Epileptična kriza

[Tina]

Epileptična kriza kao normalna prolazna pojava u fazi ozdravljenja

Svaki osmišljeni posebni biološki program (SBS) ima izvjesne markantne točke. One su:

1. DHS = početak bolesti, početak aktivnosti konflikta
2. CL = početak faze ozdravljenja, kraj aktivnosti konflikta
3. EC = epileptička kriza = točka preokreta između rasta edema i njegovog povlačenja
4. RN = vegetativna renormalizacija

U ovim okvirima kreće se tok svakog oboljenja raka. Ova shema važi za slučaj postojanja samo jednog SBS-a. Ukoliko se radi o više njih istovremeno, onda postoji više mogućnosti. Oni mogu po svom toku biti u:

• istoj fazi
• u različitim fazama

Ovo je, kao uostalom i sve o čemu smo dosad govorili, u principu sasvim jednostavno. Međutim, kako se kaže, stvar je u detaljima. O istofaznosti se teoretski može govoriti ako dva konflikta počinju sa istovremenim DHS-om, a pri tom su cerebralno slični, odnosno imaju svoje relejne centre u istom dijelu CNS-a (npr. veliki mozak) i, što je isto značajno, istovremeno su riješeni.

Ali već ovdje se pojavljuje prva sustavna poteškoća. Naime, u fazi ozdravljenja oni su rijetko istofazni. U osnovi ovog leži činjenica da intenziteti konflikata, kao i trajanje dva istofazna konflikta ne mora bezuvjetno biti isto. Na primjer, jedan od dva konflikta može u međuvremenu biti jako ublažen i osim toga oba konflikta ne moraju biti istovremeno riješena. U ovom slučaju kažemo da jedan konflikt još "visi".



Dalje poteškoće se neminovno nameću ako su konflikti (DHS) počeli u različito vrijeme. Najčešći je slučaj, u današnje vrijeme, da pacijent oboli od drugog DHS-a i drugog raka u trenutku kad mu se brutalno saopće dijagnoza i prognoza njegove bolesti.


Stvar se još više komplicira kad već postignuta konfliktoliza biva zamijenjena novim recidivom konflikta. Pored ovog, svakako može postojati drugi konflikt koji ostaje u trajnoj aktivnosti, što nam je već poznato kod "visećeg konflikta". U ovim slučajevima pacijent nema zdrave tople ruke, nego je u "polustresu", jer su kod njega simpatikotonija i vagotonija pomiješane. Ovo čudno stanje ne smijemo ni u kom slučaju izjednačiti sa normotonijom, jer je ono po svojoj kvaliteti potpuno drukčije.

Na ovakve stvari ne obraća se nikakva pažnja u našoj današnjoj medicini. Sve što nije normalno u najboljem slučaju naziva se "vegetativnom distonijom" (narodski rečeno: "Mali, ti si pobudalio").
Ali sve ovo bi trebalo da se zna i razumije da bi se uopće moglo shvatiti što znači jedna epileptična ili epileptoidna kriza u fazi ozdravljenja, što je njena suština uopće, kad nastupa, u kojoj formi, itd.
Strogo uzevši, samo kriza kod motornih konflikata naziva se epileptičnom. Ona tu i pokazuje sliku epileptičnog napada. Zbog jednostavnosti, u daljem tekstu sve epileptične i epileptoidne (= epilepsiji slične) krize nazivati ćemo - epileptične krize.

NOTA BENE:
1. Epileptična kriza u toku faze ozdravljenja jednog oboljenja raka predstavlja točku preokreta kada se edem na vrhuncu svog bujanja (faza hidratacije), počinje povlačiti, odnosno istjeruje (faza dehidratacije). Ona predstavlja simpatikotonu međufazu (zubac).

2. Svako oboljenje raka, odnosno osmišljeni biološki posebni program prirode ima jednu epileptičnu krizu u momentu kad je edem najveći.

3. Ove epileptične krize protječu klinički veoma različito, u zavisnosti od lokalizacije HH u mozgu.

4. Samo kortikalne motorne epileptične krize imaju toničko-kloničke grčeve zbog učešća motornog centra u Gyrus praecentralis-u. Druge, tzv. epi-krize malog mozga, moždanog stabla ili međumozga imaju svaka svoju kliničku sliku i karakteristike, ali su bez kloničko - toničkih grčeva ("hladni dani").

5. Nakon epileptične krize, edem ozdravljenja se povlači.

6. Također, svaki drugi ili treći rak ima u fazi ozdravljenja "svoju" epileptičnu krizu. Zato istovremena konfliktoliza više konflikata može biti s jedne strane opasna, a s druge eventualno povoljna, jer se u tom slučaju odvija više epileptoidnih kriza istovremeno ili jedna za drugom.

7. Stoga epilepsija nije samostalna prolazna bolest, nego je, također i u slučaju učestalih epi-napada, kronična "konstelacija ozdravljenja", koja se uvijek ponovo vraća.

8. Srčani infarkt je vid epilepsije kad je u pitanju pogođenost kortikalnih dijelova regije inzule.

[Tina]

Preglednosti radi prikazati ćemo dvije od mogućih konstelacija. Prvo normalan slučaj:


Ovo znači: površina koju ograničava krivulja toka i intenziteta konflikta, sa osi X u fazi konfliktolize od DHS do CL, otprilike odgovara površini koju omeđuje krivulja stupnja vagotonije (mjerljiva preko jačine stvaranja edema) sa osi X. Odnosno, ukoliko je veći intenzitet i trajanje konflikta utoliko je edem jači i duže traje.
Možemo reći da vertikalna os Y predstavlja intenzitet konflikta, a horizontalna ili X os trajanje konflikta.
Iz ovog proizilazi da je integral, odnosno površina između krivulje konflikta i osi X između DHS-a i CL, jednak integralu između CL i RN (renormalizacija).
Dakle, površina konflikta (prema gore) jednaka je površini faze ozdravljenja (prema dolje).

Ako pođemo od toga da svaki SBS u fazi ozdravljenja ima "svoju" specijalnu vrstu epileptične krize, koja je naravno zavisna od vrste konflikta odnosno od lokalizacije HH u mozgu, onda je važno da se zna:

1. Koji je konflikt u pitanju?
2. Kad je bio DHS?
3. Koliko dugo je konflikt trajao?
4. Da li je konflikt već riješen?
5. Kad treba očekivati epileptičnu krizu?
6. Koliko jaku epileptičnu krizu treba očekivati?
7. U kakvoj formi će se pokazati epileptična kriza?
8. Kako se ova epileptična kriza može spriječiti, odnosno ublažiti ili eventualno pojačati?

Srčani infarkt je senzorično-epileptoidna, a ponekad dodatno također motorno-epileptoidna kriza, pri čemu je HH smješten u području inzule velikog mozga desno. Da li će pacijent preživjeti ili ne - primjenom današnjih školskomedicinskih metoda, može se sa sigurnošću reći već 3-6 tjedna prije, odnosno u vrijeme konfliktolize. Ova prognoza je uvjetovana trajanjem i intenzitetom konflikta.

U našoj Bečkoj studiji o srčanom infarktu nije preživio ni jedan jedini pacijent (pri dosadašnjoj školsko-medicinskoj terapiji) koji je imao trajanje teritorij-konflikta duže od 9 mjeseci, pri čemu je pretpostavka "normalna" aktivnost konflikta.
Ako je aktivnost konflikta smanjena, mogao bi pacijent preživjeti trajanje ovakvog konflikta i više od jedne godine, primjenom dosadašnje terapije. Pacijenti dobivaju epileptične krize stalno 3-6 tjedana nakon konfliktolize. Neke od ovih kriza, iz svog iskustva, mogao sam skoro u dan da predvidim.
Shematski prikaz toka epileptične krize srčanog infarkta:


Sprečavanje jedne epi-krize koja ugrožava život davanjem simpatikotonih medikamenata (između ostalog kortizona) s početkom konfliktolize. Pcl-faza biva prolongirana, tako da se i teška epi kriza produžava da bi se "osiguralo" istjerivanje edema.


Za profilaksu cerebralnih komplikacija, koje su u sustavu i stoga potpuno normalna pojava, veoma je važno da liječnik zna koje komplikacije i kada ih mora očekivati.
Ovdje nas prije svega zanima epileptična kriza, koja ne samo da je obavezna za svaku fazu ozdravljenja, nego zna biti i veoma opasna. Ako je pacijent imao istovremeno više oboljenja raka, onda svako od njih u fazi ozdravljenja ima svoju epileptičnu krizu. Često je ova kriza zasjenjena.

Mogućnost zasjenjenja epileptične krize

Istovremenost različitih faza različitih oboljenja raka:

Ako do epileptične krize dođe dok još postoji aktivnost konflikta drugog oboljenja raka, onda kriza može biti zasjenjena. U tom slučaju nastupa efekt sličan onom kod davanja kortizona, penicilina ili drugih simpatikotonika.

Lokalizacija HH kao kriterij za vrstu epileptične krize:

Neke oblike epileptičnih kriza možemo lako prepoznati, npr. one kod kojih je HH u kori velikog mozga. U ovim slučajevima često je u reakciju uključen čitav korteks, tako da se toničko-klonički grčevi izazvani od Gyrus praecentralis-a ne mogu previdjeti.
Stvar je puno složenija ako hoćemo registrirati epileptoidnu krizu kod konflikta rušenja samopouzdanja i osjećaja za vlastitu vrijednost, konflikta 'vođe' ili konflikta 'majka-dijete'. Što ne znači da ovi konflikti nemaju svoje epileptične krize.
Moramo samo naučiti da prepoznamo simptome ovih epileptoidnih kriza. Kod konflikta rušenja samopouzdanja, simptomi epi-krize sastoje se od bljedila kože i hladnog znoja, koji mogu trajati satima i danima i često su pogrešno interpretirani kao srčano-vaskularni kolaps (u stvari centralizacija). Krvni pritisak ponovo pada kad je kriza prošla, a sudovi se ponovo šire i pune, nakon tzv. centralizacije. Međutim, iste simptome može da pokaže kratkotrajni recidiv ovog konflikta, što je praćeno panikom. Epi-kriza kod konflikta vođe može dovesti do jedne vrste bubrežnih kolika, pri čemu budu izlučeni bubrežni kamenci ili pijesak.

Medikamentozno zasjenjenje:

Uzmimo u obzir čitavu bateriju medikamenata koju jedan pacijent dobije u bolnici suvremenog tipa, da pri tom ni jedan liječnik ne zna što, kad, gdje i kako djeluje. Ovdje postoji zabluda u načelu.

Jer skoro svi medikamenti djeluju isključivo na mozak. Svo vrijeme se uobražava da medikamenti djeluju izravno na organ ili organe, što se uostalom uvijek vjerovalo za tzv. "karcinogene", koji u stvari i ne postoje. Međutim, ako je mozak na koji djeluju medikamenti zbog HH u promijenjenoj inervaciji, onda doživljavamo "paradoksalne reakcije" koje nitko ne može razumjeti. Sasvim slučajnim sudjelovanjem ili protudjelovanjem mnoštva medikamenata, epi-kriza može biti imitirana ili stvarna epi-kriza može biti zasjenjena.

Jedna od najčešćih i najsmrtnijih paradoksalnih reakcija je "šalica kave s nogu", noću na autoputu, ako je organizam u pcl-fazi jednog SBS-a. Duboka vagotonija ovdje ima mehanizam "spriječavanja spavanja", da životinja-plijen ne bi bila u dubokom snu iznenađena. Ako se ova duboka vagotonija noću ublaži šalicom kave, organizam može odmah zaspati. Znači, ovim dobivamo tzv. paradoksalnu reakciju, pa neodložno zaspimo za volanom... sa svim strašnim posljedicama...
Obavezna epileptična kriza u fazi ozdravljenja je jedan od najvažnijih fenomena, koji ima i najteže posljedice u čitavom sustavu Nove medicine. Ona je najčešći uzrok smrti u fazi ozdravljenja nakon rješenja konflikta. Ona je kao uzrok smrti još češća od edema mozga koji joj prethodi, gdje pacijent umire zbog pretjeranog rasta intrakranijalnog pritiska.

Epileptična ili epileptoidna kriza u fazi ozdravljenja nakon konfliktolize jedan je od najčešćih uzroka smrti i komplikacija ozdravljenja. Njeno ublažavanje je od odlučujućeg značaja. Ovo ima poseban značaj kod srčanog infarkta. Odnosi se na 2-5% pacijenata koji u Novoj medicini ne prežive; 95-98% naših pacijenata preživi.

[Tina]

Suština epileptične krize

Nakon ovog iscrpnog pretresa, svi se pitaju: "Pa što je u suštini epileptična kriza?"
Ovako ću to formulirati:
1. Epileptična kriza je točka preokreta u fazi ozdravljenja, koja donosi sa sobom regulaciju u obrnutom pravcu.
2. Ona je dešavanje osmišljeno od majke prirode, s ciljem da edem mozga i organa ponovo bude "iscijeđen". Što jače dođe do ovoga, utoliko su šanse za preživljavanje veće. Stoga ovu krizu ne smijemo potisnuti, nego je, u nekim slučajevima, još moramo podržavati upotrebom simpatikotonih medikamenata (npr. kortizon).
3. Majka priroda se kod epi-krize poslužila jednim fenomenom na nivou psihe - ubrzanim snimkom ili vremenskim sažimanjem kompletnog konflikta. Što znači da pacijent za vrijeme simpatikotone krize još jednom, ali vremenski sažeto, proživi kompletan tok konflikta (npr. zato postoje srčani bolovi kod infarkta srca). Koliko god intenzivno bude proživljen ovaj "psihološki recidiv konflikta", utoliko je veća šansa za pacijentovo preživljavanje.

Primjer: vlak Pariz-Köln, 6. listopada 1984.

Na putovanju od Pariza do Kölna, u društvu mog prijatelja grofa D´Oncieua, desilo se sljedeće. Kad smo polazili, stajalo je na peronu nekoliko dvanaestogodišnjih ili trinaestogodišnjih Francuskinja, plačući u bolu rastanka i mašući svojim prvim ljubavima, njemačkim dječacima koji su bili gosti u njihovim porodicama prethodnih 6-8 sedmica. Jedan cijeli školski razred petnaestogodišnjaka iz Hamburga bio je raspoređen po francuskim porodicama i sad su se zajedno vraćali kuci.
Kako sam prethodne noći kratko spavao, ja sam u kupeu uskoro zadrijemao, i bio zatim u 9.30 probuđen kratkim trzajem lakta mog prijatelja. Onako pospan, čuh preko razglasa glas francuskog strojovođe, koji je molio da se javi liječnik ukoliko slučajno putuje ovim vozom. Obojica smo hitro krenuli. Šest kupea dalje našli smo jednog njemačkog dječaka koji je upravo imao epileptični napad (grand mal napad) i tek dolazio svijesti. U ovakvim situacijama je uobičajeno da se radio-vezom naruči sanitetsko vozilo, koje sačeka na sljedećoj stanici, te pacijenta odveze u najbližu bolnicu. Takva uputa se očekivala i od mene.
Ali poslije onoga što sam vidio na stanici, situacija mi je već bila potpuno jasna. Za kompletiranje mi je falio još samo konflikt rastanka, odvajanja sa osjećanjem izolacije i konflikt "ne moći nekoga držati u zagrljaju".
Tako sam sjeo pokraj dječaka, istina još uvijek centraliziranog, ali je njegov vaskularni sustav već bio zadovoljavajuće oporavljen. Upitao sam ga od kada ima takve napade. Odgovorio je: "Od prošle godine". Od tada je imao dva ili tri puta jedan ovakav napad. Pitao sam ga dalje što je bilo prije prvog ovakvog napada. Odgovorio je: "Ništa". (To i jeste i nije bilo istina.) Onda sam pitao što mu je bilo najgore u životu što je ikad doživio. Primijetih da se trgao na ovo pitanje. Njegova preneraženost bila je znak da sam na dobrom putu. Dječak je rekao: "Ništa", jer tu je bila i učiteljica, a i školski drugovi su stajali na vratima. Kad sam mu rekao da je pomislio na pravu stvar, učiteljica je shvatila i diskretno se povukla, zatvarajući vrata. Bili smo sami. Sad se dječak nije više stidio.
On mi reče da mu je prvo palo na pamet "ono sa kolima hitne pomoći". Tada je, zbog teške gripe s jako visokom temperaturom, bio upućen u bolnicu. Ono najgore je bila totalna izolacija i paničan strah dok je, sam, bez ikog, sa glavoboljom i gripom, vožen kroz Hamburg pod rotacionim svjetlima, pun strašne neizvjesnosti što će mu tek raditi u bolnici. To je bilo prije godinu dana. Dva dana kasnije, kad je svijet
ponovo bio na svom mjestu, dobio je u bolnici svoj prvi epi-napad. Ovakva situacija paničnog straha, osjećaja usamljenosti, napuštenosti i izolacije ponovila se još dva puta nešto manje dramatično. Uvijek nakon toga, kad je sve ponovo bilo u redu, on bi dobivao epi-napad.
Umirio sam dječaka i objasnio mu da je bol pri rastanku od francuske familije, u kojoj je bio lijepo primljen, a posebno od njegove francuske prijateljice koja ga je, plačući, ispratila i koju je on volio na svoj mladenački način, da je ta bol u njemu, na kratko, ali žestoko, izazvala ovaj osjećaj napuštenosti i izolacije. Upravo kao onda kad je vožen kroz Hamburg pod rotacionim svjetlima i sirenom. On reče: "Točno, takav osjećaj, kao onda, javio se ponovo".
U ovom vozu ga je njegov razred ponovo podsjetio na njegov hamburški svijet i konflikt je bio brzo riješen.
Francuski strojovođe su se pojavile s pitanjem da li je dječaku potreban transport. Rekoh: "Ne, sve je u redu." Dječaku sam rekao da sad ode do vagon-restorana i popije kavu ili čaj. On reče da nema više novca. Stavih mu u ruku 5 maraka, dvije kolegice ga zgrabiše pod ruku i cijela mala banda, trijumfalno vrišteći, izgubi se u pravcu vagon restorana. Smisao ove upute je bila u kočenju pretjerane vagotonije, pri čemu opada vjerojatnoća da se napad ponovi. Najgore što se dječaku moglo dogoditi je da ga je pred očima njegovih drugova auto odvezao u bolnicu, i to ovog puta sve to u Francuskoj. Bila bi to praktično repriza njegovog najgoreg doživljaja, tako da bi vjerojatno čitavog života ostao epileptičar.

Učiteljici sam objasnio uzročno-posljedične veze i zamolio je da dječaka uzme kod sebe. Vremenom, kako bude stariji, on će osjećati sve manje strah od napuštenosti. Ovo je bila čitava tajna "mladalačke epilepsije". Osim toga, dadoh joj svoju knjigu, ubjeđen da će joj sve biti jasnije nakon što pročita poglavlje o epilepsiji, da će bolje razumijeti slučaj koji se ovdje odigrao i u kojem je, pukim slučajem, za dlaku izbjegnuta katastrofa za dječaka.

Ona reče: "Gdje danas još ima liječnika koji se interesiraju za dušu i strahove jednog čovjeka i znaju da se ophode s tim". Ja rekoh: "A ko nam na univerzitet i medicinski studij šalje najgore štrebere, koji imaju sve petice zbog puzanja pred nastavnicima, a inače su karakterne nule". Ona se zamisli: "Vjerojatno imate pravo".

Primjer: Oficir i kadet

Pacijent o kome je riječ imao je epilepsiju. Što je najinteresantnije, ove napade dobivao je, skoro redovno, svake četiri sedmice i to od jeseni '79. godine. Nitko nije imao pojma sa čim ovo da dovede u vezu. Inače, pacijent je bio zdrav, muževan, nizak i snažan muškarac, ranije oficir.
Imao je konflikt teritorija i konflikt brige za teritorij sa epilepsijom. Odnosno, pacijent je imao konflikt teritorija, koji je uključivao i motornu koru velikog mozga. Svakog mjeseca dobivao je recidiv konflikta i njegovo rješenje, a uvijek nakon ove konfliktolize, epileptični napad.
1979. on je dobio novog šefa. Pacijent ne samo da je bio stariji od njega, nego je u ratu bio oficir, za razliku od šefa, koji je bio samo kadet. Kad su se prvog dana sudarili na vratima i obojica htjeli istovremeno proći, pacijent je rekao: "Izvolite, mladost ima prednost!" Ovo mladom šefu nije posebno sjelo i tako je praktično počeo rat između bivšeg oficira, sada podređenog, i bivšeg kadeta, sadašnjeg šefa. Svakoga mjeseca šef je pacijentu dodjeljivao novi zadatak koji je on trebalo razraditi pisano. U tim momentima osjećala bi se strašna napetost u zraku među njima i pacijent je uvijek imao utisak da ovaj samo traži priliku da ga izblamira, što se kasnije ispostavilo točnim. Ovo je uvijek bio recidiv DHS-a. Od ovog momenta bi pacijent bivao u stresu, simpatikotoniji, posebno kad bi se približio rok do kojeg je svoj pisani rad morao usmeno obrazložiti. Svoj govor uvijek bi izveo sjajno. U tim momentima bi se ponovo osjećao ordonans-oficirom, a šef je izgledao kao kadet, jer bi on svojom izvedbom sve primjedbe kadeta doveo do apsurda.
Noć iza toga uvijek bi dobio mali srčani infarkt, epilepsiju čira na želucu i epileptički napad. I bilo je čudno da se ovo nikad nije desilo za vrijeme godišnjeg odmora.
Pacijentu sam otkrio zagonetku, odnosno opisao odnose između njegovog recidiva teritorijalnog konflikta koji se redovno vraćao i njegove epilepsije koja se javljala svake četiri sedmice. Igrom slučaja, on je kratko nakon ovog penzioniran. Otišao je do šefa da se oprosti. Šef mu reče: "Do viđenja, gospodine ordonans-oficiru," na što ovaj odgovori: "Do viđenja, gospodine kadete!" Nakon toga je dobio još jedan sasvim veliki završni epileptični napad i nikad više, jer od sada je šef ostao zauvijek kadet.

[Tina]

Najvažnije epileptoidne i epileptične krize

Epilepsija predstavlja naravno epileptičnu krizu motornih konflikata. Jedan ovakav napad se ne može previdjeti. On se može odnositi na samo jednu grupu mišića (jedne ruke ili noge, lica), tzv. "fokalni napadi", ili generalizirano, odnosno predstavljati generalizirani napad grčeva sa ugrizom jezika i pjenom iz usta. Također su mogući svi međustupnjevi. U antičko doba epilepsija je nazivana "morbus sacre" = sveta bolest, jer je viđana na religioznim svečanostima u vezi sa ekstazom. Ovo se svakako može češće desiti istovremeno čak i pomoću autoprovokacije. Ali u principu epilepsija ne predstavlja nešto jedinstveno.
Napadi ili toničko-kloničke konvulzije ne razaraju mozak i moždane stanice kako se to prije vjerovalo. Kao i kod svakog drugog konflikta ili konfliktne tračnice, što je češće recidiviranje jednog konflikta utoliko više ožiljno zarasta odgovarajuće mjesto u mozgu. I kako je većinu ovih motornih konflikata moguće relativno lako pronaći i definitivno riješiti, odnosno izbjeći daljnje recidive sa epi-krizom, otuda je većina epilepsija "izlječiva".
Već je rečeno da svaki SBS ima svoju specijalnu epileptičnu krizu. Pacijenti ih najčešće zovu "hladni dani".
U ovim "hladnim danima" (ili satima) pacijenti ponovo imaju slične ili iste simptome kao u vrijeme aktivnog konflikta, često još koncentriranije. Kako je većina faza aktivnog konflikta siromašna simptomima ili oni prolaze neopaženo, većina epileptoidnih kriza se primijeti i identificira samo kao "hladni dani" ili "hladni sati", kod običnih epileptičnih napada samo kao minute.

Stvar izgleda drukčije kod takvih osmišljenih bioloških posebnih programa prirode (SBS) koji u fazi aktivnosti konflikta imaju jake bolove, kao npr. angina pektoris ili čir želuca. U prvom slučaju epileptoidnu krizu, kako je poznato, nazivamo infarkt lijevog srca, koji je praćen veoma jakim bolovima, što je ranije tretirano jakim analgeticima kao što je morfij, u suludoj predstavi da bol treba eliminirati. Mi smo eliminirali bolove, istovremeno ignorantno prekidajući sve regulacione krugove, čime smo većinom ubijali svoje pacijente.
Slična je situacija bila sa čirom želuca, koji inače krvari u pcl-fazi i biva praćen jakim bolovima. Skoro uvijek se sumnja na perforaciju i operira se. I kod ove sulude akcije unutar kritične faze SBS-a, većina pacijenata je nama pametnjakovićima umirala. I to ne samo zbog operacije u kritičnoj fazi, nego zbog morfija i prekidanja prirodnih regulacijskih krugova.

Od kad, posredstvom Nove medicine, poznajemo uzročno-posljedične veze, možemo pacijente motivirati da na ovakve bolove gledaju kao na nešto normalno i dobro, nešto što je neophodno za renormalizaciju koja slijedi. Jer ako pacijent zna da uzimanjem morfija svoje šanse za ozdravljenje spušta na nulu, on ga neće ni uzeti. Uostalom sam doktor ga ne bi nikad uzeo.
Kako epilepsije, kore velikog mozga daju najimpresivniju sliku i kako su također najopasnije, mi ćemo se u narednom tekstu pozabaviti najvažnijim od njih.


Grubo ih možemo podijeliti u 4 grupe:
1.frontalne kortikalne epileptične krize:

o napadi migrene

2.epileptične krize motornog kortikalnog centra:

a. svi epileptični napadi uključujući i tikove lica

b. napad bronhijalne astme
c. status asthmaticus
d. infarkt miokarda - poprečno prugastih dijelova srčanog mišića

3. epileptoidna kriza senzoričnog (epitel kože) i postsenzoričnog (periost) kortikalnog centra


a. absens kod neurodermitisa
b. absens kod pogođenosti periosta
a. srčani infarkt sa absensom kod ulceracija koronarnih arterija (infarkt lijevog srca)
b. epilepsija ulceracija koronarnih vena sa plućnom embolijom i istovremenim ulceracijama grlića maternice (desni infarkt)
c. epilepsija ulceracija žučnih vodova sa absensom -"jetrena koma" kod hepatitisa

4. epileptična kriza zamućenja staklastog tijela oka

[Tina]

Napadi migrene

Migrena je ranije nazivana "mala epilepsija", jer je svaki dobar liječnik znao da se ona uvijek pojavljuje u fazama mirovanja ili spavanja. Zbog tog nitko nije bio načisto kako da je terapijski tretira, da li da dâ simpatikotonike da bi se faza mirovanja oslabila ili da dâ vagotonike, jer je sama migrena jedan simpatikotoni proces. Tako svaki "migreničar" ima vlastita sredstva i metode. Jedni se kisele u toploj kadi, drugi pokušavaju sa hladnim tušem. Nitko nije znao uzročno-posljedične veze.
Mi iz Nove medicine znamo da su stalno fronto-kortikalno diktirani procesi, odnosno SBS-ovi ti koji u pcl-fazi, kao epileptoidnu krizu, daju akutne napade migrene. Kako ovdje postoji izvjesna sličnost sa epileptičnim (motornim, odnosno toničko-kloničkim) napadima, migrena je nazvana "malom epilepsijom".
U akutnim napadima migrene, koje mi shvaćamo kao dobar i neophodan proces, pacijenta nećemo odgovarati od njegovih simptomatskih metoda liječenja. Ali nakon ovoga počinje naš stvarni rad. Jer posljednji napad migrene se javio samo zato jer se pacijent kroz jedan recidiv konflikta ponovo našao na odgovarajućoj "tračnici". Ovo u principu ne mora više da se ponovi ako pronađemo konflikt i tračnicu koji leže u osnovi migrene, a zatim u razgovoru s pacijentom uspijemo ih riješiti. Ovo nije nikakva čarolija.
Moramo još spomenuti "frontalno-kortikalnu šizofrenu konstelaciju", koja ponekad može istovremeno na obje hemisfere da dâ napad migrene (epileptoidne krize).
Onda pacijenti pričaju da tako nešto grozno nisu nikad doživjeli. Jednostavno užas. Međutim, napad migrene na jednoj hemisferi može se desiti istovremeno sa motornom ili nekom drugom epileptoidnom krizom, koja nije fronto-kortikalna. I u ovom slučaju ne samo da su simptomi grozni, nego su pacijenti za vrijeme simpatikotone obostrane epileptoidne krize u šizofrenoj konstelaciji.
Epileptične krize motornog centra kore velikog mozga

U ove krize, koje smo nekada zvali "epileptičnim napadima", spadaju toničko-klonički napadi koje karakteriziraju ritmično konvulzivni grčevi muskulature, a koji ponekad mogu imati samo toničku (grč mišića) komponentu. Ovi napadi mogu biti kombinirani sa absensom (gubitak svijesti) tipičnim za senzorne konflikte (konflikt odvajanja).
Kod svih tzv. motornih epileptičnih napada uvijek je istovremeno u akciji i odgovarajuće Hamerovo žarište (HH) zaduženo za muskulaturu u srži velikog mozga, tako da mi i u najjednostavnijim slučajevima nailazimo na kombinirano događanje.
Ove pretjerane motorne aktivnosti (epilepsija) u pcl-fazi, kojima je prethodila oduzetost u ca-fazi, mogu se usporediti sa poplavom leukocita (leukemija) u pcl-fazi kojoj je prethodila leukopenija u ca-fazi. Oba procesa pripadaju tzv. "luksuznoj grupi" u srži velikog mozga.

Bronhijalna muskulatura je djelomično stara peristaltička muskulatura, jer alveole pluća (u slučaju raka pluća adeno-Ca) su, ontogenetski, izrasline crijeva. Međutim, drugi dio muskulature bronha je poprečno prugasta muskulatura doseljena zajedno sa sluzokožom bronhija i njome upravlja motorni centar korteksa velikog mozga u desnoj hemisferi.
Dakle, epi-napad bronhijalne muskulature predstavlja toničke (bronhijalni spazam) ili toničko-kloničke konvulzije bronhijalne muskulature, i to u pravcu usta, što označavamo kao vrlo jak kašalj (= tzv. bronhijalni kašalj) i ovdje je tipičan produženi ekspirijum.
Slično je kod muskulature larinksa, koji je pod utjecajem motornog centra u kori lijeve hemisfere (tzv. laringealni kašalj). Ovdje je pravac konvulzija prema unutra.
Zbog toga je za vrijeme epileptičnog napada tipičan produženi inspirijum.

Bronhijalna astma

Ako je poprečno prugasti dio bronhijalne muskulature pogođen SBS-om, i to u ca-fazi, onda vidimo djelomičnu oduzetost bronhijalne muskulature. Ako se istovremeno kortikalno na lijevoj hemisferi nalazi jedno Hamerovo žarište (HH) u aktivnosti, onda postoji šizofrena konstelacija, ali se klinički ne dâ ništa primijetiti.
Sasvim je različita situacija za vrijeme epileptične krize ukoliko je na suprotnoj strani korteksa konflikt aktivan.
Upravo ovu konstelaciju:
Lijevo kortikalno aktivan konflikt / desno u motornom centru kore epi-kriza sa toničko-kloničkim grčevima bronhijalne muskulature nazivamo Asthma bronchiale sa produženim ekspirijumom.
Konstelaciju:
Lijevo motorno laringealno HH aktivno / desno kortikalno aktivnost konflikta, nazivamo Asthma laryngeale sa produženim inspirijumom.
Ako su motorno bronhijalno Hamerovo žarište i motorno laringealno Hamerovo žarište istovremeno u epi-krizi onda govorimo o Status asthmaticus-u koji karakterizira produžen ekspirijum i produžen inspirijum.

Infarkt miokarda

Infarkt miokarda (= nekroza poprečno prugaste muskulature srca) treba razlikovati od koronarnog infarkta. Koronarni infarkt predstavlja epileptičnu krizu kod koronarnog-ulkusnog-SBS-a teritorij-konflikta (crveni odjeljak tabele, ektoderm odnosno kortikalno-periinzularno desno).

S druge strane, infarkt miokarda možemo shvatiti kao "epilepsiju srčanog mišića" i to njegovog poprečno prugastog dijela. Hamerovo žarište leži kako u motornom centru korteksa tako i u srži velikog mozga, gdje je veliki relej za poprečno prugastu muskulaturu. Dakle, tzv. infarkt miokarda je napad epileptičnih grčeva jednog dijela srčanog mišića sa njegovom nekrozom, čemu je prethodila djelomična oduzetost ovog područja mišića.
Školska medicina je to ranije konstruirala sa mnogo hipoteza ovako: srčani infarkt sa nekrozom miokarda nastaje začepljenjem jednog koronarnog krvnog suda, što ima za posljedicu smanjenu snabdjevenost kisikom ovog područja i njegovu nekrozu.

Ovo je, kako danas znamo, bila smjela konstrukcija, jer se mnogo toga nije uklapalo.
1. Eksperimenti na životinjama su pokazali da se životinji ne dogodi ništa ako joj se podvežu koronarni krvni sudovi jedan za drugim sa vremenskim odstojanjem, jer tzv. kolateralni krvotok bez problema osigurava snabdijevanje srčanog mišića.
1. Nitko nikada nije mogao objasniti zašto se srčani infarkt, i pored ovakve predstave o njemu, dešava akutno i dramatično.
2. Koronarna angiografija je pokazala da je hipoteza o začepljenju koronarki u momentu srčanog infarkta umnogome pogrešna.
U stvari radi se o tome da od momenta konfliktolize teritorij-konflikta dolazi do oticanja intime na koronarnim krvnim sudovima, ali ovo u većini slučajeva, odnosno ako nisu prisutni otoci starih ožiljaka ne pravi potpunu okluziju u momentu srčanog infarkta. Pa i u slučajevima kad do okluzije dođe, ovo ne igra presudnu ulogu, kako nam je poznato iz eksperimenata na životinjama, a pogotovo rezultat ovog nije nekroza srčanog mišića, kako je postulirano.
Cijela hipotetička konstrukcija je jednostavno pogrešna, jer nikad nismo poznavali uzročno-posljedične veze o kojima govori Nova medicina.

[Tina]

Epileptoidne krize senzornog (pločasti epitel kože i sluznice) i postsenzornog (periost) kortikalnog centra

Absens kod neurodermisa i psorijaze

Površina koju zauzima senzorični kortikalni centar za pločasti epitel kože i sluzokože i postsenzornih kortikalni centar za periost (pokosnica), koji je u ranom razvojnom stadiju bio presvučen pločastim epitelom, mnogostruko je veća u usporedbi sa površinom koju zauzima motorni kortikalni centar.
Iz ovog proizilazi nevjerojatan biološki značaj senzornih konflikata.

Ne radi se samo o "nešto malo promjena na koži i periostu" (na periostu se ionako ne vide), nego je u pitanju ogroman biološki značaj ovih konflikata. Na koži su njihove organske posljedice vidljive u formi neurodermitisa i psorijaze.
Kod SBS-a konflikta odvajanja je epileptoidna kriza stalno absens koji, u zavisnosti od dužine trajanja konflikta, može trajati satima i danima.

Naravno da su pri tom svi maksimalno uznemireni i misle da pacijent treba da bude što prije probuđen. Ovo je pogrešno. Jer poznato je da se za vrijeme epileptoidne krize moraju regenerirati snage, neophodne da bi se izdržala druga faza ozdravljenja i postigla renormalizacija.
Naravno da ovo ne znači da liječnici Nove medicine pri tom smiju biti lakomisleni i omalovažavati absens, nego oni moraju kontinuirano kontrolirati osiguravanje vegetativnih funkcija (disanje, krvotok, šećer u krvi itd). Dobar terapeut može već prije pojave absensa procijeniti njegovo trajanje.
Stoga je panika potpuno nepotrebna.
Dovedu li se ovi pacijenti u bolnicu, onda se redovno misli da su oni u "šoku" iz kojeg trebaju biti što prije izvučeni. Ovo je zabluda. Posljedica ovih zabluda je često smrt pacijenta, u osnovi potpuno nepotrebna samo da je liječnik poznavao Novu medicinu.

Absens kod pogođenosti periosta

Absens u epileptoidnoj krizi kod SBS-a sa brutalnim konfliktom odvajanja (periost) skoro da se i ne razlikuje od absensa kod normalnog konflikta odvajanja sa ulceracijama pločastog epitela kože i sluzokože. Ono što je pri tom podmuklo, jeste činjenica da izvana sve izgleda normalno. U stvari partije oko pogođenog periosta pacijent osjeća subjektivno kao hladnije, i koža iznad ovih mjesta može da bude hladnija, ali tko prilikom pregleda vodi toliko računa o tome. Još nam najviše pacijent pomogne time što obično kaže: "Desna noga i desna ruka su mi stalno hladne. Navečer uvijek oblačim jednu čarapu jer mi je noga tako hladna, a ruku stavim na trbuh da je ugrijem".

Absens kod lijevog srčanog infarkta sa koronarnim ulkusom i komornom bradiaritmijom


Koronarna intima isto pripada senzoričnom kortikalnom centru i zato u fazi aktivnosti konflikta postoje bolovi (angina pektoris) i ulceracije, a u fazi ozdravljenja, osim početnog okluzivnog edema sluznice sa pločastim epitelom (= ostatak škržnog luka), u epileptoidnoj krizi još postoje:

1. jaka bol ("super angina pektoris")
2. absens čije trajanje zavisi od dužine prethodnog konflikta. Ne samo kod nekih, nego kod mnogih pacijenata ovaj se absens izjednačava sa smrću. Smatram da u pozadini većine slučajeva kliničke smrti stoji ovo. Nažalost, mnogi od ovih pacijenata u našim bezdušnim klinikama nemaju više šansu da se probude iz ovog biološki normalnog absensa, jer im se već u toku ovog uzimaju organi za transplantaciju.
   

Epilepsija ulceracija intime koronarnih vena sa plućnom embolijom (infarkt desnog srca) i istovremenim karcinomom grlića maternice

Kao što je intima koronarnih arterija (otkriće Nove medicine) porijeklom od škržnog luka pokrivena pločastim epitelom sa snažnom senzibilnom inervacijom, tako je to i intima koronarnih vena, koje svoju vensku krv predaju u desno srce. Iz desnog srca, kao što je poznato, ova krv stiže u pluća. U epileptoidnoj krizi, kraste koje su u prvom dijelu faze ozdravljenja nastale na ulceracijama bivaju strujom krvi saprane i donesene u pluća gdje izazivaju plućnu emboliju.

Ovaj proces začepljenja malih plućnih arterija koje vode vensku krv iz tijela, tzv. plućna embolija, nastaje zahvaljujući činjenici da za vrijeme epileptoidne krize proces ozdravljenja biva nakratko prekinut. Koronarne vene zahvaćene procesom ozdravljenja i formiranim krastama, u momentu epileptoidne krize počinju najednom ponovo ulcerirati. Ovim kraste bivaju odbačene i kroz desno srce donesene u plućne arterije. Kod ovog desnog srčanog infarkta sa tahikardijom pacijent ima također srčane bolove, ali su oni u većini slučajeva manjeg intenziteta nego kod lijevog srca.

Ovo je praćeno absensom koji često biva pogrešno interpretiran kao smrt.
Naše pacijentkinje, ukoliko ih gubimo, nikad ne umiru od ulceracija grlića maternice nego uvijek u epileptoidnoj krizi od plućne embolije.
Ovo svakako važi za slučajeve sa dugim tokom konflikta i u odsustvu šizofrene konstelacije.

Kod kraćeg trajanja konflikta (npr. 3 mj.) ili kod šizofrene kortikalne konstelacije male plućne embolije bivaju najčešće previđene ("lakši poremećaji disanja"). Trajanje absensa ovisi i ovdje o dužini faze aktivnog konflikta i postojanju šizofrene konstelacije.
Isto u principu važi, naravno, i za desni srčani infarkt.

[Tina]

Epilepoidna kriza kod ulceracija jetrenih žučnih vodova sa absensom za vrijeme hepatitisa, do sada označeni kao hepatična koma

I ovdje vrijedi na sličan način ranije opisano - mutatis mutandis. I ovdje za vrijeme tzv. "hepatitisa" zarastanje ulceracija biva prekinuto epileptoidnom krizom koja je inače simpatikotona, praktično sa aktivnošću konflikta, tako da kraste na manjim i većim žučnim vodovima, koji nakratko ponovo ulceriraju, bivaju sa žuči sasvim bezopasno odnesene u crijeva.

Ali kako su žučni kanalići prekriveni pločastim epitelom sa relejom u senzoričnom centru korteksa, tako i ovdje vidimo uobičajeni absens. Često on prolazi neprimjećeno ako se javi u snu. Do sada je ovo, ukoliko je primijećeno, označavano kao hepatična koma.

Ako sve ovo znaju liječnici, rodbina i medicinsko osoblje i u skladu s ovim se ne ponašaju prestrašeno, izbjegava se panika koja se stvara zbog očekivane izjave "to je jetrena koma, početak kraja". Pri tom je absens u epileptoidnoj krizi za vrijeme hepatitisa (= faza ozdravljenja SBS-a teritorijalnog konflikta) potpuno normalna pojava.

Epileptoidna kriza kod ulceracija bronhijalne sluznice sa absensom za vrijeme bronhitisa, atelektaze, odnosno pneumonije

Epileptoidnu krizu ulceracija sluzokože bronha navodimo ovdje zbog upotpunjavanja slike, jer je i ovdje u pitanju pločasti epitel sa relejom u senzoričnom kortikalnom centru. I ovdje imamo absens, koji najčešće prolazi neprimjećeno, posebno ako se javi u snu.

Epileptoidna kriza tzv. zamućenja staklastog tijela oka

Za takozvani glaukom, povećanje očnog tlaka u zadnjoj očnoj komori, uključujući staklasto tijelo, do sada je vrijedila terapijska ovisnost, jer se vjerovalo da on razara oko. Međutim, istina je nešto drugo. U epileptoidnoj krizi, kao posljedica kratkotrajne aktivnosti konflikta, rezultira pad povećanog očnog pritiska.

Glaukom sa svojom tipičnom (epileptoidnom) glaukom-krizom je, u stvari, neophodno povećanje očnog pritiska stražnje očne komore, da bi oko kod ponovnog punjenja ispražnjenih dijelova ostalo napeto. Kad ne bi bilo glaukoma, onda bi se očna jabučica smežurala i sposobnost vida ne bi bila osigurana.

Epileptična odn. epileptoidna kriza tijekom ozdravljenja objašnjena na primjeru srčanog infarkta

Izbijanje edema u fazi ozdravljenja, svaki put ima svoj vrhunac i točku preokreta. Kod koronarnog ulkusnog karcinoma, na primjer, ono dolazi oko 3-6 tjedana nakon konfliktolize. Epileptična ili epileptoidna kriza znači da edem biva zaustavljen i reguliran od strane samog organizma u smislu njegovog iščezavanja. Ovu kratku fazu u kojoj je i točka preokreta i početak regulacije, nazivamo epileptična ili epileptoidna kriza ("epileptična" se odnosi strogo uzevši samo na toničko-kloničke grčeve kod motornih konflikata). Kod koronarnog ulkusnog karcinoma zovemo je srčani infarkt. Ako je pacijent prošao ovu krizu i ako je konfliktolitičko stanje stabilno, bez recidiva konflikta i bez panike, onda se može reći da je pacijent veći dio svoje bolesti ostavio iza sebe. Kod srčanog infarkta ovo se znalo i prije Hamera, jer većina smrtnih slučajeva dešavaju se za vrijeme ove epileptoidne krize.

Na psihičkom nivou pacijent doživljava svoj kompletan konflikt još jednom u kratkom vremenu. Ovo je upravo trik majke prirode. Ona koči vagotoniju pomoću ovog "prirodnog", psihofizičkog recidiva konflikta velikih razmjera. To je kao jedno snažno negativno čudo, trebalo nam je mnogo tisuća godina da bi došli na ideju o ovom jednostavnom, ali genijalnom preokretu majke prirode. Epileptoidna kriza je sažeta rekapitulacija kompletnog konflikta.

Iz tog koliko se do sada malo znalo o epileptoidnoj krizi i suštini srčanog infarkta proizilazi činjenica da naivni kardiolozi vjeruju u bajku o začepljenim koronarnim arterijama, iako sam ja još 1984. u Bečkoj studiji o srčanom infarktu mogao bez sumnje dokazati da je srčani infarkt, odnosno ono što mi pod tim podrazumijevamo, stvar samog mozga i ničeg drugog, točnije rečeno edem mozga periinzularno desno. Od 1984. to stoji u mojoj knjizi Rak - bolest duše. Zastoj srca nema porijeklo u samom srcu, nego u iscjeljujućem otoku relejnog centra za srčani ritam u mozgu.

Epileptična kriza koja, sa više ili manje izraženom dramatikom, označava svaku fazu ozdravljenja kod oboljenja raka, nastaje uvijek temeljem edema mozga. Svaki, pa i najmanji epileptični napad pretpostavlja moždani edem. Najčešće se ove epileptične krize (i srčani infarkti) dešavaju noću, u najdubljoj točki vagotonije, u fazama mira i odmora, a nikad u napetosti i simpatikotoniji. Ova činjenica nikad nije potakla kardiologe i ostale liječnike na razmišljanje.
Ako edem dosegne motorni centar u Gyrusu praecentralisu ili ako konflikt straha ima tamo svoje žarište (HH), epileptička kriza može dovesti do prolazne oduzetosti ekstremiteta ili lica.

Epileptička kriza uvijek ima tipične cerebralne prateće simptome, koje vidimo i kod srčanog infarkta: centralizacija, preznojavanje sa strahom, smetnje disanja, nagon na povraćanje, vrtoglavica, diplopija, grčevi, glavobolja, nemir, panika, često absens, jer je koronarna intima senzibilna i pod upravom senzoričkog centra u kori velikog mozga. Kortikalne epi-krize su one koje potiču od jednog HH u kori velikog mozga, a mogu se raširiti na čitavu koru i izazvati toničko-kloničke grčeve, ugriz za jezik i pjenu na ustima (nastalu zbog udaranja jezika), itd.

Po svojoj suštini, epileptička je kriza jedno šokantno stanje organizma, pri kojem se intrafokalni i perifokalni edem HH pokušavaju iscijediti iz tkiva, jer bi se odgovarajući relejni centar inače sigurno ugušio u pretjeranom otoku, što znači da njegova funkcija ne bi bila osigurana. Ovaj edem uzrokuje zastoj srca, odnosno insuficijenciju centra za srčani ritam, ako je konflikt trajao predugo (više od devet mjeseci).

Kako kardiolozi "neće čuti za mozak", oni praktično svakom pacijentu sa srčanim infarktom daju infuzije, tako da se pacijent na kraju uguši u edemu mozga.

Tretiranje centralnog šoka, uvjetovanog edemom mozga kao što je epileptična kriza, dodavanjem volumena, kao što se to opravdano radi kod šoka s nedostatkom volumena zbog iskrvarenja, jako je opasno. Priroda je milijunima godina razvijala stanje šoka, a i njegovu terapiju. Pri tom, svakako ne treba prešutjeti da je epileptična kriza očigledno od prirode predviđena i konstruirana kao jedna vrsta kriterija odabira. Naša Bečka studija o srčanom infarktu pokazala je da, ako konflikt traje više od devet mjeseci, šanse za preživljavanje rapidno padaju, kod današnjeg stanja terapije. Ovo bi se uveliko reduciralo kad bi se terapija uvela u prvih 3-6 tjedana vagotonije pred epileptičku krizu, odnosno srčani infarkt, i pomoću kortizona i hlađenja glave zakoči moždani edem. Po mom mišljenju, smrtnost od srčanog infarkta može se, bez daljnjeg, smanjiti za više od polovine današnje vrijednosti.

Oprez: doživio sam mnoge slučajeve gdje je šećer u krvi pacijenta za vrijeme epileptične krize pao skoro na nulu. Zato je uvijek opravdano davanje glukoze, ali obavezno s manje tekućine.
Ako kod šizofrenije dođe do istovremenog rješavanja oba viseća konflikta, čiji su HH postavljeni u različitim hemisferama, kod epileptične krize u ovom slučaju može još jednom doći do kratkotrajnog, prolaznog delirantnog stanja.