Svrha prisjećanja na prošle živote

[Daljine]

Budizam, orijentalna religija, prihvaća doktrinu reinkarnacije, a budisti su se u samom početku podijelili u tri škole - različite po duhovnosti i shvaćanjima. Budizam uvijek govori o famoznom razgovoru o Benaresu koji je izveo Buddha, osoba koja je živjela petsto godina prije Krista. Taj razgovor je opisan u knjizi " PROBUĐENI ". Buddha predstavlja četiri velike istine o boli koje čovjek mora upoznati da bi mogao dosegnuti kraj ciklusa ponovnog rađanja - odnosno stanje beskrajne, vječne sreće, ili rajsko stanje duše. Budisti cijeli svoj život posvećuju pripremajući se za onaj život koji će tek doći.
Uz pomoć nekih tehnika psiholozi i psihijatri, mogu ispitati prijašnje živote pacijenata. Regresivna hipnoza je tehnika koja je osobito u Americi postigla visoki stupanj kvalificiranosti i popularnosti. No koriste se (gotovo jednako uspješno) i nehipnotičke tehnike za regresivnu terapiju.
Kršćani ne prihvaćaju doktrinu reinkarnacije, zapravo ne prihvaćaju je zvanično, ali u misnim obredima i danas postoji dio koji se izgovara: "Tvoj ponovni dolazak iščekujemo.."
Bez obzira jeste li vjernik, i da li je Isus za vas božji sin, on je povijesna ličnost, a njegov ponovni dolazak ne može biti ništa drugo do.. nova inkarnacija.

[Daljine]

Previše ljudi koristi se ovim prisjećanjem na prošle živote tražeći u njima potvrdu svojih vrijednosti. Neki i zbog još lošijih razloga, zato jer je to "in", pa sva ta iskustva prošlih života nemaju nikakvog stvarnog značaja. Kad bi u prošlim životima postojalo ono čime bi se istinski trebali pohvaliti, sebi ili drugima, sadašnji život ne bi ni provodili u bolnom iskustvu življenja i umiranja.
Najčešće se događa da od stabla ne vidimo šumu, zabljesnuti svojim prošlim životima, ne primijećujemo pravu svrhu i veličinu otkrića koja nam mogu pomoći da ovaj život proživimo s manje trauma i s više uvjerenja da ćemo svoj ciklus življenja nastaviti.
Koliko bi manje bilo svako naše bolno iskustvo iz ovog života kad bismo dobili dokaze da ćemo imati mogućnost sresti iste ljude i ispraviti sve što je bilo pogrešno u našim odnosima, ili da ćemo dovršiti nedovršeno, izreći nedorečeno, proživjeti neproživljeno?
Regresivna terapija ima upravo tu svrhu. Kroz nju možemo otkriti zašto su nam neki ljudi tako bliski (često i bez posebnih zasluga) a drugi tako odbojni (također bez posebnih razloga). U stvarnosti ovo je vrlo jednostavno protumačeno kao simpatija ili antipatija, ali u tom tumačenju nedostaju bitni elementi, što je to što pokreće takve osjećaje prema drugima?
Krajnji cilj regresivne terapije je otkrivanje naših stvarnih zadataka u ovom životu, razloga radi kojih smo izabrali patnju.
Da, dobro ste pročitali izabrali, jer svaki svoj život, biramo sami. Biramo svoje roditelje, zemlju u kojoj ćemo se roditi, sva iskustva koja ćemo proći, bolesti, ljubavi, patnje, kako bismo pročistili svoju karmu, izravnali međusobna dugovanja.
Ali....biramo kao duhovna bića, a ona nemaju iskustvo boli, ne znaju kako bole odlasci, smrti, neshvaćenost, osjećaj neprihvaćanja, odbačenost..
Grijehe koje u životu činimo, činimo ugađajući isključivo materijalnom tijelu. Kada ostanemo bez materijalnog tijela, naše više ja, odnosno duša, ne može nositi teret grijeha, zato se vraćamo i biramo upravo onakav život kakav će nas tog tereta osloboditi.
Najslikovitije to bi izgledalo ovako: Naša duša nosi teret od 100 n. (n. je samo neka zamišljana mjera), da bi se rasteretili izaberemo 10n bolesti, 20n smrti dragih osoba, 30n odbačenosti itd. Izaberemo život u kojemu sve to možemo proživjeti, ali...zavedeni svojom tjelesnošću, materijalnim svijetom zaboravimo svrhu svog povratka u materijalni svijet, bol nas čini ogorčenima i mi ponovo skupljamo negativnu karmu. Bol i patnja ne oslobađaju nas od negativne karme, uzaludni su ako ne uspijemo razumjeti svrhu!
Iako se tvrdi da je ideja o reinkarnaciji došla s Istoka (spominju je Upanišade u 8 st.pr. Krista), na Zapadu je susrećemo također vrlo rano, u svim kultovima prirode i pretkršćanskim religijama. Tvrdi se da je njeno prihvaćanje na Zapadu povezano sa ekspanzivnim širenjem ezoterizma iako je i njegovo širenje samo reakcija na potrošački mentalitet i totalni materijalizam.

[Daljine]

Svakako je misao da čovjek ne živi samo jedanput fascinantna sama po sebi. Modernom čovjeku je smrt tabu-tema, pa psihološki gledano ona ublažava strah od smrti. Zatim nudi svojevrsno zadovoljenje pravde. Iz zakona uzroka i posljedica (Karma) jasno proizlazi da onaj koji vam je nanio neko zlo u sljedećem životu mora i sam iskusiti to zlo. Razočaranima, neuspješnima, nesretnima i neutješnima ona nudi novu priliku u nekom budućem životu. I ona na neki način nudi razumijevanje i onih naoko neshvatljivih događaja u našim životima, a to su ona neizbježna pitanja o patnji: Zašto mi se to događa? Zašto se nekome rodilo bolesno ili hendikepirano dijete? Zašto netko umire mlad? Naravno, i mnogo drugih „zašto“ bi mogli nanizati.
U staroj Grčkoj su tu ideju podržavali i produbljivali filozofi (Pitagora, Platon, Sokrat, neoplatonisti i dr.), a Herodotovo mišljenje je da je ideja stigla iz starog Egipta.U Islamu se reinkarnacijom posebno bavi ogranak sufizma, a Derviši svojim svetim plesom (vrtoglava spiralna vrtnja) doslovno ulaze ili u prosvjetljenje ili u regresivno stanje koje je za njih stanje svetog transa. Drugim riječima svi narodi i kulture imaju barem nekakvu ideju o reinkarnaciji. Primitivni narodi imaju svoje kozmogonije i teogonije, ali također čuvaju ideju o seljenju duša.

U novije vrijeme već su i službene znanosti, psihologija i psihijatrija duševno liječenje vezali za sjećanje (u ovom životu). Njihovo prekapanje po čovjekovoj podsvijesti je legitimno i priznato i od znanstvene i od šire društvene zajednice. Novi, alternativni terapeuti samo to sjećanje protežu na mnoge prošle inkarnacije, sve dok ne stignu do uzroka koji treba popraviti ili ukloniti. Znanstveni i akademski krugovi se ograđuju od njihovog rada, ali se događa da kad zapnu u svojim životima, kad zakažu sve priznate tehnike i metode i sami potraže nekog alternatvnog terapeuta. Treba naglasiti da te paralelne terapije pripadaju duhovnoj medicini, jer njihov osnovni pristup je kretanje od duše i duhovnog. Osvijestiti problem pokušavaju i jedni i drugi, ali je alternativa stvorila neke brže tehnike.

[Daljine]

What we do in life echoes in eternity (Što činimo u životu odjekuje u vječnosti)

Neki istraživači ovog fenomena tvrde da inkarnirane osobe nose biljege na svom tijelu (nije naveden broj ispitanika na kojima su to otkrili), ali u mnogim regresivnim terapijama je otkriveno da ljudi osjećaju bol na dijelu tijela ili organu koji je u nekoj od prošlih inkarnacija pretrpio ozljedu, a takva bol ili bolest je nestala kad je osoba dobila uvid u događaj koji je uzrokovao takvu povredu. Mnogi ljudi imaju različite fobije, strah od visine, od zatvorenih prostora, a većina takvih fobija je nastala kao posljedica doživljaja iz nekog od prošlih života, na pr. pad s visine ili gušenje u zatvorenom tijesnom prostoru. Kad se osvijeste takva iskustva (regresivnom terapijom) fobije nestaju.
Mnogo djece, do svoje četvrte ili pete godine se sjeća, ponekad precizno i s puno detalja svog prošlog života (znaju imena svojih roditelja, cijele obitelji, prepoznaju kuću u kojoj su živjeli i sjećaju se načina na koji su umrli), ali to rijetko podijele s nekim jer nemaju saznanje da to i svi ostali ne znaju.
No svakako je najzinimljiviji fenomen spontanog prepoznavanja mjesta ili ljudi vezanih za neku od naših prošlih inkarnacija, iako takve fenomene često "objasnimo" posebnom bliskošću, odnosno odbojnošću (ponekad simpatijom ili antipatijom, mada nema racionalnog objašnjenja za takve osjećaje) ili (ako je riječ o mjestu) deja-vu fenomenom.
Neka od ovih iskustava imam i sama, pa je to i razlog zbog kojeg sam regresivnu terapiju uvela u svoju praksu.

[Daljine]

Svatko može dodirnuti našu površinu, mnogi će nas po njoj i opisati, a mi ćemo im možda to i zamjeriti. Koliko sebe uopće i pokažemo drugima, mijenjaju li nas situacije ili mi mijenjamo njih? Penjemo se na vrhove najviših planina, zaronili smo u najveće dubine oceana, a koliko stvarno možemo zaroniti u sebe?
Jedina smo živa bića koja žive sa spoznajom da fizički život ima vijek trajanja, je li to dar ili prokletstvo? Koliko ozbiljno razmišljamo o sebi? Koliko se poznajemo? Kolike su naše mogućnosti i koliko ih možemo razvijati? Lutamo li ovom dolinom suza koju zovemo životom tražeći smisao ili se približavamo cilju? Koliko uopće prihvaćamo spoznaju da smo božja djeca i što nam stvarno znači to božansko porijeklo?
O sebi doista premalo znamo, u svakoj svojoj razvojnoj fazi nam je gotovo nezamislivo ono što dolazi iza nje.

Dragi prijatelj mi je jednom poslao jedan neobičan, ali zbilja vrijedan post s nekog foruma,
pročitajte ga i razmislite dobro o ovome, možda baš to proširi vaše vidike.

U stomaku trudne žene su dva embriona. Prvi pita drugog:
- Vjeruješ li ti u život poslije rođenja?

- Naravno, nešto mora postojati poslije rođenja. Možda smo mi upravo ovdje da bismo se pripremili za ono što dolazi poslije.

- Gluposti, ne postoji nikakav život poslije rođenja. Kako bi to uopće moglo izgledati?

- Ne znam točno, ali će tamo sigurno biti više svjetla, nego ovdje.Možda ćemo hodati i jesti ustima.

- Kakve su to besmislice! Ne može se hodati! Jesti ustima! Ma to je skroz smiješno! Nas hrani pupčana vrpca. I nešto ću ti reći: život poslije rođenja je nemoguć, pupčana vrpca je i sad suviše kratka.

- Ma ne. Nešto sigurno postoji. Valjda će sve biti samo malo drugačije
nego što smo ovdje navikli.

- Ali odatle se još nitko, poslije rođenja nije vratio. Rođenjam se život prosto završava. Život nije ništa drugo nego duga tjeskoba u tami.


- Pa, neznam ja kako će to poslije rođenja izgledati, ali ćemo sigurno vidjet mamu i ona će brinuti o nama.

- Mamu? Ti vjeruješ u mamu? A gde bi se ona po tebi trebala nalaziti?

- Pa svuda oko nas! U njoj i zahvaljujući njoj živimo. Bez nje nas uopće nebi bilo.

- Ja ne vjerujem u to! Nikakvu mamu nisam nikad vidio, pa je samim tim jasno da nikakva mama ne postoji.

- Ali ponekad kad je tiho, možeš je čuti kako pjeva ili možeš osjetiti kako miluje naš svijet. Znaš, ja stvarno vjerujem da nas pravi život čeka tek onda.


Eto to je taj razgovor dvoje blizanaca o životu i smrti, "smrti" zapravo. Previše nalik na naše razmišljanje o tom konačnom odlasku kojeg neki definiraju kao smrt.

[Daljine]

Svijest – razine svijesti

Čovjek je složeno, a u jednom svom dijelu i savršeno biće, iako je tužna činjenica da na taj, naš savršeni, dio premalo obraćamo pažnju. Kad se rodimo potpuno smo bespomoćni, potreban nam je netko tko će nas nahraniti, održavati našu higijenu, brinuti o našem zdravlju, naučiti nas kako ćemo se u tom svijetu u kojeg smo gurnuti, snalaziti. U početku učimo samo od drugih, jer vlastita iskustva ovog svijeta nemamo, ili ih nismo svjesni. Od našeg prvog udisaja počinje priča o svjesnosti. U naš razum, do tada potpuno prazni bijeli list, počinjemo upisivati sve što naučimo i iskusimo. Razum, odnosno intelekt, služi nam da se bolje snalazimo u ovom materijalnom svijetu. Na taj svoj bijeli list marljivo zapisujemo sve što bi nam moglo pomoći, ali sve te informacije vezane su samo za materijalni svijet. Taj svijet ima svoje zahtijeve, naučimo brzo da moramo disati, jesti, piti, spavati, a naše tijelo odmah reagira ako neki od tih zahtijeva zaboravimo. Kad nas gurnu u taj svijet zaplačemo, kažu da tako aktiviramo pluća, ali ima u tom plaču još nečega, zanimljivo bi bilo znati je li to instiktivna tuga, ali tuga svakako jest, jer svijet u koji smo gurnuti nije previše gostoljubiv. Toliko je bilo sigurnije biti u maternici!
Taj topli i mali svijet u kojem nas je sve štitilo i brinulo o nama, bio je čitav svemir, veći nismo poznavali, ali kad gledam slike fetusa pomislim, je li točna informacija da je naš razum potpuno prazan ili već tamo osluškujemo i počnemo skupljati prve informacije..tamo zapravo počinjemo slušati. Zvuk je prvo što upišemo na svoj bijeli list. Provedene su već brojne studije pa sada znamo bebe vole mirne i tihe tonove..zvuke prirode, uče li tada već?

[Daljine]

Svijest

Od trenutka kad nas izbace u ovaj negostoljubivi svijet počinje odgoj. Roditelji su nam tada najveći autoriteti, njima bezuvjetno vjerujemo, pa oni uistinu rješavaju i sve naše probleme. Nitko ne sumnja u to da roditelji žele uvijek samo najbolje svojoj djeci, ali mnogi roditelji ne znaju da baš u tom dobu dijete najlakše i najbrže ispisuje na svoj list razuma sva svoja iskustva i učenja. Ponekad radi brige ili straha da se dijete ne povrijedi, roditelji znaju govoriti: "ti to ne možeš", "nemoj trčati, past ćeš" "ti si glup, ili nesposoban za to" ili slično, ali dijete koje je to slušalo od svojih najvećih autoriteta, cijeli će svoj život živjeti s nedovoljno samopouzdanja, takvi programi imaju najžilavije korijenje u našoj podsvijesti!
S dotokom novih iskustava naša svijest bilježi sve više informacija. Zapisujemo tada korisne informacije, pa nećemo na pr. skakati s nebodera nego koristiti lift, jer imamo informaciju da ne možemo letjeti. Ali u našu svijest bilježimo i ogroman broj dezinformacija. Najopasnije su one o zdravlju, o tzv. neizlječivim bolestima. Nema neizlječivih bolesti, ima samo neizlječivih ljudi! Ali sve ono što čujemo od ljudi koje smatramo autoritetima, prihvatimo..pa oni valjda znaju bolje!? A znaju li?
U medicini na pr. ne postoji objašnjenje zašto nam zaraste slomljena kost, a ona ipak zaraste, jer poznajemo iskustva drugih, zarasle su slomljene kosti, pa ako se suočimo s takvim vlastitim iskustvom loma, zarast će i nama.
Na svojim predavanjima rado pričam jednu (istinitu) priču. Jedan čovjek doživio je saobraćajnu nesreću i u stanju kome prevezen u bolnicu. Nakon svih pretraga ustanovljena je povreda kralježnice i zaključak liječnika je bio da taj čovjek vjerojatno neće moći dugo, ili više nikada hodati. A čovjek je i dalje ležao o komi, danima. Probudio se jedne noći, nikoga nije bilo kraj njega da mu kaže da ima povrijeđenu kralježnicu, pa se digao i otišao u wc.
Sva iskustva, svoja ili tuđa, marljivo i cijeli život upisujemo u list svoje svijesti. A svijest je entitet koji nam služi samo da se lakše snađemo u tom materijalnom svijetu, ali kako je od svega što poznajemo materijalni svijet najzahtijevniji, i iskustva koja bilježimo u svijesti su nam najpoznatija. Sve manje razlikujemo informacije od dezinformacija, a time se sve više udaljavamo i od svojih stvarnih mogućnosti.
Razina svijesti je osnova iz koje gradimo svoje programe u podsvijesti, a upravo ti programi su ono što kreira našu uspješnost ili neuspjehe, našu bolest ili zdravlje, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo..

[Daljine]

Podsvijest

Podsvijest je entitet koji je (sam naziv već upućuje na to) podređen svijesti. Laički ga možemo najlakše predočiti kompjuterom kojeg programiramo iz područja svijesti. Između ove dvije razine svijesti postoji link za protok informacija, a sve ono što u svijesti bezrezervno prihvaćamo, tim linkom odlazi u podsvijest i počinje graditi program. Ne možemo utjecati na taj automatizam, ali možemo iz područja svijesti izbaciti sve ono što predstavlja, nekad prihvaćene informacije za koje smo zaključili da su ipak dezinformacije.
Ako podsvijest shvatimo kao kompjuter, tada ćemo znati da je moćna u svemu za što je programirana, ali da je potpuno nemoćna ako joj nedostaje program. Podsvijest, kao i kompjuter nema mogućnost razmišljanja, a njena najjača osobina je (kao i kompjuteru) logičnost. U praksi to izgleda ovako: ako smo destruktivni ili uvjereni da smo neizlječivo bolesni, podsvijest će takvu našu informaciju prihvatiti, i budući samo služi našoj svijesti, uspješno će nam pomoći u samouništenju.. jer podsvijest je samo izvršni organ svijesti!
Ovo do sada se odnosi isključivo na sadašnji život. Ali podsvijest je i entitet u kojem su spremljena i sva sjećanja i iskustva koja nosimo iz prošlih života! Tamo gdje odlazimo nakon života odlazi sve ono što mi jesmo, sve što nas je gradilo, razvijalo i stvaralo sve naše programe na podsvijesti, a sve to zajedno je temelj na kojem počiva naš sadašnji život.

Prije nego nastavite čitati ovaj tekst napravite mali pokus, samo zato da pokažete sebi koliko ste stvarno upoznati s time što su informacije, a što dezinformacije u našoj svijesti. Osvrnite se oko sebe i uzmite neki predmet iz svoje blizine u ruku. A onda pokušajte precizno opisati kako ste i čime uzeli taj predmet, sa što više detalja u tom opisu.
Ako niste varali, a nema razloga za to, tada ste opisali uzimanje tog predmeta otprilike : "uzeo/la sam ga desnom rukom" ili "uzeo/la sam ga palcem i kažiprstom ruke"..ili slično.
Ali niste ga zapravo uzeli rukom! Vaša ruka je samo gomila mesa, kostiju, mišića, žila, živaca... i bez naloga vaše svijesti ona je nepokretna "mrtva", ali je organ vaše svijesti, pa sluša nalog vaših misli, ako spavate ili ste u nesvijesti, vaša ruka ništa neće moći uzeti.
Isto je to i podsvijest, razlika je samo u tome što je ruka izvršni organ na fizičkoj razini, a podsvijest je izvršni organ na suptilnijoj razini, ali da se ne zavaravate..podsvijest je od ruke značajno moćnija, a i "radi" po već postojećim programima i onda kada mi više nismo svjesni, kad spavamo ili čak kad smo u komi ili kad smo već "otišli" iz ovog života!
Između jednostavnih programa kao što su "ja to mogu" ili " ja to ne mogu, i onih "opasnijih", kao što su "od ove bolesti ću umrijeti", nema značajne razlike za podsvijest, jer ih ona "razumije" samo kao naše želje da tako bude, a realizirat će sve naše želje!
Svaka se bolest lako liječi, klasičnom medicinom ili nekom tehnikom liječenja, ali bolest se brzo obnavlja iz programa na podsvijesti!

[Daljine]

Viša svijest

Treća razina svijesti je - viša svijest. Istočnjaci je nazivaju i dubokim umom, ili - više ja, a u religijama je poznata kao duša. Sam njen naziv govori o tome da je ta razina viša od svijesti, no uistinu je malo onih koji na pravi način o njoj razmišljaju. Svjesnost o njenom postojanju je zapravo dolazak pred vrata, a istraživanje ove razine je - ulazak u duhovnost.
Od davnina su uvriježeni izrazi "ti si moja duša" , "boli me duša" ili slični, pa mnogi zapravo krivo poimanju dušu kao centar emocija, ona je puno više od toga, to je razina na kojoj smo svi savršena bića. Što više poznajemo ovaj dio sebe, što smo joj bliže, to smo svjesniji svojih mogućnosti i svojih zadataka na zemlji, jer duša je besmrtna, vječna i u svojim mogućnostima izravnana s Bogom. Ovo je i razlog zbog kojih je tvrdnja da u svakom od nas živi Bog, ili da je čovjek najveći božji hram - točna.
Priča o duši počinje još u doba stvaranja, pa pogledajmo je malo i s tog aspekta. U bibliji je ova priča opisana na simbolički način i tumačena u previše verzija, ali je svaka od tih verzija korištena u svrhu politiziranja religije. Oni koji su je tumačili uzimali su sebi ulogu pastira, a u toj raspodjeli uloga ovce nije zamišljena kao uloga nekoga tko bi razmišljao! Institucije religije ipak su potrebne onima koji su još daleko od osviještenosti, odlazak u crkvu je utjeha, sakramentom ispovijedi "oslobađamo" se svojih grijeha, a opraštanje, sebi i drugima, je jedna od najvažnijih stvari koju trebamo naučiti. Uloga dušobrižnika ovdje postaje jasna i nužna svima koji u sebi nisu osvijestili tu mogućnost direktnog komuniciranja s Bogom.
Sve grijehe koje počinimo, činimo ugađajući svom materijalnom tijelu, a duša ne može nositi teret grijeha! Prije nego nastavim ovu temu želim naglasiti da sam odgojena u katoličkoj obitelji, da nisam praktični nego stvarni vjernik i da mi posrednici između mene i Boga ne trebaju. Svejedno mi je kako netko naziva ili štuje Boga, dokle god se u tom štovanju može približiti sebi, Bogu, istini ili prirodi, jer sve je to On!
Bog je stvorio čovjeka (citat) "na svoju sliku i priliku" a budući je vječan Bog nema materijalno, odnosno potrošno tijelo. Adama i Evu smjestio je u raj, mjesto u kojem su imali sve, nisu starili, nisu poznavali bol, glad niti smrt, divlje životinje nisu ih napadale. Imali su sve i samo jednu zabranu, jesti plodove sa stabla spoznaje. U trenutku kada su zagrizli zabranjeno voće (citat) "posramili su se svog golog tijela"..prognani su iz raja i od tada (citat) "ljudi se rađaju s istočnim grijehom"!
Ali..nisu se posramili svog tijela, tada su dobili tijelo! To je zapravo taj progon iz raja. Dobivši tijelo postali su smrtna bića, podložna bolesti, strahu, počeli su svoj život materijalnih bića! Materijalni svijet sa svim svojim zahtijevima, sve većim, okupira sve više naše pažnje, sve više nas udaljava od naše suštine i od naših stvarnih mogućnosti!
Bog je čovjeka stvorio kao duhovno biće, čovjek je u svojoj neposlušnosti sebi priskrbio materijalno tijelo. Svijest - intelekt, služi našem tijelu da se bolje snađe u materijalnom svijetu, a informacije koje tu slažemo uglavnom su informacije iz materijalnog svijeta, i baš tim informacijama programiramo našu podsvijest.
Svijest je kao zid između više svijesti i podsvijesti! Brani protok informacija između više svijesti i podsvijesti! Rušenjem ovog zida naša bi se podsvijest programirala informacijama samo iz više svijesti, a one su : ja sam besmrtno biće, mogu sve... Rušenje ovog "zida" je put u prosvijetljivanje, a potpuno srušeni taj zid - prosvijetljenost.

[Jesam]

Pročitala u dahu.

[Jesam]

Viša svijest

Priča o duši počinje još u doba stvaranja, pa pogledajmo je malo i s tog aspekta. U bibliji je ova priča opisana na simbolički način i tumačena u previše verzija, ali je svaka od tih verzija korištena u svrhu politiziranja religije. Oni koji su je tumačili uzimali su sebi ulogu pastira, a u toj raspodjeli uloga ovce nije zamišljena kao uloga nekoga tko bi razmišljao!
...
Institucije religije ipak su potrebne onima koji su još daleko od osviještenosti, odlazak u crkvu je utjeha, sakramentom ispovijedi "oslobađamo" se svojih grijeha, a opraštanje, sebi i drugima, je jedna od najvažnijih stvari koju trebamo naučiti. Uloga dušobrižnika ovdje postaje jasna i nužna svima koji u sebi nisu osvijestili tu mogućnost direktnog komuniciranja s Bogom.
...

U trenutku kada su zagrizli zabranjeno voće (citat) "posramili su se svog golog tijela"..prognani su iz raja i od tada (citat) "ljudi se rađaju s istočnim grijehom"!
....

Ali..nisu se posramili svog tijela, tada su dobili tijelo! To je zapravo taj progon iz raja. Dobivši tijelo postali su smrtna bića, podložna bolesti, strahu, počeli su svoj život materijalnih bića! Svijest je kao zid između više svijesti i podsvijesti! Brani protok informacija između više svijesti i podsvijesti! Rušenjem ovog zida naša bi se podsvijest programirala informacijama samo iz više svijesti, a one su : ja sam besmrtno biće, mogu sve... Rušenje ovog "zida" je put u prosvijetljivanje, a potpuno srušeni taj zid - prosvijetljenost.

Još jednom se dešava sinkronicitet ... odgovori dolaze sami .... hvala!

[Daljine]

Još jednom se dešava sinkronicitet ... odgovori dolaze sami .... hvala!

Znam! Mislim da sam negdje već i napisala da nas nitko ne može podučiti onome što već ne znamo, najviše što je moguće je da to osvijeste u nama.

[Bamakhepa]

Uz pomoć nekih tehnika psiholozi i psihijatri, mogu ispitati prijašnje živote pacijenata. Regresivna hipnoza je tehnika koja je osobito u Americi postigla visoki stupanj kvalificiranosti i popularnosti. No koriste se (gotovo jednako uspješno) i nehipnotičke tehnike za regresivnu terapiju.
Kršćani ne prihvaćaju doktrinu reinkarnacije, zapravo ne prihvaćaju je zvanično, ali u misnim obredima i danas postoji dio koji se izgovara: "Tvoj ponovni dolazak iščekujemo.."
Bez obzira jeste li vjernik, i da li je Isus za vas božji sin, on je povijesna ličnost, a njegov ponovni dolazak ne može biti ništa drugo do.. nova inkarnacija.

Ne mogu se uz te tehnike zaista i vjerodostojno ispitivati prosli zivoti sto bi psiholozi i jatri ipak trebali znati, ali uvijek neki nadju shodnim shodnim malo pricu uljepsati u svrhu zarade.
Stupanj kvalificiranosti je relativna stvar. Nije ovo nesto formalno sto bi podpadalo pod amerski sistem drzavnih agencije za akreditaciju (odnosno agencija za akreditaciju koje su same akreditirane od drzavnih tijela). Svatko naravno moze neki sistem bilo cega stvoriti i razvijati skolovanja i dodjelu diploma bez formalne i egalne vrijednosti, koliko to onda jest ili nije ozbiljna kvalifikacija tesko je reci.

Ne postoje nehipnoticke tehnike regresije, samo hipnoticke tehnike pod drugim imenima.

Ponovni dolazak Isusa u krscanskoj teologiji nema veze sa reinkarnacijom vec povratkom tog istog po uskrsnucu "uzaslog" i odraslog isusa, bez novog rodjenja.

Nije sasvim sigurno (iako dosta vjerojatno) da je povijesna licnost. A nema smisla tumaciti vjerske formule van vjerskog konteksta (dakle uskrsnuca i konacnog suda).

[Bamakhepa]

Ne mogu se uz te tehnike ispitivati prosli zivoti sto dobro znaju svi koji su u njima zaista strucni, stp god par bisera naslo shodnim u svrhu zarade.

Najme svojevremeno je vise ljudi zavrsilo u zatvoru presudama baziranima na svjedocima, a koji su do svojih prisjecanja na dogadjaj dosli hipnozom, a da bi se kasnije materijalnim dokazima ustanovili da su bili nevini. Stoga se istu danas vise ne smatra prihvatljivom u sudskoj praksi i takva prisjecanja ce biti odbacena.

Danas takodjer bitno vise znamo o mehanizmima pamcenja pa i o tome da ne postoji nekakva fiksna "struja svjesti", nekakva unutarnja kamera koja sve negdje biljezi i pamti vec da je memorija fragmentirana, a rupe popunjavamo konstrukcijama i interpretacijama koje mogu biti priblizno tocne, ali i dosta pogresne.

E sada ne samo sto moze biti pogresno i mozemo se sjecati iskrivljeno dogadjaja, ili se razliciti sudionici drugacije sjecaju istog, vec je pamcenjem vrlo lako manipulirati. Eksperimenti koji su vrseni sa time su definitivno dokazali kako vec i vrlo sitnim i neprimjetnim navodjenjima i promjenama u nacinu postavljanja pitanja mozemo izazvati razlike u sjecanjima na odredjeni dogadjaj.

Kada se u obzir uzme da se hipnoza bazira na sugestiji, na sistematskom jacanju sugestibilnosti, na stvaranju dojmova, osjecaja, projekcija itd sasvim je jasno kolika je tu vjerojatnost konstruiranja prica koje kasnije proglasimo sjecanjem na prosle zivote.

Ne treba iskljuciti mogucnost da i toga ima, no nemoguce je znati sto je izmisljeno.

Uz cistu mastu moguce je iskrivljavanje uspomena, odnosno davanje afektivnim sadrzajima scenografije koja ih najbolje prezentira u tom subjektivnom, ali ne i objektivnom smislu. Recimo ako smo u djetinjstvu nesto dozivjeli jako dramaticno, bolno ili ponizavajuce, a danas bi isti takav dogadjaj bio banalan, vrlo je moguce da u prisjecanju to nas um prikaze puno napuhanije i dramaticnije, da bi nasem danasnjem sebi opravdalo osjecaje u kontekstu u kojemu bi se danas mogli javiti. Slicno kao sto u snovima mozemo procesirati dnevne dogadjaje u dramaticnom simbolicnom okruzju koje u smislu moze reflektirati ono sto nas muci, ali ne nuzno u doslovnom prikazu objektivnih dogadjaja fizickog svijeta.

Postoje tzv forenzicke metode hipnoze gdje se nastoji minimalizirati mogucnosti stvaranja laznih sjecanja, no em nisu niti one 100% sigurne em se niti blizu ne primjenjuju kod regresije u prosle zivote. Tamo gdje regresija nije ciljana i navodjena, cak i bez posebno strogih forenzickih metoda, takva su iskustva vise iznimka nego pravilo. Vec samom cinjenicom da dolazis na regresiju u prosle zivote kao specificnu zasebnu pojavu izradio si specificno ocekivanje, um stvara specificne slike, razmislja o tim pojavama (cak i ako je skeptican) te se u startu vise ne moze govoriti o necemu sto nije navodjeno ili gdje se minimaliziralo lazna sjecanja. Naprotiv, sva je prilika i izvjesnost da ce se ista iskonstruirati.

Sto se terapijskog ucinka tice dubinske psioterapijske teorije (psihoanaliza, analiticka psihologija, psihodinamska terapija isl) smatraju kako je to kljucno. No neki eksperimenti, po meni, to dovode u pitanje i ukazuju da u stvari nije bitno o kakvom se dogadjaju radi nego koliko smu uspjesno stvorili psihodramu i povezali stvarne afektivne sadrzaje sa njom, odnosno da lazna i stvarna sjecanja imaju jednaki terapijski potencijal ako su jednako snazno dozivljena i problematicne emocije/ponasanja kroz to odradjene. Stoga regresija moze biti efikasna terapijska metoda, no to ne znaci da su ta sjecanja zaista stvarna.

SToga te dvije stvari potrebno jasno razdvojiti - regresiju kao terapijsku i regresiju kao forenzicku proceduru.

U prvom slucaju je nebitna objektivna stvarnost i u svakom slucaju ima mogucnosti biti od koristi (iako bih prije preporucio psihoterapeuta sa iskustvom i edukacijom u hipnozi od onih koji se fokusiraju samo na regresiju u prosle zivote).

U drugom slucaju je pak stvar jako komplicirana. Vrlo, vrlo tesko se ista moze sa izvjesnoscu utvridti. trebale bi spomenute forenzicke procedure na statisticki relevantnim uzorcima koji uopce nisu unapred svjesni o cemu se u eksperimentu radi, eventualna tako dobivena iskustva proslih zivota (a koja mozemo po iskustvima hipnoterapeuta procjeniti da bi bila u vrlo niskim postocima) provjeriti fizickim povijesnim podacima. Zatim odbacimo ono sto se sa njima ne slaze, sto uopce nije provjerljivo ili sto ima velike sanse da je negdje nekad osoba koja je subjet eksperimenta svjesno ili nesvjesno pokupila (skola, literatura, TV...). Idealno bi bilo raditi sa nekakvim vrlo izoliranim zajednicama bez puno kontakata sa vanjskim svijetom, posebno u moderna globalna vremena.

Da bi dobili dovoljan broj takvih pojedinaca, s obzirom na navedeno, pocetni uzorak bi nam morao biti nevjerojatno velik, a to sve medju rijetkim izoliranim pojedincima. Gotovo nemoguce.

A cak i kada bi sve to uspjeli imali bi tek zanimljivu mogucnost, jos uvijek ne bas i konacan dokaz.

Stoga ovo sto se u regresiji radi niti jedan ozbiljan psiholog ili psihijatar ako ima imalo pojma o vlastitoj struci te doboljno intelektualnog postenja i integriteta ne moze smatrati stvarnim regresijama u prosle zivote niti ih takvima predstavljati. Ili su ozbiljno strucno zakazali ili su se polakomili za lakim izvorom prihoda.

[Bamakhepa]

Ne postoje nehipnoticke tehnike, samo hipnoticke tehnike pod drugim imenima.

Ovaj problem se uglavnom javlja zbog nepoznavanja meghanizama hipnoze, odnosno zbog poistovjecivanja hipnoze sa urbanim mitovima, medijskim prikazima i scenskim performansima.

Zbog toga se misli da se radi o nekakvom strogo formaliziranom procesu, da postoji neka specificna hipnoticka indukcija koja onda stvari cini hipnotickim. Medjutim hipnoza je nastala promatranjem nadriljecnika slicnog profila kao sto su danas recimo krscanski karzimatici sa svojim pocivanjima u duhu i slicnim sugestivnim fenomenima transa te njihovim modeliranjem sa racionalnijeg i skepticnijeg gledista. Tu ocito nema neke formalne indukcije koju bi nazivali hipnotickom u takvom smislu popularne poistovjecenosti. Ali ima gro stvaranja ocekivanja, davanja sugestija, umanjivanja kritickog promisljanja itd, a to je bitno, nisu bitna zurenja u djepne satove ili cak opustanja. Takodjer je na modernu klinicku praksu hipnoze presudno utjecao i vratio joj kredibilitet covjek koji je izmedju ostalog jako promovirao neformalan pristup kroz indirekan razgovor, price, improvizirane indukcije i procese ( http://en.wikipedia.org/wiki/Milton_H._Erickson )...

To sto se nesto u svom formalnom nazivu ne naziva hipnozom ne znaci da su koristeni mehanizmi drugaciji, sve sto se radi u "nehipnotickoj" regresiji, barem u onim primjerima koje sam preletio, je i dalje najobicnija hipnoza.

Nije cak stvar samo u formalnoj proceduri nego i nekim drugim mitovima poput onga da se nicega iz hipnoticke seanse ne sjecamo ili da smo tu pod necijom kontrolim i tome slicno. Dok je amnezija moguca, a nekada i spontana, ona nije ipak tako prirodna i ocekivana pojava inherentna samom hipnotickom transu i nesto tako uobicajeno da se po difoltu ne sjecamo sto se odvijalo (iskrivljena percepcija vremena je ipak nesto cesca). Niti namjerno izazivanje amnezije nije bas tako jednostavno, moze cak biti i kontraproduktivno, zbog sumnjicavosti u motivaciju za tako nesto natjerati osobo na bas suprotnu reakciju a i kada je uspjesno rijetko je trajno.

S obzirom da je jedna od floskula kojom reklamiraju (ili su barem nekada to radili) "nehipnoticku" regresiju ta da se tu za razliku od hipnoze svega sjecamo ocito je kako se radi samo o reklamnom triku baziranom na mitovima o hipnozi koji u startu ne drze vodu, ali se mogu koristiti pri segmentiranju trzista tako da sebe predstavimo kao nesto drugacije (od necega sto uopce ne postoji, obican mit).