Kada sam bila klinka, a moj brat još manji klinac, odlazili smo k tetki i teči preko praznika. Iskreno, tetka nam, iako nam je ona bila krvni rod, nije bila tako zanimljiva, jer je samo kuhala, spremala za nama, pazila da smo čisti, da nas ništa ne boli. Dobro, i svaki dan je pekla nama najdraže kolače, nosala za nama po kući sokiće koje smo najviše voljeli, ali... nije bila tako zanimljiva kao tetak i tu nije bilo pomoći. Ali zato tečo Tifaga! On se s nama igrao žmurke po stanu u pol noći, dok je tetka pekla pekmez u kuhinji. Joj, to ste morali vidjeti - susjeda koji u pidžami i glave zavezane maramom zvoni na vrata i ljubazno pita igrom zajapurenog tetka da je l' možemo biti malo tiši, jer da on zorom ide na posao. Situacija je tim komičnija jer je tetak bio uvažena faca u svom gradu, pa tako i zgradi i ludorije s nećacima su bile zadnje što se očekivalo od njega.
Dakle, taj moj tetak nam je obožavao pričati strašne priče. Uzeli bismo mekane bijele jastuke s kreveta, poslagali ih na debeli ćilim u dnevnoj sobi, polijegali onako u mraku, a on bi onda krenuo tihim glasom pripovijedati "svoje" dogodovštine, koje su se sve odvijale na grobljima, u mračnim šumama... među vucima i hajducima... s nekim zlosutnim likovima kojima su svijetlile oči u mraku, koji su imali leden dah i koščate ruke, a neki su bili nit' na nebu, nit' na zemlji.
Brat i ja stiskali smo se jedno uz drugo i najradije bismo bili pobjegli tetki u osvijetljenu kuhinju, ali to ni pod razno nismo htjeli priznati. A i radoznalost kakav jezovit kraj priče ove večeri priprema tetak nas je držala na tepihu razrogačenih očiju i lagano otvorenih usta. Ja se tih priča više ne sjećam, ali se jako dobro sjećam kako su završavale. Primjerice, ako bi ga beskrajno dugo proganjao neki opaki lik, a on na kraju skupio hrabrosti, okrenuo mu se i pitao ga što hoćeš, mračni lik bi odjednom glasno viknuo TEBE!, a brat i ja bismo odskočili do plafona, što od straha, što od uzbuđenja. I onda smo se zajedno smijali, dok je tetka nezadovoljno govorila iz kuhinje: "Joj, Tifaga što to radiš od jastuka i djece na podu!" A onda smo se mi još više smijali.
Zapravo, nije da sam baš sve zaboravila čime nas je tetak plašio. U sjećanju mi je ostalo - a te kosti smejaše se... Bog da prosti. Naravno, tetak je recitirao cijelu pjesmu, ali tako uživljeno i s takvim dramskim nabojem da je i sada, nakon puno godina, pamtim gotovo cijelu. No, osim riječi, pamtim i onu laganu jezicu koja mi je prolazila tijelom, vidim onaj mrak i osjećam kako mi srce tuče u grudima, ali ukipljeno sjedim i uzbuđeno čekam zastrašujući kraj.
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru biješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
Ona neće nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće - nikad više!
Evo jedne koju sam ja čula: U Beogradu čula devojka da ima vradžbina koja pokazuje kako će izgledati vaš muž. Otičla kod jedne stare bake i pitala je za tu vradžbinu. Rekla joj baka kako se vrača ta vradzina ali joj nije rekla negativnu stranu!!!
Otišle devojka kući srećna.
U ponoć i ona upali 4 sveće , po 2 sa leve i 2 sa desne strane ogledala. Uzela česalj i počela laganim pokretima da ispravlja kosu. Izgovarala je vradžbinu usput česljajući se. Nakon nekoliko sekundi u ogledalu počinje da se stvara jarko žuta boja i silueta tela u odelu sa šeširom, okrenuta ledjima. Zapanjena devojka je nastavila da se česlja, polagano usporavajuci izgovaranje vradžbine . Silueta je počela da joj se okreće!
Nastavila je sa izgovaranjem ali prestala da se česlja od zapanjenosi i isčekivanja lika, u tom trenutku sveće se ugasiše i u ogledalu se pojavljuje lik djavola i ruka izleće iz ogledala koja joj ostavlja trajne duboke ožiljke na levoj strani lica i odnosi joj razum.
Nikada je vise nisu videli van njene sobe u kojoj i dalje gleda otvorenih usta u ogledalo!!!!!
Strašno? Imate bolju? Pišite da se prepadamo!
Veliki pozdrav
Budućnost pripada onima koji veruju u lepotu svojih snova!
Taksist se nakon napornog radnog dana vraćao kući. Bila je ponoć. Negde pred njegovom zgradom ugleda ženu odevenu potpuno u belo. Stajala je nepomično. Došao je do nje i stao. Otvorio je prozor i upitao da li joj treba pomoć, ili želi da je odveze negde. Žena ga zamolila da je odveze do groblja i pružila mu svežanj novčanica. Odvezao ju je i ostavio pred ulaskom u groblje. Sledeće veče ponovilo se isto.... bila je ponoč, žena je stajala na istom mestu. Opet je zamolila taksistu da je odveze do groblja. Dala mu je više novca nego prošli put. Taksista je, kao i prošle noći, ostavio pred grobljem. Jedne noči kiša je lila kao iz kabla.... ona je ipak stajala na uobičajenom mestu. Skinuo je jaknu i dao joj da se ogrne. Scena se ponavljala sledećih nekoliko večeri A onda je žena nestala. Taksista se navikao na nju, nedostajala mu je. Danima se raspitivao ko je, odakle je. Konačno je saznao da je žena umrla pre deset godina, i da je živela u njegovom najbližem komšiluku! Odvezao se do roblja, hteo je sam da se uveri. Ušavši na groblje, ugledao je njen grob.... na nadgrobnom kamenu je bila njena fotografija. Na grobu je ležala njegova jakna!
Jedne noći, vraćajući se sa vožnje tačno ispred svoje kuće nišao je na misterioznu ženu. Stajala je nepomično..... koa i običnno bila je u belom. Taksista je spustio prozor i rekao: "Dugo te nije bilo. Gde si nestala? Kosi ti?" Žena se približila vlatima i kazala:
"JA SAM VEŠTICAAAAAAAA, BUHHAHAHAAHAAAAA!!!!!!!!!"
Budućnost pripada onima koji veruju u lepotu svojih snova!
Here's a lovely Instructable from Scoochmaroo, explaining how to make an edible (well, more edible)
brain out of a watermelon -- suitable for vegan zombies.
# Slice off bottom of watermelon so it won't roll around.
# Peel green skin off of the watermelon.
# Score brainy folds in white flesh.
# With a sharp paring knife, carve channels out of melon to resemble cortical folds.
R. L. Stine, najpopularniji američki pisac za mlade, autor više od stotinu naslova u žanru trilera i horrora, sam tvrdi kako ima najbolji posao na svijetu. "Nasmijavam klince i ujedno
ih prožimam jezom", kaže. Serijal Fear Street (Ulica Straha) donio mu je svjetsku slavu, knjige su mu prevedene na 28 jezika i prodane su u više od 300 milijuna primjeraka, što ga i službeno čini jednim od najprodavanijih autora dječje književnosti u povijesti. Službena potvrda tomu stigla je 2003. godine, kada ga je Guinnessova knjiga rekorda stavila na prvo mjesto najprodavanijih autora dječjih serijala svih vremena.
R.L. Stine rođen je 1943. u američkoj saveznoj državi Ohio, u sasvim običnoj obitelji majke domaćice i oca brodskog knjigovođe, te s mlađim bratom i sestrom, koji su ga, svi odreda, zvali Bob. Kad je Bob napunio devet godina, na tavanu je pronašao stari pisaći stroj što je bilo otkriće koje mu je promijenilo život. Odnijevši ga u svoju sobu, na njemu je započeo pisati priče. I do danas nije stao.
Nakon diploma na državnom Sveučilištu Ohio 1965. godine, Bob se zaputio u New York sa čvrstom željom da postane pisac. Započeo je pišući pod pseudonimom Jovial Bob Stine,
i to duhovite knjige za djecu, kao i uređujući časopis Bananas, na čemu je radio gotovo puno desetljeće.
Godine 1969. oženio se Jane Waldhorn, urednicom i spisateljicom, s kojom je zajednički radio na nekoliko knjiga za djecu. Kasnije su osnovali nakladničku kuću Parachute koja je objavila sve najpopularnije Stineove književne serijale.
Godine 1986. R. L. je odlučio postati strašan! Te je godine, naime, napisao svoj prvi horor roman za tinejdžere, Blind Date, koji je, gotovo preko noći, postigao svjetsku slavu, postajući uvodom u najprodavaniji serijal za mlade u Americi – Fear Street, stvoren 1989. godine koji do danas broji više od stotinu naslova!
Godine 1992., Stine i Parachute lansirali su i serijal Goosebumps, koji je, preveden na 32 jezika, od Stinea napravio međunarodnu zvijezdu. Autor je stigao napisati još i nekoliko romana izvan navedenih serijala: poput Give Yourself Goosebumps, The Nightmare Room, Mostly Ghostly (osam romana u serijalu), Beware, dvije zbirke strašnih kratkih priča: The Nightmare Hour i The Haunting Hour, dva vampirska teen romana Dangerous Girls i Dangerous Girls II: The Taste of Night, kao i tri strašna trilera za orasle: Superstitious, The Sitter i Eye Candy. Danas radi na čak dva nova knjižna serijala: Pišivoj školi, 16-dijelnom serijalu o mjestu gdje školski kuhar Parizer poslužuje bivolja kopita, gdje se pazuh još uvijek smatra glazbenim instrumentom, gdje glavnu nagradu iz likovnog dobiva učenik s najboljom tetovažom… te novom serijalu Goosebumps, Goosebumps Horrorland.
1990-ih Stine je proglašen najprodavanijim autorom u Americi, tri godine za redom. Osvojio je i medalju Champion of Reading od Free Public Library of Philadelphia (2002), a trostruki je dobitnik i Disney Adventures Kids' Choice Award za najbolju knjigu Mystery/Horror, kao i trostruki dobitnik Nickelodeon Kid's Choice Awarda. 1990-ih našao se i na popisu Najintrigantnijih osoba časopisa People.
Obećavala sam da ću napisati priču, koja će Vas nasmrt prestrašiti.
Na žalost (ili na sreću) u mome životu još se nije desilo nešto takvo užasno, što bi moglo nekoga preplašiti.
Ali zato sam u zadnje vrijeme ovdje na forumu pročitala puno horror priča, zbog kojih nisam mogla dobro spavati!
Na prvom mjestu je priča jednog Afričkog šamana, koju je objavila Susi.
Nakon ove priče nisam mogla spavati dva dana. (Ne šalim se!) --> http://www.galaksija.com/credomutwa.htm
Na trećem mjestu je priča, koju je objavio Blue Knight. Jedan odlomak priče kopirala sam dolje.
Ako imate bogatu maštu, poput mene, i nakon ove priče nećete baš moći mirno spavati.
„Iluminatski plan za svijet uključuje masovan odstrel stanovništva i mikočipiranje svakog muškarca, žene i djeteta. Mikročipovi će omogućiti da svi budu nadzirani 24 sata dnevno, ali to je samo dio priče.
Računalna tehnologija koja će komunicirati s čipovima ima mogućnost manipulirati ljudima na mentalnoj, emocionalnoj i fizičkoj razini. To bi se moglo činiti masovno ili pojedinačno putem jedinstvenog primopredajnog signala svakog čipa, Ubiti nekoga na daljinu bilo bi čas posla.
Spominjem to jer mi je, kao što je čitateljima mojih knjiga poznato, jedan CIA-in znanstvenik 1997. rekao da su u tajnim vladino-vojnim istraživačkim projektima razvijeni mikročipovi koii su već tada bili dovoljno mali da budu ubrizgam hipodermičkim iglama kroz programe cijepljenja. Uz nanotehnologiju, nitko to ne bi niti znao.“
Comment