Četvrti biološki prirodni zakon Nove medicine

[Tina]

Ontogenetski uvjetovani sustav mikroba

UZROČNO-POSLJEDIČNE VEZE: MOZAK - ZAMETNI LISTIĆ - MIKROBI



Lijevo na slici je shema mozga, a desno se vide odgovarajući mikrobi, koji, sa konfliktolizom, na naredbu mozga, počinju s radom.



Gljivice i mykobakterije (bakterije gljivice), žuto, najstariji mikrobi našeg organizma, obrađuju tumore kontrolirane od strane moždanog stabla endodermalnih organa (unutrašnji zametni listić), odnosno razgrađuju tumore, koji su prethodno imali razmnožavanje stanica (npr. tumori crijeva). Isto važi i za tumore organa malomoždanog mezoderma (srednji zametni listić), kontroliranih od malog mozga, koji također daju razmnožavanje stanica u fazi aktivnosti konflikta (npr. tumor dojke, odnosno svi tumori kojima upravlja stari dio CNS-a).

Virusi, kao najmlađi mikrobi (crveno) obrađuju isključivo ulceracije organa ektoderma (vanjski zametni listić) kontrolirane od strane korteksa (npr. ulcus nosne sluznice).

Između ovog, bakterije narančaste grupe razgrađuju jedan dio tumora organa mezoderma (srednji zametni listić) pod kontrolom malog mozga, dok kod nekroza organa mezoderma pod upravom srži velikog mozga one pomažu u izgradnji i razgradnji stanica (npr. u kostima).
Ontogenetski uvjetovani sustav mikroba nije nekakva teorija ili hipoteza, nego jedno empirijsko otkriće.
Princip je, u stvari, bio veoma jednostavan:
1. Podjela mikroba prema ontogenetskoj i filogenetskoj starosti:
§ gljivice i mykobakterije (bakterije, gljivice)
§ bakterije
§ virusi
2. Podjela mikroba prema pripadnosti zametnim listićima organskih područja koje obrađuju
§ gljivice i mykobakterije (TBC) su najstariji i arhaični mikrobi iz "antičkog doba" evolucije i odgovaraju modelu "starog CNS-a";
§ bakterije su "srednjovjekovni" mikrobi i već pripadaju modelu velikog mozga, točnije srži velikog mozga; evolutivno, oni pripadaju "Novom dobu";
§ virusi su najmlađi mikrobi, prelazni su oblik između žive i nežive materije; pripadaju "modelu kore velikog mozga", evolucijski u "suvremenom dobu".
3. Način rada i razmnožavanje mikroba
Svi mikrobi, bez izuzetka, "rade" isključivo u postkonfliktolitičkoj fazi ozdravljenja, počevši sa konfliktolizom i završivši na kraju faze ozdravljenja. Oni ne rade, dakle, ni prije ni poslije ovoga. Do sada su u fazi aktivnosti konflikta važili za "apatogene klice", a u fazi ozdravljenja za "virulentne klice", a nakon faze ozdravljenja ponovo za bezazlene "apatogene klice".

• Mikrobi unutrašnjeg zametnog listića, koji su kod kefalofora kontrolirani od moždanog stabla, gljivice i kod ljudi prije svega mykobakterije (TBC i lepra), kao i mikrobi odgovorni za stari mezoderm malog mozga, razmnožavaju se na sljedeći način:

Gljivice i, kod ljudi prije svega mykobakterije, razmnožavaju se u fazi aktivnog konflikta, odnosno u simpatikotonoj fazi u istom taktu i stupnju intenziteta sa mitozama novonastalih tumorskih stanica posebnog biološkog programa organizma domaćina. Oni ostaju u organizmu sve dok ne dobiju znak za djelovanje, odnosno dok se ne završi faza ozdravljenja. One su u ovoj fazi "inaktivne", što smo ranije označavali sa "apatogene" i "avirulentne".
U momentu konfliktolize, postoji upravo onoliko mykobakterija ("acidorezistentni štapići" ili TBC-bacili) koliko je potrebno da se do tada izrasli tumor SBS-a brzo i bez problema kazeozno razgradi.
Po različitim genetskim strukturama, bakterije točno razlikuju tumorske stanice namijenjene za jednokratnu upotrebu od autohtonih stanica organa, koje tu trebaju i ostati, tako da znaju koje treba ukloniti, a koje ostaviti. Od ove genetske različitosti tumorskih stanica su školski liječnici konstruirali genetsku "zloćudnost" tumorskih stanica - što je čista besmislica.

• Bakterije odgovorne za organe mladog mezoderma (srž velikog mozga) mogu "razgradnjom" korigirati (Osteomijelitis) i "izgradnjom" pomoći rekalcifikaciju. Razmnožavanje ovih bakterija slijedi isključivo u pcl-fazi za razliku od mykobakterija koje obrađuju organe kontrolirane starim CNS-om i razmnožavaju se u ca-fazi. Dok se mykobakterije ne mogu uzgajati na agaru, jer za razmnožavanje u ca-fazi dobivaju impuls od mozga, bakterije koje obrađuju mladi mezoderm mogu se razmnožavati na ovoj ili sličnim podlogama, mada ne vjerujem da je to u toj mjeri kao u organizmu. Samo protiv bakterija djeluje penicilin, koji je produkt metabolizma gljivica koje se na ovaj način u odnosu prema bakterijama ograničavaju, škodeći im i ubijajući ih.
• Za najmlađe, ektodermalne, organe kontrolirane korteksom velikog mozga virusi rade isključivo u pcl-fazi i isključivo razgrađujući stanice. Njihovo razmnožavanje dešava se u pcl-fazi. Oni se ne mogu uzgajati osim na živim kulturama (npr. oplođena kokošja jaja) gdje se pilećem embriju praktično izazove konflikt i oduševljeno promatra kako se u pcl-fazi razmnožavaju virusi. Virusi praktično optimiziraju tok restitucije ulceroznih promjena kože i sluzokoža. Faza ozdravljenja protječe fudroajantnije, ali u biološkom smislu povoljnije, nego što bi bio slučaj da su one odsutne. Ako jedno "virusno oboljenje", odnosno točnije jedna pcl-faza SBS-a protječe sa prisutnim virusima, ostaju tzv. antitijela. Ovaj pojam ni u slučaju virusa nije korektan. On bi morao glasiti "tijela sjećanja na virus". Naime, činjenica je da virus drugi put od organizma biva radosno pozdravljen kao "stari poznanik", tako da pcl-faza protječe bez puno problema i manje dramatično.

[Tina]

4. Pojedinačni zadaci mikroba:
Svi mikrobi su specijalisti ne samo u pogledu organa koje obrađuju, nego i u pogledu načina kako to rade.

-Gljivice i bakterije-gljivice (mykobakterije, TBC) su zadužene za "uklanjanje" endodermalnih tumora kontroliranih od strane moždanog stabla (adenokarcinomi) i tumora starog mezoderma kontroliranih od malog mozga (adenoidne karcinome). Točnije rečeno, oni izazivaju kazeoznu nekrozu tumora starog CNS-a od početka konfliktolize, ako je do nje došlo.
Za vrijeme normotonije i simpatikotone faze aktivnosti konflikta, kao i u "ponovnoj normotoniji" (nakon faze ozdravljenja) su "apatogene", dakle bezazlene. Također su za sve ostale organe bezazlene i apatogene. Već smo čuli da se tuberkulozni bacili razmnožavaju dijeljenjem u fazi aktivnog konflikta i to u istom taktu u kojem se množe stanice tumora koje u pcl-fazi treba da budu razgrađene od naših dobrih pomagača. Ovo je kirurgija prirode, nenadmašna u preciznosti. Za razliku od "modela velikog mozga" gdje mogu postojati "vječno viseći" konflikti, koji štoviše omogućavaju biološko-socijalne programe, kod "modela starog CNS-a" (endoderm moždanog stabla i stari mezoderm malog mozga) su konfliktoliza i posljedično uklanjanje tumora upravo pretpostavljeni. Ne postoji primitivni narod u kojem tuberkuloza nije prisutna, ali isto tako u ovim narodima ne postoji slučaj karcinoma štitne žlijezde koji zbog nedostatka mykobakterija ne bi bio razgrađen, a pacijent podlegao sa razvijenom slikom Basedowa. Isto važi za tumore prednjeg režnja hipofize.

Sto bi inače ljudski organizam sa ovom količinom preventivno namnoženih bakterija, koje su se razvile u istom taktu kao što su to činile tumorske stanice, kad one ne bi izvršavale svoj posao uklanjanja. Zašto bi se uopće do te mjere namnožile? Uostalom, i bilo je jasno da organizam ne može upotrebljavati bakterije tuberkuloze za organe kojima ne upravlja stari CNS. Jer nije poznata tuberkuloza pločastog epitela, kostiju i mozga iako školska medicina sebi zamišlja da "zli" mikrobi razaraju skoro sve na što naiđu.

Oduvijek je postojao niz liječnika koji su tvrdili da su kod pacijenata oboljelih od raka viđali gljivice i bakterije u kapi svježe krvi. Oni su bili ismijavani mada su imali potpuno pravo. Međutim, svoje navode nisu mogli dokazati na svakom slučaju, jer su samo stariji pacijenti pokazivali ovako nešto i to ako su imali SBS sa tumorom kontroliranim starim CNS-om. Oni su to imali još u ca-fazi, što je podizalo sedimentaciju. Ranije se to nalazilo u puno većoj mjeri nego danas, jer smo mi, čarobnjački učenici, pokušali da iskorijenimo TBC, sotonizirajući je u svom nerazumijevanju.


-Bakterije su radnici koji pomažu u uklanjanju i ponovnoj izgradnji u "modelu koji kontrolira srž velikog mozga". One mogu da razgrade kost na jednom mjestu, a odmah do njega da je izgrađuju. Ranije su kirurzi mislili da prelomi kostiju moraju biti "sterilni". Danas se u slučaju prijeloma izvana uvrće što je moguće više vijaka da bi se unijelo više bakterija koje optimiziraju zacjeljivanje kosti. Bar se primijetilo da to ne škodi. Ne samo da bakterije djeluju nakon konfliktolize, nego se one i razmnožavaju tek nakon konfliktolize.
Normalno bakterije rade samo ako je najprije postojao odgovarajući konflikt i ako je riješen. Međutim, mezodermalno orijentirane bakterije, kao i vezivno tkivo (i ono kontrolirano od srži velikog mozga) liječe sve povrede u našem organizmu. I tu uvijek postoje bakterije. Ranije smo to zvali "superinfekcijama".

-Virusi su čisti graditelji. Svoje aktivnosti započinju sa konfliktolizom i tad počinju i da se razmnožavaju. U biološki inaktivnom stanju su praktično mrtvi. Tek u organizmu, ukoliko je ovaj u pcl-fazi kontroliranoj od kore velikog mozga i to sasvim specijalnoj (npr. ulceracije žučnih kanalića jetre u pcl-fazi = hepatitis, odnosno virusni hepatitis A, B ili C), ranije mrtve partikule bjelančevina, po imenu virusi, djeluju kao katalizatori u svrhu optimiziranja procesa ozdravljenja, specijalno kod ulceracija pločastog epitela.

Da li virusi prave jak otok da bi ubrzali proces ozdravljenja još nije sigurno utvrđeno, ali mnogo što govori u prilog tome. Kako su mnogi cjevasti organi iznutra presvučeni pločastim epitelom (kontrolirani od kore velikog mozga), česte su komplikacije u vidu okluzije (neprohodnosti), jer sluznica ovih organa otičući prolazno zatvori lumen (bronhije, koronarne arterije i vene, žučne i pankreasne kanaliće, ostatke škržnog luka). Ovo "prolazno" može trajati mjesecima. U nekim slučajevima, bronh može zauvijek ostati neprohodan. Nakon mjesta okluzije se obrazuje tzv. atelektaza (bronhijalna grana koja se ne ventilira). Na rentgenskom snimku se ostali zrakom ispunjeni dijelovi pluća pokazuju gušće, odnosno bjelje u odnosu na nju. Ove atelektaze pluća se u školskoj medicini pogrešno smatraju bronhijalnim tumorima. Nažalost da je to tako, jer jedino što je tu pogođeno je sluznica bronha sa ulcerama koje su upravo u ozdravljenju, inače bronh ne bi bio zatvoren i atelektaza ne bi bila vidljiva. Žučni kanalići jetre, koji dobivaju ulcerozne promjene za vrijeme konflikta za teritorij (biološki smisao je da promjer kanalića time bude povećan), zatvaraju se otokom sluznice u pcl-fazi, što ima za posljedicu zastoj žuči koja više ne otječe, ako je istovremeno pogođeno mnogo žučnih kanalića. Pacijent dobija žuticu, smeđi urin i aholičnu blijedu stolicu zbog nedostatka žučnih pigmenata.
Pa i u situaciji kad virusi nisu prisutni (non-A, non-B i non-C hepatitis) također imamo hepatitis, ali on ne zacjeljuje "pravilno". Dakle, nisu virusi ti koji izazivaju hepatitis, kao što smo mi to u svojoj naivnosti vjerovali, nego se naš organizam služi njihovim prisustvom da bi optimizirao proces ozdravljenja.

[Tina]

5. Kontrola mikroba

Kontrola mikroba se odvija preko mozga. Oni ne rade protiv nas, nego za nas kao naši vjerni pomagači i pratioci u našoj evoluciji milijunima godina. Zajedno sa programima naših organa, u različitim relejima našeg kompjutera-mozga su uprogramirani i naši vjerni suradnici mikrobi. Ovdje se može govoriti o "umreženosti". Svaka vrsta mikroba ima svoju specijalnost. Postoje mikrobi usko specijalizirani i oni koji djeluju kao zamjena na širim područjima, ali svi se oni drže granica zametnih listića. Naravno da u graničnim područjima postoje mala preklapanja, ali ona su upadljivo mala.

6. Tok ozdravljenja bez učešća mikroba
Ukoliko specijalizirani mikrobi nisu prisutni, ozdravljenje teče usprkos ovom, ali ne i biološki optimalno. Npr. ozdravljenje od konflikta smrtnog straha protječe nakon konfliktolize s bakterijom tuberkuloze koja izaziva kazeozu, iskašljavanje i kavernizaciju ovalnog žarišta. Isto ovalno žarište (adeno-karcinom) biva bez prisustva bakterija jednostavno ožiljno inkapsulirano, ali ne i razgrađeno. Stvaranje kaverne nakon kazeoze i iskašljavanja je biološki funkcionalno očigledno optimalnije. Analogno važi za sve ostale mikrobe. Također, ovako zarastaju ulceracije žučnih kanalića jetre bez prisustva virusa (non-A, non-B i non-C virusni hepatitisi). Tok ozdravljenja sa virusima je munjevit, dakle kraći i očigledno nudi veću biološku šansu za preživljavanje nego bez virusa.

7. Epidemije i zaraze
Isto kako nas plaše rakom jer je "zloćudan", tako smo od davnina bili plašeni "zlim mikrobima". Strah od zaraza i nije tako neosnovan, ali za to nisu krivi mikrobi, nego civilizacija, odnosno njene mnoge zablude.
U osnovi, kod mikroba postoje dvije mogućnosti. Prva je da svaka regija ima endemične mikrobe, dakle nitko ne može dobiti "nove" mikrobe jer već ima sve koji se u regiji mogu imati. Druga mogućnost je da se higijenom, separacijom i vakcinama sprečava da čovjek oboli od mikroba, odnosno njegove posljedice kao što su toksini itd... Drugu mogućnost prouzrokuje civilizacija. Vidjeli smo da su nam naši prijatelji mikrobi itekako potrebni, jer bez njih osmišljeni biološki programi protječu nekompletno, što u mnogim slučajevima za nas može biti smrtonosno. Coli bakterije naših crijeva smo upoznali kao simbiote, ali i drugi mikrobi su u osnovi isto to. To uviđamo i razumijemo svakako tek kad kod nas protječe jedan SBS, odnosno ne može pravilno da protekne u nedostatku mikroba. U prirodi, kod primitivnih naroda i kod životinja se ovako nešto praktično ne dešava.
Civilizacija nije ubačena u biološke programe našeg organizma. Što se tiče tzv. opasnosti od infekcije, posebno egzotičnim mikrobima, možemo reći sljedeće. Isto kao što naš organizam, odnosno naš kompjuter-mozak nema biološki program za automobil, avion ili televizor i kao što srna nema program za metak dometa 2 km, tako naš mozak-kompjuter nije spreman za promjenu mjesta boravka udaljenog nekoliko tisuća kilometara u roku od par sati, ponekad u sasvim drugoj klimatskoj zoni sa sasvim drugim mikrobima. Ono što je sasvim normalno za stanovništvo centralne Afrike, jer su na to naviknuti od malih nogu, za nas posjetioce uopće nije normalno.
Primjer za to su za nas bezazlene morbile, koje mi normalno prebolimo u dječjem uzrastu. U stvari virus morbila biva prenošen, ali obolijeva samo onaj tko je prethodno prošao odgovarajući konflikt i sad je upravo u fazi ozdravljenja. U slučaju morbila, u pitanju je konflikt sluznice usta ili sinusa sa sadržajem " tu nešto smrdi". Kad su morbili odneseni u Ameriku, umrlo je mnogo tisuća odraslih Indijanaca, ali nijedno dijete. Svaki liječnik u Europi zna da i kod nas prva infekcija odraslog morbilima može završiti smrtno. Kod djece je ona uvijek bezazlena. Isto važi za koleru i žutu groznicu u Europi. Mi onda kažemo da su ljudi u Srednjoj Americi "prokuženi".
Da su mikrobi tako opasni kao što tvrde naša medicinska higijena i bakteriolozi, nijedan hodočasnik ne bi preživio kupanje u Gangesu niti bi ostao na životu nijedan žitelj siromašnih gradskih četvrti. Ako se napravi takozvani bris usta i bakteriološki pregleda, onda zdrav čovjek ima skoro sve vrste bakterija koje su kod nas uobičajene. One su onda označene kao bezopasne ili apatogene. U pcl-fazi, koja je do sad označavana kao infektivna bolest, nalazimo namnoženu samo jednu vrstu bakterija iz cijelog ovog asortimana. I onda već kažemo da je ova ista vrsta sad "patogena", da izaziva bolest.

[Tina]

1. Što je to što smo ranije zvali "infektivna bolest"?
2. Što je epidemija ili zaraza, kod kojih istovremeno mnogo ljudi pokazuje iste tjelesne simptome i tzv. infektivnu bolest?

Infektivne bolesti nisu ništa drugo nego različite faze osmišljenih bioloških posebnih programa prirode, koje karakterizira: vagotonija( Prevaga aktivnosti parasimpatičkog dijela autonomnog živcanog sustava nad simpatičkim. Uzrok prevage može biti konstitucionalna labilnost autonomnog živcanog sustava ili mehanizam prilagodbe na povećane fizičke napore. Za vagotoniju su karakteristični bradikardija, mioza, hipotonija, pojačano lučenje želučanog soka) ,umor, spavanje tek od tri sata po ponoći. Kod tuberkuloze kontrolirane starim CNS-om, ovom svemu se pridružuje i noćno znojenje.

Pored ovog, svaka infektivna bolest ima i svoje posebnosti, kao npr. egzantemi na koži kod morbila, rubeole, šarlaha i varicele, zatim otoci sluznice bronhija, tegobe pri gutanju, različiti toksini kao kod difterije, tetanusa itd..
Ovim bolestima stalno prethodi faza aktivnog konflikta, koju nismo primijetili, odnosno koju nismo identificirali kao bolest. Ova faza se također ne može gledati kao "bolest" u strogom smislu.

Ako bismo jednom sportašu, koji je par sedmica prije obolio od bronhijalnog karcinoma (ca-faza ulceracija bronha kod konflikta straha za teritorij), i time odjednom mogao brže trčati, rekli da je bolestan, onda bi on prije govorio o poboljšanju svoje fizičke kondicije i sl., a sigurno ne o bolesti. To da on u pcl-fazi nije više u formi jer je "bolestan" i ima temperaturu svima je jasno, pa i njemu samom.

U udžbenicima školske medicine na temu infektivnih bolesti imamo opisane ogromne količine simptoma i tokova bolesti. Ovo u suštini nije bilo pogrešno i također je korisno o tome znati u Novoj medicini. Ali, uz sve to, nismo razumjeli ništa od principa SBS-a. I sada kad ih razumijemo, simptomi npr. tetanusa i difterije nisu za nas ni u kom slučaju bezazleni.

Što se tiče drugog pitanja, što su epidemije i zaraze:

Deseti stih pjevanja prve Ilijade govori kako bog Apolon šalje kugu na ahejski tabor jer je kralj Agamemnon uvrijedio Apolonovog svećenika Hrisa, odbivši da mu dâ kćer Hriseidu na otkup, koja je Agamemnonu pripala iz ratnog plijena. Apolon je gnjevan: strašnu bolest baci u vojsku, te ginjahu puči ... (itd)

Na zaraze se gledalo kao na kaznu prethodno uvrijeđenog boga. Zaraze su dolazile, mnogi su stradali i one su ponovo odlazile.

Ovaj primjer sam izabrao zbog toga jer je tipičan za situaciju koja je nekad bila relativno česta - opsada jednog grada. Ilijada, kako je poznato, govori o desetoj godini opsade Troje. Kuga je često pogađala opkoljene, ali isto tako često i njihove osvajače.

Kako se ovakva jedna zaraza može dovesti u sklad sa saznanjima Nove medicine?

Bacil kuge, koji se prenosi na čovjeka sa štakora preko buha, očigledno mora doći izvana, dakle nije endemičan. U ovom posebnom slučaju, situaciju možemo usporediti sa unošenjem virusa morbila u Ameriku među Indijance. Ljudi koji nisu umirali nisu više ni obolijevali kod ponovljene epidemije.
S druge strane, mora da nam bude jasno da ovakve zaraze nema kod tzv. primitivnih naroda, očigledno zbog tog što kod njih nema putnika iz daleka koji bi mikrobe donijeli.

Ali u kakvom odnosu ovo stoji sa konfliktima, odnosno osmišljenim biološkim posebnim programima prirode?

Opkoljeni su imali slične ili iste konflikte uvijek kad bi nanovo odbijali napade protivnika. U slučaju zauzimanja grada, ako bi branioci uopće preživljavali, ovome bi prethodilo porobljavanje kompletnog stanovništva.

Osvajači su također imali slične ili iste konflikte ako je opsada trajala, a pokušaji osvajanja mjesecima ili godinama bili uzaludni. Deset tisuća ljudi na jednoj strani, i deset tisuća na drugoj strani je imalo sličan ili potpuno isti konflikt npr. u situaciji kad bi jedan napad bio krvavo odbijen. Mnogi bi pali, još više bi ih bilo ranjeno, životne namirnice su bile na izmaku, hrabrost zatočenika bi porasla, svaki čas se moralo računati sa probojem i pojačanjem koje bi opkoljenima pružilo pomoć.

Ono što je za ljude koji stalno žive u centralnoj Africi sasvim normalno, jer su na to prilagođeni od djetinjstva, za nas posjetioce to nije ni u kom slučaju normalno.

Mikrofobija, koja je široko rasprostranjena po medicinskim krugovima, jedan je od odlučujućih znakova da naša današnja medicina ne poznaje suštinu.
Ovaj ontogenetski uvjetovani sustav mikroba 4. biološkog zakona će iz temelja promijeniti kompletnu medicinu.