Pozdrav svima,nov sam na ovom forumu,pa mi nemojte zameriti ako je nešto već diskutovano... Mene zanjima moje stanje lično,al naravno da želim da vdiim i isqstva drugih... Imam 17 godina,idem kod psihijatra od 2008e,na leto sam krenuo. Pre tog leta dogodilo mi se to,da sam pušio travu,i dobio neki napad,bio sam svestan pojedin stvari u tom napadu,mog lupanja srca ijoš nekih simptoma,al samo toga,jer je sve ostalo bio trip,iluzija,meni je više ličilo na pakao,ipak sam sam otišao u htnu pomoć. Otac mi je umro 2003,a od 2006 do 2008 sam koristio travu,u te dve godine 2 meseca sam povezao da sam je koristio vrlo često,a sve ostalo je bilo 1 u mesec dana i tako... Uglavnom taj napad je zaustavljne inekcijama i ko zna čim , ali sam celo leto bio u "ludom" stanju... Stanje je došlo do toga da sam uveče budio mamu,od nekakvih nerealnih strahova,naprimer:ja sam lud,umreću,ne osećam sebe.... išao sam kod psihijatra , nie mi pomagalo,onda sam promenio psihijatra i neke lekove mi je dao,i od početka školske godine 2008,meni je dobro... Ali i dalje mislim da je to ostavilo neke posledice,da sam poremećen,da drugi neće da mi kažu,sada prestajem da veruje u to,tj počinjem da mislim da sam potpuno normalan... Moj psihijatar mi kaže da sam ja mnogo neraspoložen,imam dijagnozu F 32,a ja i dalje mislim da je to nešto više... Mada je moguće da su to moje ičuzije,od tog velikog i dugotrajnog napada... Do sada sam pio,znači od početka školske 2008,pio sam rispolept 1mg(pola uveče),lorazepam 2.5mg(pola uveče), maprotilin 25mg(ceo) - to je uveče,a ujutru 1 lorazepam od 2.5mg,naravno na početq školske 2008 sam pio mnogo veće doze ovih lekova jer je situacija bila ozboljna,kao biljka sam bio. Sutra treba da počnem ujutru zajedno sa lorazepamom da pijem seroxat 20mg,a uveče izbacujem iz upotrebe maprotilin.Od te 2008 ugojio sam se 18 kg,što je normalno... Želim da vas pitam da li vi mislite da je sa mnom sve u redu psihički,sem što imam depresiju,i da li su to samo moe neke fantazije,mislim bezrazložne ideje? I ako mislite da je smao depresija,šta mislite koliko će to još da traje,pošto sam rešio iako nemam volje i energije da promenim svoj život potpuno?
I da,zaboravio sam,ZORICEB,čitao sam neke tvoje postove,hteo bih da te zamolim za neke prirodne lekove u vezi sa depresijom,ako ti nije problem,i da pitam,da li mogu prirodni lekovi izazvati neke nepoželje efekte,kad se mešaju sa ovih antidepresivima,lekovima za smirenje i antipsihoticima?Hvala unapred :)
pošto sam rešio iako nemam volje i energije da promenim svoj život potpuno?
Dragi Sova,
Sama odluka da hoćeš nešto da promeniš je veliki korak ka prevazilaženju problema depresije!!! Drago mi je što si odlučio da potražiš pomoć u alternativi jer je ona i meni pomogla u prevazilaženju problema sa anksioznošću i napadima panike!
Citat:
Stanje je došlo do toga da sam uveče budio mamu,od nekakvih nerealnih strahova,naprimer:ja sam lud,umreću,ne osećam sebe....
Ovo su klasična stanja NAPADA PANIKE!!! I sama sam ih imala mnogo puta i osećala se kao i ti!!! Potpuno te razumem i što je najbitnije na pravom si mestu za rešenje tvojih problema!!!
Psihijatri tu ne mogu pomoći, a razni lekovi samo produbljuju tvoje stanje!!!
Citat:
Želim da vas pitam da li vi mislite da je sa mnom sve u redu psihički
Naravno, dušo da je sve u redu sa tobom! Samo treba da prevaziđeš neke emotivne blokade koje su te dovele do tog stanja!
Evo za početak, pročitaj o Lindenovoj metodi, pa ćemo da idemo polako dalje!
I da,zaboravio sam,ZORICEB,čitao sam neke tvoje postove,hteo bih da te zamolim za neke prirodne lekove u vezi sa depresijom,ako ti nije problem,i da pitam,da li mogu prirodni lekovi izazvati neke nepoželje efekte,kad se mešaju sa ovih antidepresivima,lekovima za smirenje i antipsihoticima?Hvala unapred :)
Ja prirodne preparate nisam mešala sa lekovima! Tako da nisam sigurna da li i njih da piješ jer imaš veliki dozu lekova!
Lorazepam sam pila par meseci i ništa više nisam smela jer sam dojila dete, tako da je to bilo u početku nedovoljna doza,(po pola ujutru i uveče)!
Hvala Bogu pa sam došla na forum i tu našla sve što mi je potrebno za totalno izlečenje!!!
Lekove sam polako smanjivala po nedelju dana pijući manje količine i vrlo brzo (za otprilike mesec dana) sam mogla bez lekova!
Javi se i sve ćemo da rešimo!
Budućnost pripada onima koji veruju u lepotu svojih snova!
Dragi moj Sova, štono bi rekli pjesnici, tvoja je duša jedno fino tkanje, kao što su fine one bijele čipke koje su naše bake brižno čuvale u komodama i pažljivo s njima rukovale kako bi dugo bile cijele i lijepe. No, s tobom je život već jako rano veoma grubo postupio i malo pocijepao nešto od tog finoga veza.
Izgubiti oca je veliki gubitak s kojim se čak i odrasli teško nose. Kada se to dogodi jedanaestogodišnjaku, gubitak je barem dvostruko veći. Osim što si izgubio oca, izgubio si i zaštitnika, oslonac, sigurnu ruku vodilju na putu odrastanja.
Takav gubitak često povlači više stvari za sobom. Najprije, u duši čovjeka nastaje jedna ogromna emocionalna praznina, koju, da ne bi umro od patnje, čovjek pokušava s nečim popuniti. Vjerujem da je tu negdje i korijen tvog uzimanja trave, bez obzira što bi ti kao motiv mogao navesti nešto drugo. I ne mislim da bi se trebao osjećati krivim zbog toga, jer i poneki odrasli, nakon ovakvih gubitaka, posegnu za raznim stimulansima kako bi si olakšali nošenje s bolom.
Trava ti je, s jedne strane, mogla donositi trenutačno smirenje, ali je, s druge strane, njezino uzimanje moglo izazivati i osjećaj krivnje, što je sve zajedno i dovodilo do napadaja panike. A što se napadaja panike tiče, za njih i nije potrebno imati gubitak poput tvojeg, pa da se on pojavi. Puno se ljudi, svih uzrasta, susretne s ovim osjećajem, u manjoj ili većoj mjeri. No, kako si ti tako rano izbugio važno uporište u životu, jasno je da je i panika tim veća i neugodnija.
Eh, da, zaboravila sam ti reći na početku da ne samo da ne mislim da si poremećen, nego, dapače, vidim ovdje jednog normalnog i veoma osjećajnog mladića koji, uz sve nedaće u svom mladom životu, pokušava naći pravi i najbolji put za sebe u životu. Ovaj osjećaj nenormalnosti/normalnosti manje više prati svako odrastanje i sazrijevanje - danas sam na vrhu svijeta, sutradan već u ponoru. O tvojoj normalnosti govore i svi koraci koje činiš da bi si pomogao da izađeš iz emocionalne zamke ranog gubitka oca. I zato mi veoma imponiraš. Vjeruj mi, i odrasli često ne naprave za sebe ovoliko koliko ti činiš za sebe. Jer, treba imati snage i priznati si da imaš problem, pa onda odlaziti na liječenje, uzimati lijekove i uz to tražiti i druge puteve do, nazovimo to tako, iscijeljenja duše. Svaka tebi čast, dragi moj. Evo prstić
A što se same depresije tiče, mislim da je ona reaktivnog tipa, kao posljedica na životnu situaciju u kojoj si se našao. Depresije imaju jednu jako nezgodnu naviku, a to je da vole nešto dulje gnjaviti negoli što bismo mi to željeli. No, uz pravog psihoterapeuta, dobar izbor medikamenata i prije svega, tvoju želju da se s njom jednog dana u prijateljstvu rastaneš, gotovo je sigurno da ćeš o ovoj epizodi svog života jednog dana pričati smijuckajući se.
A kako kažu, svako zlo za neko dobro. Tako je i tebe ova depresija natjerala da se malo više pozabaviš sobom i na kraju učiniš puno više za sebe (a vjerujem da ćeš onda svojim iskustvom učiniti i za druge), negoli što to čini gomila tvojih vršnjaka. Zato, još jedan prstić za tebe
Hvala ti na svim ovim toplim i dubokim rečima, koje, iako su drugom upućene, u meni su izazvale bujicu emocija i otvorile ventil koji je davno bio "zatvoren"!!!
Tvoje reči pune ljubavi i naša želja da pomognemo ovom mladom čoveku moraju da urode plodom!
Sova javi se, svi smo uz tebe!
Budućnost pripada onima koji veruju u lepotu svojih snova!
normalno je osjećati strah, usamljenost, nesigurnosti.., a nije normalno ne imati ovakve emocije... to su sve koraci na putu ka zrelosti... ponekad ispred nas dođe velika stepenica pa nam bude teško savladati je i čak pomislimo da mi to ne možemo.... a naravno da možemo, inače ta velika stepenica ne bi niti bila tu....
nitko nema pravo reći ti da nisi normalan.... tko je taj tko može reći tebi da nisi normalan - zar nisi normalan samo zato što si ljudsko biće? zar osjećati bol znači da nisi normalan? to bi bilo isto tako kao da netko kaže da nisi normalan zato što osjećaš radost!
ne boj se straha, on ti ništa ne može, napokon ti si ga stvorio ti ga možeš i rastvoriti.... a kako ćeš to učiniti - evo ovdje imaš odličnih tehnika - odaberi i kreni! isplati se učiniti taj napor! ti to možeš! zato si tu!