Šum u uhu (Tinitus)
Tinitus predstavlja percepciju zvuka u uhu ili glavi koja se javlja bez očitog vanjskog zvučnog podražaja, odnosno predstavlja fantomski slušni podražaj. Najčešće se manifestira kao zujanje, brujanje, zvonjenje ili pucketanje u uhu. Može biti stalan, povremen, pulsirajući, visokotonski ili niskotonski. Kod gotovo svake pete osobe, odnosno kod oko 20% opće populacije, povremeno se javlja šum različitog tipa i trajanja. Kod oko 5 posto populacije se javlja stalni šum, najčešće jačeg inteziteta, koji subjektivno smeta pojedinca i ometa ga u svakodnevnom životu. Kod starije populacije javljanje šuma još je učestalije. I zdravo uho može ponekad čuti šum, primjerice u potpunoj tišini u zvučno izoliranoj prostoriji. Individualno je u kolikoj mjeri pojedinu osobu smeta šum. Kod nekih ljudi jači šum ne mora izazivati veće subjektivne smetnje, dok kod drugih i šum manjeg intenziteta može uzrokovati veće subjektivne tegobe. Najučestalijie smetnje vezane za šum su nemogućnost koncentracije, smetnje spavanja ili hiperakuzija (pojačana osjetljivost na normalan zvuk). Osobe koje imaju šum povezuju navedeni simptom s bolešću uha, smatraju ga patološkim znakom te dolazi do negativnog kondicioniranja, te šum još jače osjećaju, dolazi do zatvaranja začaranog kruga “uzrok-posljedica” iz kojeg pacijent ne zna i ne može izaći. Većina ljudi kod kojih se javlja šum imaju i određeni stupanj oštećenja sluha, što svakako utječe na mogućnost normalne komunikacije i na kvalitetu života.
Tinitus može biti objektivan ili subjektivan. Objektini šum je generiran vanjskim uzrokom te se ponekad može čuti od strane druge osobe, a može biti uzrokovan vaskularim anomalijama (npr. arteriovenske malformacije), smetnjama Eustahijeve tube ili disfunkcijom mišića srednjeg uha. Subjektivni šum je češći od objektivnog. Najčešće se radi o otogenom šumu, uzrokovanom promjenama u unutarnem uhu. Patogeneza tinitusa nije do kraja rasvijetljena. Tinitus je načešće uzokovan oštećenjem sluha, odnosno oštećenjem osjetnih slušnih stanica u unutarnjem uhu ili oštećenjem slušnog živca. Tinitus može biti uzrokovan bukom (dugotrajno izlaganje buci ili kratkotrajno izlaganje buci velikog intenziteta), ototoksičnim lijekovima, smanjenim protokom krvi u unutarnjem uhu, iznenadnom promjenom tlaka (barotrauma), tumorom slušnog živca ili prezbiakuzijom (staračka nagluhost). Oštećenje osjetnih slušnih stanica mijenja električne signale kroz slušni živac prema mozgu, te mozak tu promjenu zamjećuje kao šum, odnosno kao “fantomski” zvuk. Osim promjenama u unutarnjem uhu, šum također može biti uzrokovan promjenama u vanjskom ili srednjem uhu: pritiskom cerumena (ušne smole) na bubnjić, ozljedom (perforacija bubnjića ili oštećenje slušnih košćica), razvojem otoskleroze (okoštavanje u srednjem uhu), promjenama u temporomandibularnom (čeljusnom) zglobu, kardiovaskularnim uzrocima (ateroskleroza, anemija, povišeni krvni tlak). Kod pacijenata sa šumom dolazi do promjena moždane aktivnosti u limbičkom sustavu (hipokampusu), dijelu mozga koji kontrolira emocije, a može doći i do promjena u autonomnom živčanom sustavu koji regulira vitalne životne funkcije organizma. Limbički i autonomni živčani sustav imaju glavnu ulogu u razvitku neugodnosti šuma, negativnih asocijacija i emocija vezanih za šum.
Tinitus predstavlja percepciju zvuka u uhu ili glavi koja se javlja bez očitog vanjskog zvučnog podražaja, odnosno predstavlja fantomski slušni podražaj. Najčešće se manifestira kao zujanje, brujanje, zvonjenje ili pucketanje u uhu. Može biti stalan, povremen, pulsirajući, visokotonski ili niskotonski. Kod gotovo svake pete osobe, odnosno kod oko 20% opće populacije, povremeno se javlja šum različitog tipa i trajanja. Kod oko 5 posto populacije se javlja stalni šum, najčešće jačeg inteziteta, koji subjektivno smeta pojedinca i ometa ga u svakodnevnom životu. Kod starije populacije javljanje šuma još je učestalije. I zdravo uho može ponekad čuti šum, primjerice u potpunoj tišini u zvučno izoliranoj prostoriji. Individualno je u kolikoj mjeri pojedinu osobu smeta šum. Kod nekih ljudi jači šum ne mora izazivati veće subjektivne smetnje, dok kod drugih i šum manjeg intenziteta može uzrokovati veće subjektivne tegobe. Najučestalijie smetnje vezane za šum su nemogućnost koncentracije, smetnje spavanja ili hiperakuzija (pojačana osjetljivost na normalan zvuk). Osobe koje imaju šum povezuju navedeni simptom s bolešću uha, smatraju ga patološkim znakom te dolazi do negativnog kondicioniranja, te šum još jače osjećaju, dolazi do zatvaranja začaranog kruga “uzrok-posljedica” iz kojeg pacijent ne zna i ne može izaći. Većina ljudi kod kojih se javlja šum imaju i određeni stupanj oštećenja sluha, što svakako utječe na mogućnost normalne komunikacije i na kvalitetu života.
Tinitus može biti objektivan ili subjektivan. Objektini šum je generiran vanjskim uzrokom te se ponekad može čuti od strane druge osobe, a može biti uzrokovan vaskularim anomalijama (npr. arteriovenske malformacije), smetnjama Eustahijeve tube ili disfunkcijom mišića srednjeg uha. Subjektivni šum je češći od objektivnog. Najčešće se radi o otogenom šumu, uzrokovanom promjenama u unutarnem uhu. Patogeneza tinitusa nije do kraja rasvijetljena. Tinitus je načešće uzokovan oštećenjem sluha, odnosno oštećenjem osjetnih slušnih stanica u unutarnjem uhu ili oštećenjem slušnog živca. Tinitus može biti uzrokovan bukom (dugotrajno izlaganje buci ili kratkotrajno izlaganje buci velikog intenziteta), ototoksičnim lijekovima, smanjenim protokom krvi u unutarnjem uhu, iznenadnom promjenom tlaka (barotrauma), tumorom slušnog živca ili prezbiakuzijom (staračka nagluhost). Oštećenje osjetnih slušnih stanica mijenja električne signale kroz slušni živac prema mozgu, te mozak tu promjenu zamjećuje kao šum, odnosno kao “fantomski” zvuk. Osim promjenama u unutarnjem uhu, šum također može biti uzrokovan promjenama u vanjskom ili srednjem uhu: pritiskom cerumena (ušne smole) na bubnjić, ozljedom (perforacija bubnjića ili oštećenje slušnih košćica), razvojem otoskleroze (okoštavanje u srednjem uhu), promjenama u temporomandibularnom (čeljusnom) zglobu, kardiovaskularnim uzrocima (ateroskleroza, anemija, povišeni krvni tlak). Kod pacijenata sa šumom dolazi do promjena moždane aktivnosti u limbičkom sustavu (hipokampusu), dijelu mozga koji kontrolira emocije, a može doći i do promjena u autonomnom živčanom sustavu koji regulira vitalne životne funkcije organizma. Limbički i autonomni živčani sustav imaju glavnu ulogu u razvitku neugodnosti šuma, negativnih asocijacija i emocija vezanih za šum.
Comment