Ovisi što smatraš normalnim.
"Normalno" je stvar konvencije i zapravo ne znači ništa kao pojam sam po sebi.
Potpuno se slažem. "Normalno" nije pojam o kojemu bi se u našem društvu moglo mnogo raspravljati.
"Normalno" je slijediti utabani obrazac. Jedan obrazac.
Pitanje je trebalo biti šaljivo (jer se zapravo ne bih voljela smatrati normalnom u smislu slijeđenja utabane staze), iako podrazumijeva dublji tabu u našem društvu. Pa me je zanimalo kako ovo društvance razmišlja o tome.
Nisam pronašla temu o slobodi od roditeljstva, a nekako mi je bilo neugodno drznuti se i otvoriti je nakon samo jednog posta na ovom forumu.
Neočekivano pitanje za alternativu. Svjesna sam da kolektivni mozak smatra da je imanje djece uzvišen i plemenit poriv te pokazatelj zrelosti, iako je istinskih dokaza tome vrlo malo. Kolektivni mozak je zaključio da je prirodni nagon održanja vrste, svojstven svim životinjama, zapravo odraz velikodušnosti i zrelosti, ali, kad malo bolje razmislimo (kad uključimo pojedinačni mozak), je li doista tako? Poznaje li itko od nas osobu koja je željela postati roditeljem zbog istinski velikodušnih i nesebičnih poriva?
Godina imam sasvim dovoljno da ovo bude vrlo promišljen i iskren stav.
Kad sam bila vrlo mala, mislila sam da se djeca moraju imati i to je to. Razmišljala sam kolektivnim mozgom, što je za djecu uobičajeno jer ih tome poučavaju roditelji.
Negdje u pubertetu sam zaključila da mi se to ne sviđa i da me nimalo ne privlači, ali sam i dalje mislila da ću to jednoga dana zbog nečega morati. Kolektivni mozak ipak je još imao prilično jak utjecaj na mene.
U mlađoj odrasloj dobi boljelo me je to što sam drugačija od mainstream društva i ne želim utabani obrazac koji očito oduševljava mnoge oko mene. Ali, mislila sam da će se taj poriv s vremenom pojaviti i u meni.
U odrasloj dobi zaključila sam da imam pravo svjesno se odvojiti od kolektivnog mozga i razmišljati svojim. I da je u redu ne željeti stati nakraj divnoj slobodi zbog identiteta koji ne želim i koji mi nije potreban.
Dakle, imam sasvim dovoljno godina. Pri kraju sam svojih reproduktivnih godina i zahvalna sam jer imam slobodu ispuniti život vrijednim sadržajima kojima se ne bih mogla baviti da sam prihvatila roditeljski identitet.
I eto, imam hrabrosti iskreno govoriti o tome.
I na kraju, pretpostavljam da je ova moj stav proizašao iz mnogih, premnogih inkarnacija u kojima me je majčinska uloga toliko iscrpila i potrošila da je više ne želim. Više mi nije potrebna. Usvojila sam tu lekciju sasvim dobro. Iako u ovom životu nisam majka, osjećam da sam umorna od majčinstva. A osobito mi je potresna krajnja i potpuna ego-uvjetovanost roditeljske "ljubavi".
Netreba ti nista biti bed zbog toga.
To je tvoj zivot i imas apsolutno pravo autonomno ga voditi gdje i kako.
I imati djecu i neimati je sasvim normalno,nebi trebalo bit nikakve razlike a to sto drugi laprdaju da bis trebala ovo ili ono je stvar njihove same iskompleksiranosti i neznanja.
Dobro ti nama došla,takva kakva jesi...
slažem se a Max-om
Najbolji način držanja muškarca je zagrljaj
Naša svijest opaža kao stvarnost ono što postoji u našoj svijesti
Ono što u drugima zamječuješ,to u sebi jačaš