasuđivao sam kao dijete. Kad sam postao zrelim čovjekom, odbacio sam što je djetinje. 12 Sad vidimo u zrcalu, nejasno, a tada ćemo gledati licem u lice. Sada spoznajem nepotpuno, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i sam spoznan. 13 A sada ostaje troje: vjera, nada i ljubav, ali najveća je među njima ljubav.

[LIK]

Originally Posted by Nanette

Hvalospjev ljubavi

1 Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih poput mjedi što ječi ili cimbala što zveči. 2 Kad bih imao dar prorokovanja, kad bih razumio sva otajstva i imao sve znanje te takvu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih - ništa. 3 Kad bih siromasima razdao sav svoj imetak, kad bih i tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi koristilo ne bi. 4 Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ona ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. 5 Nije nepristojna, ne traži svoje pravo, nije razdražljiva, ne pamti zlo; 6 ne raduje se nepravdi, nego istini. 7 Sve izdržava, nikad ne gubi vjeru, uvijek se nada, sve podnosi. 8 Ljubav nikad neće uminuti. Prorokovanje? Iščeznut će. Jezici? Zamuknut će. Znanje? Nestat će. 9 Jer nepotpuno je naše znanje, nepotpuno naše prorokovanje. 10 A kada dođe ono što je savršeno, uminut će ovo što je nepotpuno. 11 Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, razmišljao sam kao dijete, rasuđivao sam kao dijete. Kad sam postao zrelim čovjekom, odbacio sam što je djetinje. 12 Sad vidimo u zrcalu, nejasno, a tada ćemo gledati licem u lice. Sada spoznajem nepotpuno, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i sam spoznan. 13 A sada ostaje troje: vjera, nada i ljubav, ali najveća je među njima ljubav.

Ful lijepo kada se izbace riječi vjera i nada

[Jesam]

Originally Posted by LIK

... ...

Eh, i ja bih nekad bila tako reagirala.
Treba moći proniknuti u stvarno značenje tih riječi.

Originally Posted by LIK

Ful lijepo kada se izbace riječi vjera i nada

Što ima loše u vjeri i nadi?

[LIK]

Što ima loše u vjeri i nadi?[/quote]

Bijeg od sadašnjosti, oboje su umni ego koncepti

[Jesam]

Originally Posted by LIK

Bijeg od sadašnjosti, oboje su umni ego koncepti

Ne slažem se. To uopće nije nužno povezano.

Može biti, ali sve na ovom svijetu može bit' a može i ne bit' - ovisi kako što doživljavamo i da li koristimo ili zloupotrebljavamo.

I naposljetku, ovisi i o tome da li nešto razumijemo.

Ne vidim zašto ne bih itekako mogla uživati u sadašnjosti i imati jaku vjeru? I nadu za čovječanstvo?

Kako uvijek govorim iz iskustva, tako mogu usporediti: prije i poslije.

Nikada nisam toliko intenzivno živjela u trenutku kao što to činim otkako sam ojačala vjeru, otkako osjećam Božju (i božansku ljubav).

Ona me uistinu oslobodila na način da se tek sada ne moram baviti ni prošlošću, ni budućnošću ... jer napokon, napokon - istinski (i na pravi način-kvalitetno) uživam u svom životu i slobodi.