Ja ne želim imati djecu i nikada to nisam željela. Svoju slobodu smatram blagoslovom.
Lastane, jesam li normalna?
ciao cara
imas pravo na svoj zivot i odluke to ti niko ne moze oduzeti
isto tako moras shvatiti(ako vec nisi) da vecina ljudi ne razmislja svesno vec po sablonu i pozeljnom programu tako da te osudjivanje sa njihove str. ceka
to bi bilo to ajd pa takoc
Da, znam. Većina ljudi razmišlja kolektivnim mozgom (to je ono što ti nazivaš šablonom ) i trenutno je tako. Trudim se uvažavati da je to najbolje za što su u tom trenutku sposobni. Nastojim ne imati očekivanja.
Ali, zanimljivo je da u životu zbog toga nisam doživjela previše osuđivanja (barem ne otvorenog), a ni osjetila. Možda zato što se ne krećem u krajnje neosviještenim krugovima.
Ja imam 29 godina u svom dupetu i također ne želim djecu. Obožavam klince i jako me vesele, da se razumijemo, i super su mi na sat-dva, ali da imam neku želju imati svoje dijete...Nope. Sva sreća pa već 5 godina dijelim život sa osobom koja isto razmišlja. :)
Ne vidim se u tome, ne privlači me i ne želim. Vrlo jednostavno.
Da parafraziram Zlo, moja guzica broji dane od 29.07.1979... tako da sam do sada imala fino vremena razmisliti, formirati nekakav "stav" i promijeniti mišljenjenje poprilično mnogo puta...
S jedne strane sam utopistički idealist romantičar koji je rano osjetio potrebu za savijenjem svog gnijezda, uz goluba mog i sa ptićem, dva. A s druge sam politički nekorektan građanin, ne volim šablone, nametanja i podrazumijevanja, pa nisam bila u stanju dogurati do kraja to savijanje gnijezda samo zato što bi "to tako trebalo", osjećajući da griješim i da kaže da nije to "to"...
Inače, lagano se već opraštam ne samo od djece već i od nekog zajedništva, patetično ću reći da sam razočarana do srži, sumnjičava i nihilist po novom Možda bih trebala baciti novčić, pa znate kako ono kažu kada si neodlučan - dok se bude okretao u zraku, već ćeš u sebi (i od sebe) primiti odgovor prije nego pogledaš na koju je stranu pao, za šta "navijaš" - pismo ili glavu...
~ There are quite a few things a hot bath won't cure,
but I don't know many of them... ~
BluePoppy, odlično si ti to rezimirala i posložila, svaka čast!
Ja otkako znam za sebe nisam htjela imati djecu, još kao dijete sam stalno govorila da nikad neću imati djecu - i jednako kao ti osjećam da sam majčinsku ulogu odradila dobro i debelo u prošlim životima i da mi u ovom nije potrebna. U jednom životnom periodu me malo povuklo, valjda zbog utjecaja kolektivnog uvjerenja da nisi ispunio svoju neku životnu ulogu ako se nisi reproducirao, ali srećom - to me brzo prošlo.
Smatram da je roditeljstvo jako velika odgovornost i da se tome najčešće pristupa previše neodgovorno, upravo s tog nekog životinjskog biološkog aspekta, bez dubljeg promišljanja o posljedicama za nas same ali ponajviše za dijete, te bez razmatranja šire slike. To mi je beskrajno sebično.
Znam da sam ja godinama ispitivala moje roditelje da tko im je dao pravo da me rode i zašto mene pritom nitko ništa nije pitao - tada mi se to činilo kao strašna nepravda. I zapravo upravo tako i jeste.
Ponekad se treba odlučiti i odabrati svoj put, birajući jednako srcem kao i razumom. Ne možemo savršeno raditi 5 stvari a znamo koliko roditeljstvo iscrpljuje i koliko obveza i odgovornosti nameće.
Ako smo odabrali put u kojem imamo zadatak razvoj vlastite svjesnosti i možda i neke druge nematerijalne ciljeve, onda nas ne može vezivati nešto tako ozbiljno kao roditeljstvo koje nas prečvrsto vezuje u jednoj dimenziji. Raditi ofrlje - hvala, radije ne radim ništa.
Pod tim ne mislim da nema ljudi koji imaju djecu a da ne mogu i duhovno i u svjesnosti napredovati. No to su različite stvari i ne treba ih brkati.
Jednako kao što treba imati na umu da je čovjek ne samo biološko nego i duhovno biće, pa mu nije jedina svrha života reprodukcija (srećom).
Da napravimo jedno istraživanje u kojem bi ljudi 100% iskreno odgovarali na pitanja, sigurna sam da bismo došli do iznenađujućih odgovora vezanih uz razloge imanja djece. Većina kojih nisu nimalo plemeniti.